Pilselizacija Porfirija

Budući da sam ga usput spomenuo u tekstu na Peščaniku od 7.7., Drago Pilsel si je tri dana kasnije na Autografu uredio tekst sav posvećen meni, s izvlačenjem moga prezimena u sumanut naslov i s paljbom iz svih oružja kojima raspolaže.

Ne da je to neka vatrena stihija. O koliko se skromnoj municiji radi nazire se već iz smiješnog naslova: "Arhitekt Cingel i predsjednik Vučić u kohabitaciji". Čekaj, šta? Nemušto kao slučajni susret šivaće mašine i kišobrana na operacijskom stolu. Nadrealisti su se barem mogli pozvati na umjetnički kredo i umiranje u ljepoti, a na što će Pilsel?

Agresivno glup članak. Štipa za oči.

Šuplja jezgra tužaljki na krvožednost

Centralna Pilselova teza je da se moje licemjerje čita iz toga što ću prešutjeti svaku priliku da pohvalim Porfirija kad mu pođe za rukom "zaokružiti neko baš veliko dobro". Npr. "povijesno pomirenje makedonskih i srpskih pravoslavaca". Na stranu sad što je to mršav argument već uslijed činjenice da je vijest kako SPC priznaje autokefalnost MPC uslijedila tjedan dana nakon vijesti da joj autokefalnost priznaje Vaseljenska patrijaršija (vremena se mijenjaju skroz do ili od Carigrada, s Prvoslavom ili bez njega) – jer to mene u biti ne zanima, niti me se tiče. Njihova interna posla. Nemam problem ni da priznam zaslugu Porfiriju barem utoliko što je odigrao svoj dio – samo što to ovdje nije meritum. 

Svi ti cingeli i ivančići, među ostalima, samo vrebaju "priliku da oštre zube i skoče Porfiriju za vrat", a njegove prijatelje – tuži se Pilsel na tretman – "obezvrijediti, omalovažiti, zašto ne i zgaziti", jer bi se, jada se dalje, malu enciklopediju moglo "složiti kada bismo na kup stavili sva prozivanja nas, Porfirijevih prijatelja". Siguran sam da postoji u psihološkoj literaturi neki stručniji naziv za ovaj soj pasivne agresije u kojem projekcijski predbacuješ drugome da želi s tobom nešto što nije rekao ni mislio. Kao što to obično biva, psihoza je u zavadi s činjenicama. 

Budući da ga se u septembru usput dotaknuo u tekstu u Novostima, Drago Pilsel si je tri dana kasnije – primjećujete li obrazac? – na Autografu uredio tekst sav posvećen Ivančiću, s izvlačenjem mu prezimena u sumanut naslov i s paljbom iz svih oružja kojima raspolaže (okej, skromna municija). Ne vrijedi u suprotnom smjeru: Ivančić nije prethodno pisao o Pilselu, već o Porfiriju – kao Perfidiju – točnije o tome kako je SPC "mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove" (imajući u vidu da dok drobi o pomirenju i ekumeni, paralelno nemilo četnikuje, nastavljajući tradiciju svojih prethodnika i uklapajući se u svetosavske reflekse). Pilsel je prisutan samo epizodno, ilustrativno, utoliko što je u svom prethodnom članku u naslov izvukao Porfirija kao "zatočenika semantičkog logora", predstavljajući ga kao logorsku žrtvu pritisaka slijeva da se očituje oko Srebrenice. Zato što je odbijanje reći da je Srebrenica genocid silno ekumenska gesta. Taj je članak Pilsel pisao kao reakciju na tekstove Drage Bojića, Heni Erceg i Dragana Markovine, koji redom primjećuju da novi patrijarh četnikuje, odnosno da ne radi nikakav iskorak iz standardnih SPC mantri neproblematiziranja mitova 90-ih.

Ne može, sve u svemu, proći nijedna kritika Porfirija da Pilsel autoru ne skoči za vrat (čak nije, redavši u članku kritiku kritika, ni TV novinaru Iliji Jandriću oprostio neko fejsbuk smijuckanje) – ali tako da potom žrtvu napravi i od svog vlastitog sebe i drugih Porfirijevih prijatelja, koje je nama tobože smisao života zgaziti. Ako se netko usudi zucnuti kritičku riječ o patrijarhu, to je automatski izjednačeno ne samo sa zvjerskim skakanjem mu za vrat, nego i s progonom samog Pilsela, bez obzira što kritikama nije on tema ni meta nego eventualno usputni spomen. 

Na Ivančićevu kritiku reagirao je koji dan kasnije i Zoran Pusić, člankom u kojem opservaciju da Porfirije drži figu u džepu dok ekumenizira na riječima tamo gdje ga to ništa ne košta – ide pobijati inzistiranjem da Porfirije ekumenizira na riječima. Što je razina kontraargumentacije kao kad bi Pusić suprotivo dokaza da je neslavni Tolušić lagao da nije bio u Srbiji 15 godina – inzistirao da je Tolušić eto lijepo rekao da nije bio u Srbiji 15 godina, što se još hoće. Pilsel sada istura istu takvu logičku strukturu kontra mog teksta, kao što ju je rabio i kontra Bojića, Erceg, Markovine ili Ivančića: na iznesen niz situacija u kojima je Porfirije potvrđeno četnikovao, on se ne referira ničime konkretnim, oglušuje se, zato što dobro zna da je tu praznih ruku; umjesto toga, dolijeva još malo inzistiranja da Porfirije eto baš ekumenizira i gotovo, kraj priče – i kakve su to predrasude, kakva zloća ako netko ne želi uvažiti!

Čime to što je Carigradska patrijaršija priznala autokefalnost MPC apsolvira Porfirija za Milorada Vučelića, za "djelo pravde", za negiranje genocida, za velikosrpsko postavljanje prema Kosovu i Crnoj Gori, za pjevanje četničkih pjesama, za veličanje Amfilohija, za javne srdačnosti s četničkim popom-komandantom, za blagopomazanje najcrnjih svetosavaca (Nikolaja, Justina, Atanasija) kao udarne trojke srpske bogoslovne nauke? Pitanje na koje Pilsel ni ne pokušava odgovoriti, bježi od njega kao vrag od tamjana. Treba li i reći da ništa od tih svinjarija svoga dragog prijatelja nije osudio? Recept je uvijek isti: ubrizgaj malo slavljenja apstraktne ekumenske poze kao univerzalnu aboliciju za njega i kompenzaciju za sebe.

Misterij je, osim toga, kakvom vratolomijom je uspio ne razumjeti na što sam ciljao primijetivši da Zagrebom odzvanja gromoglasna tišina povodom najnovije Porfirijeve svinjarije. Kao, ja sam mahnitom popu skočio za vrat samo zato da bi "njegovi prijatelji pokazali da im se, zapravo, time što šute, njegova krv gadi". Kao, ja sam išao sugerirati da mu oni onda niti nisu pravi prijatelji, da su pozeri i u tome. Ali prevario sam se, jer – žuri Pilsel prisegnuti – bude li Porfiriju nedostalo krvi kad mu je se napijem, "bude li ranjen", moći će računati na njegovu pomoć, on je ipak "kršćanin na ljevici". Ova patetična zakletva dobrovoljnog davaoca krvi ispušta u svom prikazu da je jedino mjesto na kojem u svom tekstu spominjem Pilsela (skupno uz Pofuka i Pusića) rečenica u kojoj pritom postavljam pitanje kako to da panegiričare na P nije za čuti "da poviknu protiv ovog prostakluka priprijećenja". Posve je, dakle, jasno za što prozivam njihovu šutnju: ne za manjak već za višak bivanja prijateljima i jedino prijateljima dok političkim komentatorima; ne što se ne pokazuju dovoljno dobrim patrijarhovim pajdama nevikanjem i ovaj put u njegovu obranu, već što su mu izgleda toliki pajde da, ej, ni protiv zveckanja spiskovima neće povikati.

"Veleispad Njegove Svetosti", što reče Ljubomir Živkov. Zar je moguće da čak niti to neće osuditi, kao što nisu ni sva četnikovanja Njegove Svetosti?

"Malena duha, a širokih duša bijahu ti pastiri", rekao je jednom jedan antikrist veći od mene. "Putem kojim su išli pisali su krvave znakove, a njihova je glupost učila da se istina dokazuje krvlju. Ali krv je najgori svjedok istine"... Pilsel, osjetivši se p(r)ozvanim na davanje krvi za prijatelja, spremno prelazi u fazu apologije.

Stranputice apologije veleispada

Prvo čega se dosjetio je da se začudi što je moja "salva uvreda" uslijedila ni zbog čega nego "jedne objave na instagramu", pa odgovornost za istup svali na "osobu koja uređuje Porfirijev profil", premda je osoba – ne negira – to činila "u prvom licu jednine". Patrijarhovom. Dodaje i da mu je prijateljski skretao pozornost da "tamo stvari ne štimaju", da je profil krivo uređivan. Na random mjestu kasnije u članku – usred pasusa koji s tim nema nikakve veze – vratit će se kritici tehničkog sektora komuniciranja SPC-a s javnošću, ali formatiranom kao kritika mene: da bi "svaki Cingel", "prije nego što krene vrijeđati patrijarha", trebao "pročitati impressum sajta SPC-a". Tu Pilsel niže zapovjedne linije i službe, gdje naposljetku stižemo do nekakva dva imena (nekog upravitelja i nekog urednika), nejasno zašto bitna u ovom kontekstu i zašto sam ja to trebao za domaću zadaću saznavati, te do kritike puštenosti u javnost obnovljenog sajta, "na kojem se još radi i koji ima ne male defekte", odnosno kombiniranja ga s patrijarhovim profilima na društvenim mrežama. Kartica teksta potrošena je na tu posrednu konstruktivnu primjedbu imenovanima ("i njihovim suradnicima") preko docirajućeg obraćanja packom mojoj neupoznatosti o tome... kao valjda argument da ako su nadležne te neke imenovane i k tome neimenovane "osobe", onda nije Porfirije kriv?

Svakako se radi o patrijarhovoj brizi (čak i sam zvuk titule to nalaže!) da oni koje plaća za to ne pišu u njegovo ime stvari iza kojih sam ne stoji. A i da se štogod omaklo s čime se ne slaže – mogao se ograditi, ispričati javnosti, tko mu branio. Dok ako nije, kao što nije, i ako se dakle slaže – čemu uspostavljanje distinkcije oko toga tko je tehnički prstom pritiskao tastaturu? Uostalom, pojam isprike je tu nemoguć dok god Pilsel ionako ne priznaje da bi se imalo za išta ispričavati, da je napisano nešto krivo, već brani, opravdava ispad, trošeći dalje puste kartice na objašnjavanje mi zašto nikakav problem nije u izjavi koju patrijarh potpisuje, već u mojoj zlonamjernosti i neupućenosti pri čitanju izjave? Zašto je onda i potezao "osobu" ili nabacivao neodređenosti o neštimanju stvari s uređivanjem profila i sajta? Zato što je smušen u mišljenju i pismu, pa bi htio ublažavati specifičnu težine svinjarije ukazivanjem na lokaciju objave i istovremeno negirati da se tu sadržajno uopće i radi o svinjariji. Drago dragi, odluči se.

Sadržajna apologija kreće od očitovanja vjeroučitelja Beogradsko-karlovačke mitropolije (čitavu karticu citiranog očitovanja mi stavlja pod nos da uživam, plus što mu je u povjerenju rekla njegova prijateljica vjeroučiteljica u Beogradu), kojim se problematizira direktore škola kad tvrde da Porfirije izmišlja. Zato što se, kaže Pilsel, ja pozivam na direktore. Promaklo mu je, izgleda, i to da se nisam pozivao na njih, već ih naveo upravo zato da bih rekao kako takva linija obrane poput njihove promašuje, jer Porfirijevu informaciju ne treba demantirati već demontirati. Jedino neshvaćanjem čak ni toga iz mog teksta objašnjivo je da mi Pilsel baca u facu neke vjeroučitelje koji potvrđuju da je informacija točna. Moja pozicija, pobogu, nije ni bila da nije točna (možda jest, možda nije – i vjeroučitelji, po def. pristrani, nude samo svoju verziju zbivanja), već da to ne treba biti pozicija ni direktorima. Da bi odgovor morao glasiti: pa što onda ako je točna?

Opravdava li možda eventualnost točnosti informacije prelazak u licitacije javnim stavljanjem na stup srama nekih građanskih imena kao neprijatelja vjere? Zašto Pilsel nije ponudio niti jedan argument kojim bi konkretno odgovorio svima koji su upozorili da je pravljenje takvih spiskova neprimjereno, civilizacijski neprihvatljivo, bez obzira bila informacija točna ili ne (npr. Hajrić u Danasu, Šabić na Peščaniku)? Ako će već polemizirati s mojim tekstom, mora osloviti to, jer ja sam to prenio – inače ne polemizira, nego zaobilazi.

Modus operandi

Pofukovo vađenje prijatelja Porfirija iz blata u koje se uvaljao helikopterskim desantom na Cetinje komprimiralo se u završnom "neka mu Bog pomogne", tj. najboljoj želji da brat u Kristu ustraje u slijeđenju kršćanskog puta u izazovima s kojima će se suočavati kao patrijarh. Pusićeva kritika Ivančićeve kritike svela se, u ispražnjenosti od argumentativnog sadržaja, na jamčenje za prijatelja Prvoslava kao privatne osobe, na temelju druženja iz prve ruke, uz uosjećavanje u njegovu poziciju postajanja patrijarhom – oličeno u naslovnoj konstrukciji "Porfirijeva misija; izazov i nada", kao i završnoj opasci da epizoda s pjevanjem o vojsci koja će se na Kosovo vratiti pokazuje kako će "odmak od sirovog nacionalizma zahtijevati svu Porfirijevu upornost, mudrost i vjeru". Aha, znači, ako se zavrti u politički odioznom kolu s mantijaškom bratijom – to nije prigovor njemu niti nam govori nešto o njemu, jer on je neupitan, nego pitamo samo za izazove kojima biva izložen. Modus operandi: ne problematiziramo Porfirija, za njega garantiramo i na snazi nam je neiscrpna bona fide premisa, da on sve čini u najboljoj vjeri usuprot tradicionalnom etnonacionaliziranju vjere; problematiziramo, s puno empatije za njega, jedino nezavidnu situaciju u koju je siroma' bačen: "izdržati pritisak strukture kojoj je formalno na čelu". 

Bojiću, Erceg, Markovini, a i Jeleni Lovrić, Pilsel je zamjerio "izuzetno puno lošeg novinarstva, puno predrasuda, puno zloće i puno intelektualne lijenosti" – zato, naime, što ne shvaćaju da je Porfirije "zaista usmjeren ka 'konačnom kolektivnom suočavanju s odgovornošću za tolike zločine na prostoru bivše Jugoslavije'", ka reformiranju zatečenog svećenstva i vjernika, ali da je eto "bačen na leđa divljeg konja". Pa što onda ako sve vrvi od pokazatelja o suprotnom? Tim gore po činjenice! Bolje da kritičari pokažu malo strpljivosti prema rodeo jahaču umjesto što pritišću s očitovanjima oko Srebrenice i slično, pa će već jednom (snatri Drago) na Baščaršiji kafenisati "jedan reis, jedan kardinal i jedan patrijarh", nakon čega će se "konj malo smiriti".

Nije li dirljiva ta nepokolebljiva koliko i netrpeljiva agitacija vjere po kojoj Porfirije uopće i pokušava obuzdati konja? 

Ne reagiram – pojašnjava Pilsel lani motivacijski smisao kritike Ivančićeve kritike – "jer me se proziva u Novostima, niti imam veliki ego", nego zato što je "umoran od laži i od etiketiranja", pa mu je motiv za pisanje kolumne "Ivančićeva tvrdnja da je Porfirije 'odurno dvoličan'. Ne, nije! Ja Porfirija poznajem. Poznaju ga svi oni, možda ne toliko dobro kao ja, koji su s njime u kružoku proveli zagrebačke godine".

Ne javljam se o ovoj temi – pojašnjava Pilsel danas motivacijski smisao kritike moje kritike – "zbog toga što me Cingel proziva za gromoglasnu šutnju nad 'svinjarijom'", već zbog, kaže, instagrama kao javne stvari i zbog apela vjeroučitelja, a ništa od Cingelovih tvrdnji ne stoji zato što, pogađate, ja Porfirija poznajem. "Tko nije bio na našim kružocima, tko nije hodao u cipelama onih koji, recimo, nisu vjernici a radosno su dolazili na naše susrete, teže može shvatiti da je Porfirije čovjek dijaloga, a ne potjerničkih spiskova."

Kad pak "čovjek dijaloga" još kako zazvecka potjerničkim spiskom, onda Pilsel inzistira da on svejedno nije time zazveckao, ne zato što bi imao neki protudokaz u svjetlu eklatantnosti da jest, nego golim pozivanjem se uvijek iznova na osobno poznanstvo s Prvoslavom. Kao što i kad se ovaj pred svima pokaže odurno dvoličnim, onda Pilsel to negira ne zato što bi znao konkretno objasniti kako ne stoji to što Ivančić kaže, nego bi argument imala predstavljali gola činjenica da se Perfidije inače privatno druži s Pilselom. Ne vjerujte svojim očima i ušima, vjerujte mom jamčenju za drugarev karakter, na majkemi!

Što ćemo s nedavnom besedom na Vidovdanskoj akademiji na Gazimestanu, dva dana nakon zveckanja linčom direktora, u kojoj Porfirije zaziva zloduh Nikolaja Vladimirovića, antisemita, hipernatražnog rojalista, romantika srednjeg vijeka i kvislinga, propagatora ponosne srodnosti svetosavlja s nacizmom, pa tog i takvog vladiku uzdiže u nebesa, proglašava neopravdano zabranjenim za bivše Juge i obznanjuje program "da se obučavajući na delima svetog Nikolaja upravljamo procesima oko nas"? Zvuči li to kao tek prilagodba dinamike u obuzdavanju konja filetističke etnonacionalizacije pravoslavlja? Više kao prebacivanje norme nakon što se postalo patrijarhom, s odlaženjem korak dalje u neobuzdavanju.

Posebno je tu instruktivna epizoda s uručivanjem jesenas ordena SPC-a zaslužnom Slobinom propagandistu. Instruktivnost je u mogućnosti komparacije: par godina ranije Pilselov najmiliji pajtos je studentima bogoslovije održao besedu o tome kako taj orden više ne znači ništa, jer njime nagradi "svako svog pajtosa u svojoj partiji" ili nekog baju koji je dao neku lovu, pa ga ima već "svaki drugi mafijaš u Srbiji". Nespojivost postupaka svjedoči o cijepanju unutar osobe: Vučeliću je orden dodijelio patrijarh, a govor protiv takvih dodjela održao Prvoslav. Kako Prvoslav Perić očito nije isto što i patrijarh Porfirije, tragikomedija Pilselove upornosti u redukciji svekolike analitike na jamčenje za Prvoslava, kao neugroženog nacionalistički, u neshvaćanju je irelevantnosti tog tipa za postupke patrijarha, kojemu je pak svetosavski filetizam opis radnog mjesta.

Gostujući na sarajevskoj TV povodom vijesti o izboru novog patrijarha, Pilsel odmah s vrata obznanjuje, razgaljeno: "Moj najbolji prijatelj, meni najbliža osoba nakon moje supruge, postao je patrijarh srpski." A da nije problem baš u prevelikoj približenosti? Pa dodaje: "Morate biti svjesni, vama je jasno, da ja ne mogu biti objektivan kad izgovaram ovaj mali komentar za Senadov Dnevnik." Evo, sam imenuje vlastitu kontraindikaciju za analitičara.

Toliko je blizu bratu Porfiriju da što nam ga više zumira, to nam ga više mistificira, slika postaje mutnija, zrnatija, a pikseli vidljivi – fenomen pilselizacije Porfirija. 

Veliki fanovi sekularnosti

Demontaža veleispada na koju sam pozvao, umjesto pukog faktičkog demantiranja ga, ne poziva se, kako je to izvalio Pilsel, na Društvo direktora, pa čak ni na one koji upozoravaju da tjeralice nisu prihvatljiva metoda, već ukazuje na ugniježđenu skandaloznost same premise Porfirijevog zahtjeva. Ne postoji, kvragu, idealniji primjer poništenja konstitutivne sekularnosti od vjerske nastave u javnim školama – ove kakvoj svjedočimo, postavljene ne na bazi znanstvene distance, objektiviranog proučavanja raznih mitologija (ili barem s umjetničkim očuđenjem, kao kad Stravinski piše Misu, pa je ne piše kao vjernik iznutra uživljen u događaj, nego radi njen portret, kao neki marsijanac koji se tu zatekao pa prisustvuje događaju), već nedistancirano iz pozicije vjerujućih. To se fundamentalno kosi s idejom škole barem koliko scijentistički, pseudoznanstveni oksimoron biva i koncipiranje teologije kao struke ilitiga predmeta sveučilišnog obrazovanja.

"Ako je, pak, o obrani sekularnog riječ", iluminira me Pilsel daljnjim jamčenjem, "Porfirije je zadnja osoba koja bi ikome nametala svjetonazor, koja bi ugrožavala načelo sekularnosti i odvojenosti Crkve od države." Je, da, toliko jako inzistira na odvojenosti da inkriminiranima za vjeronaučku apostaziju prijeti državom, traži ona da ih disciplinira zbog navodne nevjerničke regrutacije omladine. Premda mu pajdo svima pred očima kidiše na sekularnost, Pilsel bez pardona stavlja i opet P-anegiričarski modus operandi u pogon: ne vjerujte svojim očima, slušajte mene, ja ću vam reći da on ne kidiše – zato što je po mom privatnom iskustvu i procjeni karaktera on inače zadnja osoba koja bi kidisala!

Kod Senada je u emisiji stao docirati žiteljima Federacije da "žive neiskreno" jer su ljuti na SPC, samo ne uspijevaju ljutnju verbalizirati, nakon čega je isturio svoju sociopsihožurnalističku kvalificiranost: "ali ja te znakove vidim, vrlo sam dobar novinar, ja to vidim". Prosuh se od smijeha. Osim što ovakvo nesuspregnuto javno samosvjedočenje ukazuje na oseku socijalne inteligencije, čak i kad bi bilo točno da se radi o vrlo dobrom novinaru – treba reći da mu se i to slabo čita iz pisma. Pilsel nagvažda, piše kao bezveznjak, ali zato s pretenzijom. Nećeš tu naići na neke misli ni izraze koje ćeš si poželjeti zabilježiti, kakve nisi nigdje drugdje čuo, na bilo kakav pomak dalje, nešto što će ti otvoriti oči. Piše i bez duha i bez stila, uzalud ćeš tražiti kakvu iskru, bljesak, sunce da te obasja – samo neka ubibože pravdanja u pravedništvu iskompleksiranog narcizma. Pritom je argumentativno šupalj, i to gotovo programatski, tanak intelektualnim poštenjem, nekoherentan i zbrkan, s neredom u rečenicama i pasusima kao odrazom nereda u glavi. Ali ne bih mu ja tu ranu čačkao kad se ne bi prenosila i na drugo polje, na kojem je i meni stao – gle što – docirati. 

Drugo polje su, naime, religiološke kompetencije. Od svih trnova u guzici najveći mu je nesumnjivo Ivančić, pa nikad nije narcističku ranu i fragilan ego ogolio kao kad je početkom proljeća zavapio i na Forum.tm i u Novostima urnebesnim reagiranjem zbog izvještaja s promocije Ivančićevih knjiga na kojoj je netko iz publike autora pitao o polemici s Beškerom, odnosno Pilselovom članku kojim ju je on osjetio potrebu popratiti. Popratiti, naravno, zgražanjem nad Ivančićem, kao Beškerov plačidrug u nagvaždanju – jer da se Ivančićevo pisanje pretvorilo u same uvrede i etikete i bla-bla. Opsesija progonjenošću se nastavlja zamjeranjem medijima na izvještaju u kojem se navodi da je odgovor gledatelju glasio kako "Pilsel i ne može ništa drugo nego diletantski pisati". Au! Kako sad diletant kad se zna da je on vrrrrlo dobar novinar? Ne može to biti – dere se Pilsel u protestnoj noti – jer je to "diskvalifikacija u onome u čemu sam stručan i dokazano vješt". On zna što je to novinarstvo! On je primio neke potvrde o tome! On je afirmiran! Tu se o istom trošku prebacuje na religiologiju, pitajući za Ivančićevu pismenost na tom polju kao pokriću za prosuđivati relevantnost njegovog javnog rada, teološkog znanja i "upućenosti u religijsku tematiku". Uslijedilo je kako okretanje pile, da bi baš on mogao reći Ivančiću "da je 'diletant' kada piše o vjerskim temama" (koje su, dabome, struka, pa se i u odnosu na njih može biti diletant), tako i nabrajanje svojih krizmanosti u novinarstvu te akademskih titula. Što bi imalo da znači: "Ja diletant nisam." Nisam i gotovo! Kao malo dijete – ali koje od svog bivanja djetetom pravi javnu stvar. (Potom je još tu kuknjavu proširio na vlastitom portalu, nagvaždajući kako nije njemu tu ponos povrijeđen nego je Ivančićevo omalovažavanje jednog Drage zapravo napad na čitav taj portal i sve koji su na njemu ikad pisali. Kao nekad što je propitivanje Tuđmanove imovine bilo napad na Hrvatsku.)

Odmah uvodna Pilselova zamjerka na mene odnosi se na to da si umišljam da se razumijem u sve, "pa tako i u crkvena pitanja". Ta su pitanja, izvodilo bi se opet, jedna ozbiljna struka, u koju se prvo valja razumjeti s ovlaštenim pečatom da bi se smjelo išta na temu progovoriti bez riskiranja diletantizma. Hajde. Nauka je to ljuta, nema šta. Kad dođe do pitanja ugroze sekularnosti, Pilsel se vrati na ovu moju neupućenost: "Bi li trebao biti minimalno informiran, ne o eshatološkoj naravi Crkve, već o njenom funkcioniranju? Da, trebao bi. Osobito jer si daje pravo da o Crkvi piše". A mogu li ja sad postaviti jedno principijelno pitanje? Zamislimo da dignem glas protiv konclogora – bi li mi Pilsel odrekao pravo na to zato što se ne razumijem dovoljno stručno ni interno u konclogorska pitanja? Bi li mi trebala stvarno kakva diploma s fakulteta logorskih znanosti za znati da se radi o zlu protiv kojega mi treba dignuti glas?

Neka mi se ne prigovori da sam usporedio neku crkvu sad baš s konclogorom (ne, postupak se zove reductio ad absurdum i služi tome da preko najizrazitijeg mogućeg primjera rasvijetli princip), ali inače nije tajna da crkve smatram arhetipskim zlom s obzirom na koje jedino i treba dignuti glas. Nije tajna barem utoliko što sam imao jesenas esej u kojem razlažem uvjetovanost uslijed koje Porfirije kao patrijarh ne može ne okrenuti na filetizam neovisno o tome je li kao Prvoslav nacionalistički ugrožen. Zato, naime, što se ne radi o devijaciji od "evangelizacije" kao kobajagi crkvenog poslanja nego je upravo klerikalizacija društva ona arhetipska esencija tog poslanja, crkvena misija otkad postoji puritanski svećenik na zemlji, u interesu zatupljivanja, držanja u strahu i drogiranja deklasiranih masa, lišenih političkih i ljudskih prava, s okretanjem smjera njihove kivnosti prema unutra, tj. prema samima sebi, kao "grešnicima", uz ututkavanje podanika u plemensku/parcijalnu zajednicu kao kompenzaciju za nebivanje političkim subjektima (dočim bi se "evangelizacija" odnosila na "Radosnu vijest" kao pobunu protiv "farizeja" kao svećeničkog arhetipa i oslobođenje čovjeka od klerikalne vlasti i kontrole, dakle evangelizacija i crkva su međusobno isključivi, suprotni pojmovi). A konfesionalno pogonjeni etnonacionalizam je ključ klerikalizacije u danom historijskom kontekstu, na prostorima na kojima operira i SPC; to je ono čime se ovdašnjeg čovjeka najbolje zatvara u pleme, u podaništvo, u depolitizaciju. 

Lažni problem oko kojega Pilsel radi veliku buku i ufanje – da "jedan reis, jedan kardinal i jedan patrijarh" popiju skupa kavu – potpuno je neinteresantan, jer off. Koncept ekumene kao solidarnosti kajfi na vrhu. Pravi problem se sastoji upravo u tome što se reisi, kardinali i patrijarsi i previše dobro razumiju međusobno. 

Ako sam ja trebao biti informiran što Pilsel misli o funkcioniranju Crkve, za steći pravo pisati o njoj, nije li i on morao recimo izguglati ovo što ja govorim o funkcioniranju crkvi? Ne utvaram si vlastitu imperativnost kao autora – to svakako nije ničija obaveza. Ali ne mora onda ni pisati o meni, kaj ne, jer niti to nije imperativ; ako već ne zna o čemu piše.

Kažem zato što Pilsel precizira na što cilja pod mojom neinformiranošću, a na tom terenu ovo mijenja na stvari. Kao biva, nije mi poznato da je u Srbiji Ustavom zagarantirano pravo na slobodu vjere i na "odgoj djece u skladu sa svojim uvjerenjima", a nadležnim zakonom na pohađanje vjeronauka u školama. Što bi značilo da nisam shvatio kako je Porfirije – slijedom apela vjeroučitelja o spriječenosti nekog broja djece u ostvarivanju tog prava – od države tražio samo nešto što ionako spada u njene obaveze, prema onome kako je u Srbiji reguliran odnos vjerskih zajednica i države, tj. da mu je zahtjev ostajao unutar sekularnih okvira, a nije istupao van njih niti na njih kidisao. Pilselu je promaklo da moje neslaganje s tom ocjenom neće biti do neupoznatosti s činjenicama iz legislative, već do neuvažavanja ih onako kako bi on htio da ih uvažavam.

Kao što sam iznosio u svom eseju, korektivnim kritikama etnonacionalističkih "devijacija" i pozivima na reforme naših državnih crkvi, kakve prakticiraju liberalni teolozi, suprotstavljam ništa drugo nego strogo inzistiranje na načelu sekularnosti, lišeno svake sentimentalnosti spram njih. Što efektivno znači: tretirati u Hrvatskoj katoličku i u Srbiji pravoslavnu crkvu doslovno kao jednu u nizu sekti koje, jednake pred zakonom dok odvojene od države, imaju svoju slobodu i pravo na javno ispovijedanje vjere. Ni manje ni više od toga, jer to je to famozno načelo sekularnosti, a to je i ono što piše u ustavima i onamo i ovamo. Naveo sam i od kojih bi se točaka to moralo sastojati kada bi se dosljedno provodilo: 

1. normalizirati ustavnu slobodu i pravo da ih se ismije, javno uvrijedi u tom ispovijedanju, pljune im se na svaku svetinju (jer se sekularnost istovremeno sastoji i od toga da ostali građani nisu dužni uvažavati kao svetinje ono što vjernici neke sekte uvažavaju, i nisu dužni šutjeti o tome, a bilo koja religija je samo oblik ideologije, jedna među idejama slobodnima za raspravu i nerespektiranje); 

2. ne pitati ih za mišljenje, kao da bi se radilo o općedruštveno relevantnim institucijama, ni o kakvim političkim pitanjima, nekmoli zakonodavnim (jer za sekularnu državu one imaju biti samo sekte među drugim sektama s nekim tamo svojim opskurnim vjerovanjima na koja imaju pravo i ništa više nego to); 

3. nacionalizirati crkvene nekretnine, po def. stečene krvopijski na bazi tradicionalnog teokratskog statusa državnih religija, zaplijeniti mercedese i zlato i ukinuti enormne dotacije iz proračuna, a nabiti im poreze (jer svećenici trebaju biti siromašni entuzijasti, živjeti kao crkveni miševi, što je i u skladu s vjerskim naučavanjem);

4. lijep dio klera baciti u zatvor bez popusne tarife, zbog pedofilije i ostalih delikata (tj. dokinuti praksu imuniteta na građanske zakone, s pravnim statusom većinskih crkvi kao država u državi); 

5. periodično, kao i među ostale sekte, slati policiju u redovnu kontrolu vrše li vođe kulta terorizam nad svojim članovima, kao žrtvama, iz perspektive građanskih zakona (vrše). 

O Porfirijevom zadržavanju unutar granica sekularnosti bismo možda mogli govoriti u teoriji, kad bi SPC bila samo xy sekta, koja nije u prilici javno prijetiti nego eventualno lijepo zamoliti. U praksi ni on ni Bozanić ne žive u sekularnom društvu, već u poluteokratskom, duboko klerikaliziranom, kao poglavari privilegiranih vjerskih zajednica, s državnim ustrojima politikantski bolećivima i kalkulantskima spram većinske (tradicionalne) vjeroispovijesti domicilnog stanovništva. Niti jedna od pet točaka koje bi značile stvarnu uspostavu sekularnosti nije ni izbliza na snazi.

Čl. 64. Ustava RH jamči roditeljima "pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece", no ne radi se o apsolutnoj slobodi, već u istom stavku stoji i da su npr. "dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu". A jednom kad ih pošalju u školu – nije im dano da sami kroje kurikulum kako se kome sviđa, kao što se ustavnim slovom ne spominju ni roditeljska ideološka uvjerenja. Što povremeno i postaje predmet prijepora, jer fundamentalističke udruge pucaju na de iure garantiranu slobodu da kao roditelji doktriniraju djecu po svome, začepe ih u bocu isključivo svog odgoja, u oslobođenosti korektiva onoga što će čuti od škole i države. Čl. 43. Ustava RS zaista je na tom mjestu nespretnije napisan, baš tim tragom, garantirajući pravo roditelja "da svojoj deci obezbede versko i moralno obrazovanje u skladu sa svojim uverenjima". Dok pravna pretpostavka za vjeronauk u hrvatskim školama ne proizlazi iz samog Ustava RH (već iz grotesknih vatikanskih konkordata), moguće je čl. 43. tumačiti na način da zakon koji vjersku nastavu nalaže u srpskim školama proizlazi već iz Ustava RS. Ali ni to neće značiti da Porfirijev postupak ne predstavlja povredu načela sekularnosti, na ime toga što u skladu s važećom legislativom, već jedino da je načelo sekularnosti povrijeđeno kroz samu legislativu. A u tom slučaju, sekularistička pozicija traži zauzimanje protiv takvih zakonskih rješenja, sigurno ne podmukle proglase koji samu činjenicu uklopljenosti u njih imenuju uvažavanjem odvojenosti crkve od države.

"Meni je jasno da Cingel smatra da vjeronauk ne treba imati pristup javnom školskom sustavu. Ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Ima pravo tako misliti." Reklo bi se – ipak je pri sebi još pomalo Drago. Tu mi međutim dodaje pravo i da mislim "da je OK rigati uvrede" (što smo apsolvirali: svaka kritika Porfirija u Draginoj je glavi isto što i progon brata Pilsela skupa s bratom Perićem) ili da sanjam da ću "postati gradonačelnik Osijeka" (ha?), čime si je u stopu skočio u usta, porekavši značaj mišljenja ozbiljno i pri pridavanju mi prethodnog prava. 

"Je li Cingel pozvan da uređuje društvene odnose ili da mijenja Ustav Srbije? Nije." Naravno da nisam, počevši od toga da nisam čak ni građanin Srbije. Da kojim slučajem jesam, nema sumnje da bih se politički zalagao za preformulaciju ustavnog čl. 43, onako kao što se u svojstvu građanina Hrvatske zalažem za raskid konkordata – što je bez ostatka legitimno i jedno i drugo, kao pravo neotuđivo u demokracijama. Ali zar bi čak i tad Srbija bila u opasnosti da ću joj ja mijenjati Ustav – što, osobno, jednoručno? Zašto uopće govorimo o tome? Pilsel konstatira truistički da nisam ovlašteni ustavotvorac RS ne zato što ne bi znao da je to suvišno nego da bi me zaobilazno preko toga diskvalificirao u uopće smatranju i zalaganju da vjeronauk nema što tražiti u javnim školama, a što kao neotuđivo pravo ne može poreći izravno. Kakve li perfidnosti – da mu ne dođe Perfidije šta?

Samo neka onda ne drvi o načelu i kako ga njegov najbolji frend pitomo uvažava, tobože obojica da su za sekularnost. Neka se otvoreno, naglas – cinično – pozove na obustavu sekularnog načela važećom legislativom, koja je važeća i gotovo, pa da se izvolim sa svojim smatranjima uokviriti u nju. Porfirije pak na sekularnost kidiše samim bivanjem patrijarhom, jer poluteokratskim okolnostima svog poglavarstva crkve opsceno prepletene s državom, čak i da samo primi žezlo i prstom ne pomakne, a kamoli ne kad se grozi spiskom imena zbog povrede nečega što u startu predstavlja tešku povredu sekularnosti. Igor Lasić je, štoviše, u novom broju Novosti sinhroniziranu sinergiju tog "nagovještaja hajke na državne službenike koji se opiru diktatu" i vidovdanske besede kao "poziva da se društvom i politikom bavimo na osnovi učenja Nikolaja Velimirovića", dobro iščitao kao zlokobnu – kao klerikalizirajuću ofenzivu u smjeru teodulije (ne gine sad ni Lasiću Pilselova packa i elegija o kinjenju kružoka).

Evolucionar revolucije

Hoteći biti prefrigan, Pilsel mi podvaljuje i socijalnu neosjetljivost, pokazujući prstom na licemjerje sadržano u mom socijalističkom pedigreu, svojevremene kandidature ispred Radničke fronte. Ako manje djece pohađa vjeronauk – manje je i vjeroučitelja potrebno, manje ih je pod ugovorom, tanji im je položaj. Njihov apel izražava bojazan da razvoj događaja vodi ka "ukidanju Ustavom i Zakonom zagarantovanih prava roditelja i djece", no nije lišen ni kruhoboračkog argumenta, pa dodaje: "ali i gubitku posla svih nas". Pilselu je to okidač da primijeni na meni ucjenjivački diskurs, sa sugestijom ili-ili međusobne isključivosti socijalizma i sekularizma. "Kakva prava? Kakvi bakrači? Bitna je obrana sekularne države!" 

Pilsel, shvatili ste, ispoljava himbenu brigu što ja kao socijalist ne ispoljavam "brigu o radničkim pravima u prosvjeti u Srbiji", što mi plaće za katehetske trudbenike, poopćene do prosvjete-u-Srbiji, nisu ispred borbe za sekularnu državu. To ga, veli, "jako zbunjuje i rastužuje", jer ne samo da se postavlja pitanje kakav sam ja to onda ljevičar nego to i općenito "ostavlja jaku lošu sliku o nama na ljevici u Hrvatskoj".

Lijepo li je sebe i mene svrpao u isto "mi" ljevice u Hrvatskoj.

Friško samopronađenog dušebrižnika za radnička prava valja podsjetiti da je prije par godina, pred drugi krug predsjedničkih izbora, udario ognjem i mačem po Katarini Peović kao "totalnom ekstremistu" zbog nepravljenja razlike između Kolinde i Milanovića – te da to zaslužuje da joj se kaže kako nema razlike između nje i Đapića, jer "stara argentinska poslovica kaže da se ekstremi diraju". Dodao je zaušnicu za "politički prostakluk" svih "ekstremnih ljevičara". Kako je definicijski postavio kriterij bivanja ekstremnim na ljevici? "Vaša kandidatkinja nije prošla? Ne podnosite Zorana Milanovića? Joj, jako mi je žao."

Kad se ciklus prije uvrstio u cirkus novoustoličenog predsjednika Josipovića, počelo se potezati poznatu Pilselovu prošlost: da je u Argentini kao vatreni hrvatski nacionalist, ekstremni desničar, sudjelovao u kamenovanju sinagoge i poslije palio neku kinodvoranu. Diskvalificira li to Pilsela da danas glumi ljevičara? Nipošto. Tja, grijesi iz mladosti – pače, alal vera da se kao unuk pobjeglog ustaše i sin Pavelićevog tjelohranitelja odrastanjem emancipirao od takve familijarne indoktriniranosti. Diskvalificira ga nešto drugo: baš ta šurovanja s Josipovićem ili recimo Komšićem (dok istovremeno glumi novinara i radi za lovu za lažno lijeve političare) – i naročito ovo agitiranje za Milanovića.

Ne radi se samo o tome da je danas jasno koliko je isturanje Milanovića kao brane pred desnicom bilo šuplja priča (premda je to bilo jasno i odmah tada) ili koliko su glupima u međuvremenu ispale sve te agresivne prozivke zbog nehtijenja podržati ga u tobože sudbonosnom ogledu s Kolindom. Ne radi se čak ni o tome da je upravo Peović za ondašnje kampanje pokazala dosljednost u gardu prema desnici, za razliku od Milanovića – sjetimo se samo prizora sa sučeljavanja na kojima Peović odbija pružiti ruku Kolindi i anihilira Škoru, dok se Milanović srdačno fata i mazi s Đapićem, a Škoro im sekundira. Nisu to samo slučajni zamrznuti trenuci, već metafore dublje istine.

Radi se o tome da pretpostavka na osnovu koje su si agitatori za Milanovića dozvoljavali prozivati apstinente ili Peović zbog uskrate podrške u drugom krugu – pretpostavka, naime, da Milanović i ona spadaju s iste, "lijeve" strane barikade, naspram desnice, Kolinde, HDZ-a – počiva ne na bilo kojem nesporazumu već upravo ispuštanju polja političke ekonomije. Za Pilsela i druge koji si vole tepati da su ljevica jer prakticiraju "građanski antifašizam", jedina fronta je ona svjetonazorska: sudbina zemlje k'o fol ovisi o tome da na Pantovčaku ne stoluje desničarka Kolinda nego, kao "manje zlo", poslovični "lider ljevice" (premda Milanović, kao čisti tuđmanist, ne stoji slijeva niti svjetonazorski). Čim se prebacimo na teren političke ekonomije, fronta se oštro uspostavlja između one socijalističke kao lijeve i one (neo)liberalne kao desne – pri čemu Milanović tu sad već ne da očigledno stoji s iste strane barikade s Kolindom, nego je notorno da se za čitave povijesti hrvatske države nitko nije iskazao u antiradničkim, neoliberalnim politikama i gaženju radnih prava kao vlada s Milanovićem na čelu.

Što je nužno za šurovati s desničarem Josipovićem ili agitirati za desničara Milanovića? U potpunosti ne mariti za ciljeve lijeve političke ekonomije, ili ako se hoće, za čitavo tematsko polje radničkih prava. Svojstvo "lijevog centra", "građanskih antifašista", puko svjetonazorskih "ljevičara", koji bi to bili tako da pritom ne budu crveni, kojima je radikalna lijeva pozicija, tj. socijalistička, sinonim za "ekstremnu" ljevicu – u poslovičnom dodiru s ekstremnom desnicom. Nisu radikalni jer im jedino važno da ne budu ekstremni, osim eventualno u mladosti.

Sad najednom Pilsel strašno mari za radnička prava te sliku ljevice u Hrvatskoj apropo toga i poteže je kao krunski argument. Zato što ju je nekom svojom paralogikom postavio kao antonim obrani sekularne države, kojom mu idem na živce budući da mu pajdo stoji s druge strane barikade. Drago mi je vidjeti da se Dragi strast za marksističkom teorijom i praksom razbudi barem kad mu to dobro dođe za potegnuti kontra mene u obranu jednog "duhovnog" političara, šatro ekumenskog. Za kojega, nadajmo se, radi iz ljubavi, umjesto za lovu kao za svjetovne političare, šatro lijeve.

A da se marksistička politička ekonomija presudno sastoji u zalaganju za infiltraciju vjeroučitelja u škole – e toga se ni sam Marx nije sjetio! Nismo ni znali da u Zagrebu imamo takvo intelektualno blago – Pilsela kao evolucionara revolucije.

Blues mutne vode

Na kraju dijatribe, Pilsel razvija tezu koju je izvukao i u naslov i koja je pozadinskom logikom baš onoliko sumanuta koliko i u njemu zvuči. Nakon što je najvulgarnijem teokratskom impulsu (neodvojivom od ideologije svetosavlja i crkvenog arhetipa općenito) pridao auru antirežimske inspiriranosti, što je drugo i mogao nego lukavo prozreti tajnu političku šemu Aleksandra Vučića: u kohabitaciji je sa mnom, sve do Osijeka!

Naravno da Pilsel nije nikakva ljevica, ako izuzmemo da ima dvije lijeve u logici i rezoniranju. Uvredljiv, nakrivo spojen, dosadan i netalentiran – nije niti dorastao zadacima koje stavlja pred sebe.

Prosto se sramim umjesto njega i za članak o meni kakav je nažvrljao. Ima li Porfirije kakvog suvislijeg i poštenijeg prijatelja da ga uzme u zaštitu?

Ako me se već mora utapati u svetoj vodici, neka ta vodica barem bude bistrija.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu