Ljevica, opcija koje nema

Jedva se dva dana na medijskoj površini održala prijelomna (ovdje ide emotikon kolutanja očima, i izrazu i onome tko ga je smislio) vijest kako je stranka Možemo i sve formacijske pojavnosti koje oko sebe okuplja SDP-u udijelila šup-kartu kao potencijalnom predizbornom partneru na parlamentarnim izborima iduće godine. Po slobodnoj procjeni – predugo.

U SDP-u se razvukla čitava paleta osjećaja – od razočarenja do bijesa, jer su sve karte uložili na koaliciju (dobro, i pobrinuli se da Joško Klisović i dalje teškom mukom zarađuje za kruh), a ovi koji se furaju na 'new kids in the town' šutnuli su te olinjale, bezidejne starce kao neku od neodvezenih plavih vrećica za smeće što je danima smrdila na gradskom asfaltu, jer, eto, nikako nisu uspijevali smisliti kako da je odvezu.

Premda je na sastanku Predsjedništva SDP-a dan nakon odluke iz Možemo bilo zahtjeva da se trenutačno raskine koalicija u Zagrebu, Peđa Grbin, ne naučivši ništa iz primjera Katarine Peović koju su potjerali iz zastupničkog kluba samo koji mjesec nakon izbora, i dalje je odlučio biti vodonoša i mali od kužine onima koja ga smatraju smetnjom i teretom za ljevicu u Hrvatskoj. Možda to Grbin uistinu i jest, onim svojim uštogljenim štreberskim nastupom kao da je na ročištu na sudu, stvarno je teško privlačiti birače, ali godina dana pristojno je vrijeme da se savlada komunikacija s javnošću. Uz uvjet da se za neuspjeh ne krivi medije jer nisu prepoznali njihove genijalne politike nego se bave sukobima u kojima je SDP zaglavio, kako grintaju neki njihovi dužnosnici.

Sve što je Grbin trebao učiniti, pogotovo zato što su iz njegove stranke objavili da su sada izborni suparnici, nazvati Sandru Benčić i samo joj poručiti: 'Hvala, doviđenja. Mir i dobro'. Tako da su svi skupa načisto, a pogotovo birači od kojih očekuju glas. Jer, kako su Benčić&co. došli do zaključka da između njihove stranke nema sinergije nego je, štoviše, negativna? Anketom, kažu. Anketa je, kažu oni koji znaju, majka svih zajeba. Možda malo da se raspita kod onih koji se kuže u politiku, a ne furaju se samo na aktivizam, ali i kod onih koji su vjerovanje u ankete fasovali na vlastitoj koži.

SDP nije moderna socijaldemokratska stranka koja će bilo koga animirati na bilo kakvo razmišljanje, još manje akciju. Međutim, za Možemo jedva da smo sigurno je li to stranka, platforma, udruga ili neka sedma formacija sa samo njima znanim načinima funkcioniranja koji, kako navode indiskrecije, naginju i nedemokratskim metodama, no, ako njima to valja, bujrum. Ali ni oni ne daju uvjerenja da su od njih imamo čemu nadati, a ne pomažu tome ni decibeli ni agresivni istupi i besmisleno mlataranje rukama jedne od čelnica jer su HDZ-ovci i lopovi. No shit, Sherlock!? Ona, naime, vjeruje da će samostalnim nastupom i takvim pristupom privući nove, mlade birače. Dirljiva je nada koju gaji, ali parlamentarni izbori su ozbiljan sport i zahtijevaju serioznu infrastrukturu koju Možemo praktički izvan Zagreba zapravo i nema, kao što je i zahtjevno stranku koja nema ni tisuću članova smatrati relevantnom.

Da je Možemo puno uspješniji u valjanju po cesti, crtanju i razvijanju transparenata zorno nam, gotovo na dnevnoj bazi, pokazuju upravljanjem Zagrebom, a najnoviji bombončić u nizu kadrovskih promašaja i blamaža je Damir Novinić, friško izabrani član Uprave Zagrebačkog holdinga, poznati ljubitelj tužbi protiv novinara.

Jedino što gradonačelnik Tomislav Tomašević radi od početka mandata je da objašnjava zašto nije mogao ovo ili ono. Da, znamo koga je naslijedio i što ga je dočekalo, ali da baš ništa u dvije godine nisi napravio ili si fulao sve što si napravio, e, za to moraš biti poseban majstor. Posebno su skandalozne paranoje koje ga pucaju u vezi gradske bolnice Sveti Duh, bilo da je riječ o već preminulima ili onima koji su umrli na hodniku bolnice, pogotovo kada ga i ravnateljica bolnice u tome demantira. Takve su reakcije u rangu njegova neslavnog prethodnika, za kojega znamo da baš ni od čega nije prezao.

Da ne duljimo, situacija na ljevici je lose-lose, ali nije nam poznato da su uložili napore koji bi ih doveli do položaja ozbiljnih izazivača i onih koji mogu srušiti HDZ. Nađe se u obje stranke poneko vrijedan pažnje, ali daleko je to od statusa pretendenata na vlast kadrih povući mase za sobom.

Nobelovac Ivo Andrić napisao je prekrasnu ljubavnu pripovijetku 'Jelena, žena koje nema', koja mu se javlja u snovima i kao priviđenje. Završio ju je riječima: „Samo da ne prestanem da je iščekujem!”. Čekao je, čekao i čekao i na kraju i dočekao svoju Milicu, u 66. godini života.

Tako nekako i u nas. Ljevica, opcija koje nema. Samo ne znamo treba li je prestati iščekivati.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu