Kada je satnik Tuđmanove osobne garde Tomislav Brzović 5. lipnja 1997. gotovo ubio Tuđmanova predsjedničkog protukandidata Vladu Gotovca, odalamivši ga kopčom vojničkog opasača dok je govorio na predizbornom skupu usred Pule, predsjednik Republike Franjo Tuđman, tadašnji svemoćni predsjednik države, nije rekao ni slova u obranu svojega političkog konkurenta i integriteta izbornog procesa.
Kada su, u prosincu 2024., iz tame virtualnog i tranzicijskog bespuća izronile zloslutne zamke i podmetanja očito sve relevantnijoj predsjedničkoj kandidatkinji Ivani Kekin, današnji svemoćni predsjednik vlade Andrej Plenković odmah je zajahao to kljuse političke niskosti, a predsjednik Republike Zoran Milanović nije rekao ni slova u obranu svoje političke konkurentice i integriteta izbornog procesa.
U trenutku Brzovićeva napada na Gotovca Tuđmanova Hrvatska izgubila je i posljednje zrno demokratske vjerodostojnosti; u času kada je hrvatska javnost podvalu suprugu kandidatkinje Kekin odbila prepoznati kao namjernu distorziju izbornog procesa, članica EU učinila je korak dalje u rastakanju demokratskih institucija i procedura.
Jer od tog trenutka kao da je sve postalo moguće: samo dva dana nakon što je Mile Kekin na Facebooku opisao kako su ga nasanjkali pa se susreo s čovjekom koji je u pritvoru proveo više od tisuću dana ali na kraju je ipak oslobođen teške optužnice, Gong je bio prisiljen Državnom izbornom povjerenstvu (DIP) i Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti HAKOM prijaviti TikTok, jer se njime ”šire neistine o kandidatkinji Ivani Kekin” kojima se “pokušava utjecati na izbore”. “Takva kampanja doživjela je vrhunac nakon objave Mile Kekina, muža predsjedničke kandidatkinje Ivane Kekin, koji je javno obznanio da se na podvalu sastao s Nikicom Jelavićem smatrajući da je riječ o 'nogometašu, a ne mafijašu'. U samo jedan dan od Kekinovog posta dodatno su se pojačale dezinformacije na društvenim mrežama”, objavio je Gong u svojoj prijavi DIP-u i HAKOM-u.
I? Šta kaže čaršija? Pa, Plenković dobacuje: “Da se netko iz HDZ-a našao s Jelavićem, to bi bila tema.” Dragan Primorac “bio je uvjeren da će protukandidatkinja Ivana Kekin odustati od kandidature jer je njezin suprug imao susret s podzemljem”. Zoran Milanović bučno šuti. Suprug predsjedničke kandidatkinje Marije Selak Raspudić šegači se kako to samo on već zna, pakosno i zajedljivo: “A čuj”, kaže na FB, “potencijalno kompromitirajuće za Jelavića, al' nek on objasni.” Jutarnji list širom otvara prostor Jelaviću da, gradeći se naivnim, poziva Milu Kekina neka, je li, objasni o čemu su oni to navodno razgovarali; pritom važnom mediju ne pada na pamet da svoga sugovornika sam priupita, pa dobro, o čemu – kad Mile Kekin lijepo kaže da nisu? I konačno, šlag na tu smrdljivu tortu, državna tajnica Ministarstva unutarnjih poslova Irena Petrijevčanin – inače bivša političarka Mosta koja se nakon glavinjanja političkim pustopoljinama konačno skrasila, je li, u HDZ-u - izlazi pred novinare i uvlači MUP izravno u predizbornu kampanju, moralizirajući kako “ona osobno ne bi otišla na tu kavu”.
Dok se lukavi ministar Božinović krije od kamera, Petrijevčanin očito laka srca plaća cijenu lukrativnog položaja državne tajnice MUP-a, pa podvaljuje ovako: “Ako već i dođem na kavu s nekim koga ne znam, kad bih vidjela da to nije osoba, ja bih se zahvalila na pozivu i otišla. No Kekin je ostao više od 15 minuta na toj kavi i ne znamo o čemu se razgovaralo". Za Petrijevčanin sramotno, za MUP nedopustivo.
Ali - Beroš je zaboravljen, Turudić je zaboravljen, sve je zaboravljeno: i Primorčevi stanovi, i privatno sisanje zdravstva, i Horvat, i Tolušić, i Žalac, i Kuščević, i Rimac, i Goran Marić, Murganić, Banožić, Kujundžić, Ćorić, Aladrović, Paladina... Sve je to zaboravljeno; ničeg nije bilo. Ne sjećamo se više ni tko je i kako, zapravo, stvorio društvo u kojemu je bilo moguće da postane relevantan čovjek koji se pojavio na susretu s Milom Kekinom.
Jedino što znamo jest da bi “bila tema da se netko iz HDZ-a sastao s Jelavićem”, i da je protukandidatkinjin suprug “imao susret s podzemljem”. Politički je život u Hrvatskoj time izvrnut naglavce, a nemoguće je postalo samorazumljivo: umjesto da podvalu Ivani Kekin javnost nedvosmisleno prepozna i sankcionira onako kako ona to i zaslužuje – kao udarac u trbuh kandidatkinji i njezinoj obitelji te zloslutan pokušaj kompromitacije predizbornog procesa – političari, a bogme i neki mediji, upeli se da nas uvjere kako se, eto, autor soundtracka za čemer hrvatske tranzicije nagutao ludih gljiva pa odlučio šurovati s likovima koje je opisao.
Ma dajte, molim vas: da nije tragično, bilo bi komično. Ipak, ne treba imati iluzija: u trenutku kada javnost reagirala kako je reagirala, izborni je proces urušen. Petnaest dana uoči izbora sve postaje moguće – Rumunjska je valjda dovoljno upozorenje. Hrvatska danas nije daleko od onog strašnog trenutka u kojemu je uniformirani nasilnik, vičući da je ustaša, u predizbornoj kampanji 1997. pokušao ubiti Vladu Gotovca.
O svojoj je zemlji Gotovac deset dana poslije toga, u intervjuu Heni Erceg, rekao ovako: „Hrvatska je iznutra puna međusobne mržnje, uzajamne pakosti, preplavljena potrebom ove vlasti da sve bude ili isto ili prokleto. Ova je vlast ispunila Hrvatsku nevjerojatnom željom za homogenošću, za identičnošću, za Jednim kao načinom opstanka. (...) Pristati na ono na što su pristali režimski mediji nedopustivo je s moralnog stajališta i oni koji su se uključili u tu kampanju, neki od njih više nego bezobzirno, snose odgovornost za dio zla koje se događa u Hrvatskoj. Snose odgovornost za apsolutnu nekritičnost nacije, za nedostatak bilo kakve skromnosti.“ Pa vi usporedite.