Ravno do dna

Amerika je izbjegla građanski rat. U slučaju da je Harris pobijedila, Trump bi digao ruku – sjećate se stisnute, prkosne sake i krvavog uha ovog ljeta, e to bi bilo reciklirano do beskraja – i puk bi ga slijedio. Ravno do dna.

“Samo da rata ne bude”, pokazalo se tako, jedinom ostvarivom aspiracijom. To je dobro, i nije malo. Sve ostalo je loše, ali poučno. Ne samo zato sto Trump sada ima trijumvirat izvrsne, zakonodavne i sudske vlasti, a time i otvoren put za temeljnu transformaciju (polu)demokratskog društva u totalitarizam. Nego i zato sto je sav zrak iz anti-Trump koalicijskog balona skončao kao mali, tihi, ali smrdljivi prdež.

Da li je moralo biti tako? Ja mislim – da je trebalo. 

Demokrate su vodile očekivano zicerašku kampanju, tražeći glasače među tzv. “nikad-Trump” republikancima u bespućima oko velikih gradova. U samim metropolama – kako crvenim tako i plavim – demokrate su izgubile dobar broj glasova koje je prije četiri godine dobio Biden. S Bideom se zabavno sprdati. Njegovi politički instinkti iz 2020. godine pokazali su se, pak, puno boljim od Harrisinih ove godine. 

Ona je provela vise vremena s Liz Cheyney nego sa Bernie Sandersom, čiji iskreni i dosljedni ekonomski-populizam efektivno parira Trumpovoj demagogiji. Još više od Liz Cheyney i njenog tate Dicka, ratobornog mračnjaka i totalnog negativca (da je Kissinger živ ne sumnjam da bi bio pozvan da se pridruži tiketu Harris-Vance!), Kamala se družila sa Oprahom, Lady Gagom i Beyonce. Pretpostavka je bila da će celebrities motivirati i aktivirati biračko tijelo. 

Pokazalo se, pak, da nikog nije briga što o izborima misli Taylor Swift, a kamoli Bruce “the Boss” Springsteen. Nisu pomogli ni Barak i Michelle Obama, najbolji komunikatori koje se demokrati ikada imale u svojim redovima. Kamala i društvo imali su šanse bas koliko i Ante Marković i njegovi reformisti, sve sa tada mlađahnim “nadrealistima” Milićem, Sidranom, Kusturicom i Bregovićom. 

Trump je na svojoj strani imao Elona Muska. On je u Trumpa uložio ne samo gotovinu, nego i megafon zvani Twitter/X. Čija se kupovina, nakon svih nekrologa o katastrofi pokazala kao odličan poslovni potez. Kupovinom Twittera, Musk je, za siću, zapravo kupio čitavu državu.

Musk je za Trumpa odradio ulogu koje u konvencionalnom medijskom okružju imale televizije, pogotovo državne: brutalno, ali učinkovito ispiranje mozga i zabavni agitprop. Uz to, Musk kod američkih klinaca – koji su ovaj put izašli na glasačka mjesta - ima status Boga. I, bez ikakvog osnova a bas kao i Trump, outsidera. Musk je njima cool, dašak svježeg vjetra. Liz Cheyney je pak definicija un-coola i, jel’te, “duboke države”.

Od svih post-mortema i dubinskih analiza izbornih rezultata, meni je najinteresantnija spoznaja da je Trump obnovio Obaminu koaliciju. Trump je, baš kao i Obama, u nevjerojatnoj rotaciji političke pripadnosti, post-rasni predsjednik i glasnogovornik američke radničke klase. Koalicija koju je okupila Harris najsličnija je biračkom tijelu koje je 1996. godine dobio Bob Dole -obrazovani i imuni. Bill Clinton ga je, pamtimo, pomeo. 

Ovo su bili klasni izbori. Proletarijat – bijeli, braon, žuti a značajnim dijelom i crni – napravio je zaokret ka desnici – što dalje od tzv. politike identiteta i “wokea” a prema jeftinom macho patriotizmu i bitcoinu. Americi se, na taj način, desila plišana revolucija s desna. Ljevica, zapravo, i ne postoji. Osim starog, dobrog Bernieja. 

Ovo su, naravno, površinski razlozi o kojima je lako lamentirati. Dublja spoznaja je u tome da su obje vizije Amerike – Donaldova i Kamalina, republikanska i demokratska  – podjednako neinspirativne, cinične i nepravedne. Samo su Trump i Musk puno bolji komunikatori.

Chris Hedges, bivši briljantni ratni reporter a danas disident i anarhist, egzaktno formulira razlike između Trumpa i Harris kao sukob dva koncepta ekstrativnog kapitalizma. Jedan je korporativni (demokrati), a drugi oligarhijski (republikanci). Korporativni kapitalizam treba status quo, tehnokraciju i stabilnost. Oligarhijski kapitalizam se zasniva na kaosu i uništavanju institucija za što brže tajkunsko bogaćenje. 

Hedges citira Gergea Monbiota i Petera Hutchinsona koji šire definicije korporativnog kapitalizma kao “pripitomljenog”, a oligarhijskog kao “gospodara rata”. “Pripitomljeni” kapitalisti – Harris, Biden, Obama, oba Clinton – trebaju koheziju globalnog tržišta. “Gospodari rata” – Trump, J.D. Vance, Elon Musk – žele tržišne i zakonske poremećaje, tobože “ničiju zemlju”, a zapravo totalnu dominaciju kompletnim eko-sistemom. Da bi na sve – “cloud”, školstvo, zatvorski sistem, infrastrukturu, a uskoro i zrak - naplaćivali kiriju. A to je onda puni krug do “tehno-feudalizma” (Yannis Varoufakis).

Amerika s Trumpovom pobjedom, ironično, “daje šansu miru”. Izbjegnuti su neredi i nasilje. Ratovi u Ukrajini i Gazi mogli bi se brže završiti. Naravno, na osnovu užasno nepravednih, prinuđenih sporazuma. Mir dolazi s ogromnom cijenom, čiji završni saldo nitko ne zna. Ono što se sigurno zna je da neće biti dobro.

Svi oni koji misle da će Trumpove prijetnje masovnim deportacijama, drakonskim porezima na uvoz, devastaciji i ukidanju čitavih državnih agencija i sličnim izbornim obećanjima tek prazna priča u ozbiljnoj su zabludi. Ovaj put, a za razliku od prvog Trumpovog mandata, najavio je to ljetos Steve Bannon, ići ce do kraja, “110 posto”. Treba im vjerovati.

Nastavlja se.