U Hrvatskoj je skupo biti osoba s invaliditetom

Svake godine, od 16. do 22. rujna, obilježava se Europski tjedan mobilnosti. Iako o tome ne treba šutjeti ni tijekom preostalih dana u godini, taj se tjedan mora još glasnije progovoriti o potrebama osoba s invaliditetom, za koje je sustav često i gluh i slijep. Iako moderna tehnologija brzo i efikasno razvija pomagala koja im uvelike olakšavaju život, naš sustav kasni pa ta pomagala do liste HZZO-a putuju i po 20 godina, zbog čega je u Hrvatskoj skupo čak i biti osoba s invaliditetom. 

„Želimo pokazati da osobe sa i bez invaliditeta mogu ravnopravno doprinositi održivosti urbane mobilnosti“, poručuju iz Hrvatskog saveza udruga za mlade i studente s invaliditetom SUMSI, koja će ove subote, s partnerima, Hrvatskim udrugama paraplegičara i tetraplegičara i Zajednicom spinalno ozlijeđenih, šetnjom po Jarunu, obilježiti Europski tjedan mobilnosti. U šetnju, 21. rujna, od 15 do 16 sati, pozvani su svi, osobe sa i kao one bez invaliditeta, jer šetati se može pješice, ali i uz pomoć raznih elektro i drugih pomagala i dodataka koji podižu razinu samostalnosti i mobilnosti osobama s tjelesnim invaliditetom. Cilj je jasan i glasan - poboljšati kvalitetu života građana u urbanim sredinama, kroz alternativne načine javnog prijevoza, a ovogodišnji slogan manifestacije je: „Zajednički javni prostori“.

Kakva je danas situacija, kada je riječ o prilagođenosti javnih prostora osobama s invaliditetom, jesu li ti prostori doista zajednički, ili su i danas prepuni prepreka te stoga često nedostupni osobama u invalidskim kolicima, pitali smo Denisa Marijona, predsjednika Hrvatskog saveza udruga za mlade i studente s invaliditetom, SUMSI, koji je i sam već tri desetljeća u invalidskim kolicima. 

Pomagala do liste HZZO-a putuju 20 godina 

„Tehnologija u svijetu napreduje brzo, no hrvatski sustav reagira sporo, inertan je, teško ga je pokrenuti. Nevjerojatno je, ali istinito, da se tom sustavu ne može objasniti da, zahvaljujući napretku tehnologije, danas postoji mnogo iznimno korisnih i funkcionalnih pomagala koja osobe u kolicima čine samostalnima, od modernih proteza, tandem bicikla za slijepe, tricikla za osobe s cerebralnom paralizom... Iz osobnog iskustva, mogu potvrditi da mi je jedno takvo pomagalo potpuno promijenilo život. Riječ je o elektro pomagalu koje se prikvači na invalidska kolica i uz njega postajete neusporedivo mobilniji, a time i samostalniji. Ja sam ga, nekim čudom, uspio dobiti, kao prilagodbu radnog mjesta. Imam ga četiri godine i sve što mi je do tada bilo nemoguće, postalo je moguće, samostalno mogu na mjesta na koja, bez tog pomagala, fizički nikako ne bih mogao. Na žalost, sustav ta moderna pomagala ne prepoznaje kao nešto što nama iz korijena mijenja život. U prosjeku, kada se pojavi neko novo, korisno, tehnološko pomagalo, HZZO-u treba oko 20-ak godina da ga uvrsti na listu pomagala i da ga osoba s invaliditetom može dobiti preko doznake, kao ortopedsko pomagalo. Do tada, uz cijene od 6 do 7 000 eura malo si koja osoba u kolicima to može sama priuštiti, jer i za kolica, koja su individualno prilagođena, treba izdvojiti od 4 do 5 000 eura, od čega HZZO pokriva tek između 1100 do 1400 eura“, pojašnjava Marijon. 

Ističe kako bi proširenje liste suvremenim ortopedskim pomagalima, osim poboljšanja kvalitete života invalidima, dugoročno donijelo i velike uštede sustavu. Smanjila bi se potreba za prilagođenim kombi prijevozom, a uz veću mobilnost, osobe u kolicima bile bi zdravije, što znači i rasterećenje bolničkog sustava. No, dok se sustav ne pokrene, osobe s invaliditetom prisiljene su snalaziti se same, a pomagala se kupuju najčešće preko humanitarnih akcija, u kojima se skupi novac, što svakako nije pravo, niti dugoročno rješenje.

Malim koracima do velikih promjena

Pogleda li se šira slika, pomaka na bolje, kada je riječ o kvaliteti života osoba s invaliditetom, u Hrvatskoj ipak ima. Ti su pomaci najkrupniji u najvećem hrvatskom gradu, u koji se velik broj osoba s invaliditetom doselio iz manjih sredina, gdje im je bilo mnogo teže funkcionirati, izoliranost je bila svakodnevica, a društvene mreže često jedini 'prozor u svijet'. U Zagrebu se još 1999. potrebama studenata s invaliditetom prilagodio studentski dom Cvjetno naselje, a postoji i ZET-ov kombi prijevoz za osobe s invaliditetom.

„Napredak je svakako evidentan. Stvari kreću na bolje, no jako polako, te smo sada na nekih 30 do 40 posto od idealnih uvjeta. Danas imamo Zakon koji nalaže da sve što se gradi mora biti prilagođeno osobama s invaliditetom. Imamo i svog pravobranitelja, Darija Jurišića, koji razumije naše probleme, što nam mnogo znači. Veliki i konkretan pomak, koji pozdravljamo, jest i to što učenici s invaliditetom više ne moraju ići u posebnu školu, nego su integrirani u redovne škole, što nije bio slučaj kada sam ja prije 30 godina ozlijedio vrat te sam morao u prekvalificiranu školu u Dubravi“, kaže Denis Marijom. 

Kada je počeo studirati, sobe u studentskom domu bile su već prilagođene osobama s invaliditetom, što mu je uvelike olakšalo svakodnevni život. U studentskom domu, družeći se sa slijepim studentima, počeo je skenirati knjige i prilagođavati ih za digitalni format. Poduzetna je studentska ekipa potom počela i prijavljivati te projekte, a Ministarstvo  znanosti, obrazovanja i mladih 2015. godine napokon je prepoznalo tu potrebu te  uvrstilo tu aktivnost u program financiranja preko natječaja, što je bio ogroman korak naprijed. Upravo je u studentskom domu Denis napravio i osobni, veliki korak - upoznao je svoju sadašnju suprugu s kojom je osnovao obitelj, oboje rade, podižu djecu i žive sasvim normalan život.

I danas, nakon više od dva desetljeća, Denis i dalje predano radi na prilagodbi literature za slijepe, a u drugoj polovini radnog vremena obavlja dužnosti predsjednika SUMSI-ja. Posla je, kako kaže, mnogo pa je i broj zaposlenih u Udruzi do danas narastao na 87, od čega je 25 gerontodomaćica i oko 45 osobnih asistenata. Aktivno su uključeni u brojne projekte ministarstava – rade na Programu zapošljavanja osoba s invaliditetom, a tu je i program 'Iskustvom i znanjem do jednakosti', imaju svoju radio emisiju 'Hodalica', obavljaju edukacije o invaliditetu u školama te kroz poseban program uče male, privatne iznajmljivače kako da se prilagode potrebama turista s invaliditetom.

Filozofija univerzalnog dizajna

„Promoviramo filozofiju univerzalnog dizajna, koja u svijetu postoji već više od pola stoljeća - bit je u tome da ne treba praviti prilagodbe za određene skupine ljudi, nego sve treba učiniti jednako pristupačnim svima. Betonska rampa je najjednostavniji primjer te filozofije, jer pomaže i ljudima u kolicima, ali i roditeljima s djecom u kolicima, za koje rado kažemo da su naši najbolji saveznici, jer tamo gdje mogu oni, možemo i mi te obrnuto. U Hrvatskoj su se principima univerzalnog dizajna, za sada, najviše približili shopping centri u kojima je sve, na isti način, prilagođeno svima - nema posebnih liftova za ljude u kolicima, jer to u javnom prostoru najčešće ne funkcionira. Potvrđuje to i primjer liftova namijenjenih ljudima u kolicima koji su postavljeni u 13 pothodnika u Novom Zagrebu, a niti jedan od njih 13 ne radi, zbog raznoraznih razloga. Švicarska, Njemačka i Skandinavija, to su riješili na jednostavniji način - pothodnici su betonske rampe po kojima se, bez problema, kreću i ljudi u kolicima i roditelji s djecom u kolicima i biciklisti, što je odličan primjer univerzalnog dizajna“, pojašnjava Marijon.

Sličan nedostatak sluha je, kaže, i kod prilagođavanja javnog prijevoza osobama s invaliditetom. Uvođenje niskopodnih tramvaja, za sobom je 'vuklo' komplicirano instaliranje rampi za ljude u kolicima, no u Udruzi smatraju da je mnogo jednostavnije 'prepisati' rješenja koja se uspješno primjenjuju u velikom broju zemalja svijeta.

„Sve što je potrebno jest prilagoditi stajališta, nivelirati ih uz razinu ulaza u tramvaj – jednostavnije od toga ne može, ali iz nekog je razloga to jednostavno rješenje u Hrvatskoj i danas nedokučivo, dok u Njemačkoj odlično funkcionira već više od 35 godina“, kaže Marijon te poručuje da su upravo ona najjednostavnija rješenja, najčešće i najbolja.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu