A tko je razrednica Bezuku?

A tko je razrednica Raosu? Nije li to prvo i najlogičnije pitanje, nakon što evo doznajemo da je Nives Romanjek, dezorijentirana razrednica slavonskobrodskih maturanata koji su se uoči norijade šegačili aluzijama na ustaštvo, na poslu izvrgnuta službenim sankcijama, koje joj je izrekao ravnatelj škole? A tko će, molim vas lijepo, sankcijama izvrgnuti onoga tko je Raosu tolerirao mnogo više od aluzija i proustaškog adolescentskog šegačenja: smrtno ozbiljno, i posve otvoreno veličanje ustaštva, pa još s autoritetom časnika Hrvatske vojske, i k tome na komemoraciji poginulim vojnicima? Nitko nikoga, naravno, u tom slučaju neće izvrgnuti sankcijama - pitanja su tek retorička, postavljena već sa sviješću da na njih neće biti odgovora. Ali to, naravno, ne znači da vlasti odgovor nisu dužne – jesu itekako.

U Hrvatskoj vrijedi ovako: inspiratori ustaških sentimenata bliski vlasti, oni što tvore uži ešalon fenomena znanog kao “ekstremizam centra”, mogu bez sankcija ustašovati kako hoće, i fućkati na zakone i vladavinu prava; e, ali zato oni bez utjecaja, koji autoritete takve vrste shvate ozbiljno – poput nepromišljenih učitelja i još nepromišljenijih mladića – mogu očekivati javno zgražanje, sankcije i strogu primjenu zakona. I dok je tako, povjerenje u demokraciju možete zaboraviti: otvoreno licemjerje establishmenta prema vlastitim građanima najbolji je recept za bijes i ekstremizam.

Valja podsjetiti: 25. svibnja, profesorica hrvatskog u Industrijsko-obrtničkoj školi u Slavonskom brodu Nives Romanjek na svom je Facebook profilu objavila bizarnu fotografiju: kako raznježenim pogledom potpunog neshvaćanja stoji pored učenika svojeg razreda – svi mladići, samo jedna djevojka - u crnim majicama, crnim beretkama i maskirnim hlačama, s desnicama ispruženim u zrak, i natpisima na majicama “Za norijadu spremni”. Trebao je to, valjda, biti uvod u slavlje, no prometnuo se, razumljivo, u skandal: javnost je prosvjedovala, a ravnatelj Luka Mladenović odmah osudio incident i ispričao se javnosti, a potom, ovih dana, profesorici Romanjek izrekao i pismeno upozorenje s mogućnošću otkaza, uskrativši joj još i pravo na razredništvo u sljedećoj školskoj godini. Primjerena sankcija, moglo bi se reći: kako može biti razrednik itko tko nije u stanju prepoznati adolescentsku fašizaciju; ili, možda još i gore – tko joj se spreman onako blentavo smješkati, kako se smješkala Nives Romanjek?

Ali, ima “ali”. Samo 45 dana prije maturantskog cirkusiranja u Slavonskom Brodu, pa još na prepoznatljiv datum - 10. travnja, na 81. obljetnicu proglašenja NDH – umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Matko Raos, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda, govorio je na onome što su nazvali komemoracijom poginulim pripadnicima splitske ratne postrojbe koja nosi ime ustaše Rafaela Bobana, pa je ondje, pred smrknutim fizionomijama u crnom, izjavio ovako: “Morate znati, da nije bilo 10. 4.1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske".

I nikakav se ravnatelj nikome nije ispričao, nitko osudio incident, a kamoli da bi netko nekome izrekao kakvu sankciju. Štoviše: u nevoljkoj reakciji na javne prosvjede reagiralo je Ministarstvo branitelja, ne da osudi Raosovo otvoreno veličanje ustaštva, nego da distancirano objavi kako “nikakvo obraćanje njega kao izaslanika nije bilo predviđeno”, nego je Raos, eto, na okupljanju u Splitu trebao sudjelovati samo “polaganjem vijenca i paljenjem svijeće”. Ma nemojte. A kako je to Raos onda i dan ranije bio na skupu u Domu Hrvatske vojske u Splitu, na kojemu je svećenik izjavio “kako se pozdrav 'Za dom spremni' prima odmalena”, dok je ratni zapovjednik jedinice Marko Skejo proglašen “vitezom”, baš kao što su ustaše i Rafaela Bobana proglasile “vitezom”, pa je, ponesen trenutkom, izjavio ovako: "Neka vas Bog blagoslovi i da vas pozdravim starim hrvatskim pozdravom - Za dom spremni!"? Je li i na tom skupu Raos trebao položiti vijenac i zapaliti svijeću? Nije zabilježeno da je to učinio.

Svoj prilog službenom licemjerju dao je, kako i priliči, i premijer Andrej Plenković, nazvavši Raosovu izjavu “nepromišljenom”, i dodajući kako “ona nije stav Vlade”. Ustaški pozdrav, pak, “već je danas suprotan zakonu i Ustavu, stvar je samo kako se on primjenjuje u praksi. To je i danas zabranjeno”. Da, možda jest za prosvjetare i za maturante; ali bogami nije za izaslanike Plenkovićeva zamjenika; nije za proustaške ratne veterane; nije za tolike druge stvarne ili navodne moćnike koji neće propustiti priliku da daju naslutiti ili čak otvoreno podržati crnokošuljaške, proustaške i pronacističke ispade, signalizirajući time nepogrešivo istinski duh ovog raspamećenog vremena.

Treba li se onda čuditi momcima iz obrtničkih zanimanja koji, na svoj benigniji način, čine to isto? Treba li se čuditi profesoricama koje ne čine ništa drugo osim što se ponose i smješkaju svojim učenicima koji su, eto, prepoznali što je moderno? Pa naravno da je problem maturantsko koketiranje s ustašlukom, čak i kad možda nije više od ironijskog – ali neusporedivo je veći problem to što se ne želi vidjeti od koga su ga mogli naučiti. Kako je moguće da nije problem kada otvorenu ustašku propagandu širi izaslanik potpredsjednika vlade? I kako je moguće da sankcije snosi razrednica i srednjoškolska profesorica hrvatskog, a ne i izaslanik potpredsjednika vlade, a zajedno s njim i onaj koji ga je izaslao? Tko je, dakle, razrednica Raosu? Tko je ravnatelj Medvedu?

I tko je – a to je najvažnije - bio razrednica Danijelu Bezuku? Ključno pitanje,  najvažniji odgovor: Plenković i njegovi nisu ni svjesni vlastitih pedagoških talenata.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu