Michael Moore je bio u pravu: Amerikancima je važnije pravo na pobačaj od visoke cijene benzina!

Amerikancima je važnije pravo na pobačaj od visoke cijene benzina! To je dan nakon što je postalo jasno da će demokrati sačuvati, a možda i povećati većinu u Senatu (gornjem domu) i kada je izvjesno da će u Kongresu biti jako tijesno (donji dom), rekao Michael Moore.

Zvuči jednostavno, ali je točno i u kontekstu američke političke računice, gotovo revolucionarno. Zato što mijenja floskulu da su izbori u SAD-u uvijek i samo o ekonomiji: “It’s economy, stupid!”, rekao je 1992. Clintonov Yoda, James Carwill, i time postao najcitiraniji politički strateg modernog doba. Vrijeme je, poručuje Moore, za radikalnu reviziju ove postavke.

U atmosferi Bidenove nepopularnosti (samo 42 posto Amerikanaca ga podržava), visoke inflacije, skupog benzina, brutalnih kredita i recesije, bilo je za očekivati da će stranka u opoziciji (republikanci) pomesti Bidenove demokrate na među-izborima. Tu je i historija: Bush mlađi je izgubio 30 mandata u Kongresu i šest u Senatu, Obama 63 (2010.), te 13 i 9 (2012.), Trump 40, sa plus dva u Senatu.

Profesionalni anketari, politički komentatori i stratezi svih boja, ali i obični ljudi (oni koji plaćaju jaja i margarin 40 posto više nego prošle godine) argumentirano su predviđali veliki poraz demokrata, takozvani “crveni val” (republikanci su crveni, demokrati plavi).

Svi osim Michaela Moorea. Citat s početka je nešto što je Moore rekao nakon među-izbora. Mjesec dana ranije, kada je konsenzus o nadolazećoj demokratskoj kataklizmi bio na vrhuncu, i kada je kontrirati tom scenariju bilo puno teže, Moore je bio agresivno optimističan, prognozirajući bez dileme uspjeh demokrata.

To, pak, nije prvi put da on vidi budućnost jasnije od drugih. Moore, čiji je „Fahrenheit 9/11“ još uvijek najgledaniji dokumentarni film u Americi ikada, 2016.godine prvi je (i tada jedini osim samog Donalda) tvrdio da će Trump pobijediti Clinton. To je, razumije se, izazvalo zgražanje ovdašnjeg liberalnog establišmenta. Istog onog koji je svjesno sabotirao autentičnog i dosljednog američkog socijalistu Berniea Sandersa, a na uštrb “odnarođene” nedosljedne Hillary. Clinton nije provela dovoljno vremena u proleterskim nedođijama Pennsylvanije, Michigana i Wisconsina, što ju je koštalo izbora. Upravo to je Moore nazvao njenim kardinalnim grijehom i razlogom za svoju točnu prognozu.

Moore nije instinktivni genije, nego samo bolji analitičar. I prije i poslije izbora. U kakofoniji informacija, statistika, algoritama, istraživanja javnog mijenja, tweetova i Tik-Tokova, nije lako prepoznati sto je odista bitno. Još manje što je presudno. A to ovaj put nije bila ekonomija, nacionalno beznađe (samo 29 posto Amerikanca misli da ova zemlja ide u pravom smjeru), dogmatizam “probuđene”(”woke”) semantike i Bidenova staračka zaboravnost i dezorijentacija (o kojoj se ovdje, usput budi rečeno, mnogo manje priča nego u Europi), nego pravo na pobačaj.

Ljetošnja odluka Vrhovnog Suda da ukine federalni zakon koji garantira slobodu izbora motivirao je žene, mlade, ali i neovisne glasače da se pojave u brojevima neuobičajenim za među-izbore - kada je izlaznost u pravilu manja - i, u većini, naročito tamo gdje je bilo neophodno, glasaju za demokrate. Republikanska pobjeda na sudu postala je nepremostivo političko breme i temelj izbornih uspjeha stranke u Bijeloj kući.

Pravo na pobacaj i… abortirani Trump. Ovi među-izbori bili su još jedan referendum o Trumpu, a ne o Bidenu, što bi bilo logično. To su treći izbori za redom koje Trump gubi, treći republikanski auto-gol i demokratska taktička pobjeda.

Njegov jedini trijumf (2016.) bio je rezultat reakcije desnice na Obaminih osam godina, te Trumpove unikatne sposobnosti da simulira iskrenu zainteresiranost i suosjećanje za stvarne patnje zaboravljenih, razočaranih i preskočenih masa.

Od kada je, međutim, izgubio izbore od “pospanog Joea”, Trump se bavi isključivo samim sobom i “nepravdom” koja ga je eto, ni krivog ni dužnog, zadesila. Trump je tako postao Kalimero. Za razliku od malog, simpatičnog  pileta, Trump je posustali pijetao s neskrivenom strašću za narcizam, totalitarizam, nacionalizam, rasizam i seksizam. Puno izama, a malo privlačnosti.

To nije dobitna kombinacija u zemlji koja razmišlja kroz slike, a ne riječi.

A slike koje Amerikanci gledaju “na repeat” u zadnjih gotovo dvije godine su po Trumpa i republikance pogubne: razuzdana, ratoborna, srednjovječno tužna, tragi-komična, ali opasna i letalna gomila provaljuje u Kongres 6. siječnja 2020. sve sa zajapurenim i kapricioznim Trumpom kao vođom, ali ne na čelu kolone, nego u salonu ispred velikog televizora. To je iz rakursa američkog glasača precizna visceralna vizualizacija kaosa i opravdan razlog za egzistencijalni strah.

Kongresna komisija za 6/1 - demokrati plus dva “dobra” ili “loša” republikanca (zavisi od kuda gledate) – producirala je TV blockbuster, prime-time seriju od šest cjelovečernjih epizoda u kojima je s nepogrešivom logikom vizualnog pripovijedanja seciran i obduciran Trumpov “atak na demokraciju”. Demokrati su tako vješto režirali uzbudljivi politički teatar, spektakl u nastavcima i modernu „Igru prijestolja“, u kojoj su Trump i njegovi vjerni republikanci preuzeli ulogu Kralja Noći i Bijelih Šetača.

Ova metafora je doslovna: Night’s King i White Walkers su debitirali u četvrtoj sezoni serije, u epizodi “Oathkeepers”. Što je također ime krajnje desne militantne grupe u centru svega što se događalo tog dana u siječnju 2020.!

U zadnje dvije godine dogodila se, dakle, ne samo katastrofalna samodestrukcija Republikanske partije, nego i dekonstrukcija mita o američkom individualizmu vizualiziranog u ikonografiji westerna i americane.  Trumpova “Only I can fix it” parola doživjela je totalnu inverziju (“Only I can fuck it up”), a zgodne, elegantne, decentne kauboje zamijenile su bizarne maskare –  infantilni nabrijani kvazi-Vikinzi, konjski-rep frizure, pancirke, lažne uniforme i raznorazne smiješne kapice.

Demokrati su prvo poentirali vizualno (otuda, kao kontra-image, i toliko slika Bidena sa RayBanima). Onda je došao pobačaj.

Na jednoj strani otužni, gubitnički ali agresivni testosteron, bezbrojne teorije zavjera i puno razlog za nespokoj. Na drugoj empatični barba s cool naočalama, pogubljen ali, istovremeno, iznenađujuće efikasan. Između njih pravo na izbor što žene čine sa svojim tijelima. Glasačima to ovaj put nije promaklo.

Nastavlja se…