Damir Šodan: Predrag Lucić je ostao produktivan posthumno skoro onoliko koliko i „prethumno“

Na nedavno završenom, jubilarnom. 30. Pulskom festivalu knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, promovirane su odabrane pjesme pokojnog Predraga Lucića, skupljene u dvoknjižje „Južno dvorište“, koje je priredio i urednički uobličio također pjesnik i prevoditelj – pa i fanatični čitatelj, glazbenik i još štošta, ali najprije i najviše višedesetljetni prijatelj pokojnog Lucića - Damir Šodan. Onima što Predraga nisu upoznali kao autora, „Južno dvorište“ je dokaz da su previše važnog propustili, a onima što su ga znali - i kao multi talentiranog pisca, novinara, urednika, dramaturga i redatelja, ali i kao sjajnog čovjeka - podsjetnik na to kakav je genij bio Duje. O toj Lucićevoj genijalnosti, druženjima i nevjerojatnoj ostavštini čovjeka koji je pisao na kilometre, a čitao na hektare, Damir Šodan je govorio za Forum.tm, otkrivajući, uz ostalo, koliko su se poštovali Predrag Lucić i Danijel Dragojević, ali i kako je Lucića na pjevačkom radnom mjestu zamijenio Zlatan Stipišić Gibonni. 

Damire, zašto se dvije knjige pjesama Predraga Lucića, nastajalih još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa skoro sve do njegove zbilja prerane smrti – smrt, naime, ne može zakasniti, ali je po Predraga baš požurila – zovu „Južno dvorište“?

To je naslov koji je Predrag u više navrata birao kad je još potkraj '80-ih sastavljao na pisaćoj mašini kucane izbore iz svoje poezije, tako da je u tom smislu vrlo opravdan i legitiman. Ustvari je cjelokupna popratna tekstualna popudbina, sve od uvodnih epigrama za pojedine pjesničke cikluse, pa do poetičkih zapisa iz rukom pisanih dnevnika, preuzeta direktno iz njegove arhivske građe. Također, Predrag je unutar svog poetskog korpusa ostavio i diskretne „didaskalije“, ukazujući u kojem smjeru bi se mogao poetički voditi rukopis kad se jednom na njemu bude ozbiljno radilo. Tako da sam gotovo siguran da je negdje u sebi računao na naknadno objavljivanje svojih pjesničkih djela, ne nužno naravno posthumno, što se nažalost dogodilo.  

Zoran Lazović Kiza, Vojo Šindolić i Predrag Lucić

Knjige koje si priredio podsjećaju ne samo na to koliko je dobar pjesnik Predrag bio, već i koliko je bio produktivan. Da li je i tebe, iako ste se poznavali od djetinjstva, ipak iznenadilo sve što je ostalo iza njega i koliko ti je vremena trebalo da skupiš građu za „Južno dvorište“? 

Nije me zapravo iznenadilo jer sam veliki dio tog opusa jako dobro znao. On je to godinama „šerao“ i recitirao na našim „bitničkim“ vinskim soarejama, pa su ako ne cijeli, ali barem dio tog materijala, znali i naši drugovi Vojo Šindolić i Zoran Lazović Kiza, koji su činili jezgro te naše beat družine, koja bi znala po cijele noći tamburati i recitirati tijekom „bajnih“ '80-ih na relaciji Beograd-Zagreb-Split. Bilo je to u „predferalsko“ vrijeme, dok je Predrag studirao kazališnu režiju u Beogradu. Danas mi zvuči nestvarno, ali s nama bi u Zagrebu, zahvaljujući Voji, znao „zabrijati“ sada već po općem konsenzusu najveći hrvatski pjesnik 20. stoljeća – Danijel Dragojević. Dragojević bi dolazio u moj prostrani i raskošno derutni studentski stan na adresi Moše Pijade 18., („Pišamo jade“!, govorio je Predrag) u samoj žiži tadašnjeg urbanog Zagreba, današnja ulica Medveščak, smješten na popularnoj „špuri“ do nezaboravnog kluba „Đure“, točno između legendarnih kafića „Papige“ i „Fanatika“. Svašta bi nam šjor Dane pričao, tračao je nemilosrdno kolege iz umjetničkog svijeta, komentirao književnost i napose slikarstvo, a znao je pogledati i nogomet s nama na crnobijeloj Iskrinoj portabl televiziji, dok smo mi pred njim bez pardona tamanili butelje crnog vina (on je već tada dugo bio trezvenjak) i rolali džointe od potentne domaće ganđe, otprilike veličine manjih NATO-ovih dalekometnih raketa. Mislim da mu je prijala naša totalna neinhibiranost, pa bi se i sâm valjda tako s nama osjetio, ali sviđao mu se i naš entuzijazam, zagrijanost za književnost, umjetnost uopće, rock muziku, kao i za hard core politiku i društvene realije koje su već počele poprimati apokaliptične naznake. 

Bilo je to doba kad smo zahvaljujući poduzetnosti glavnog urednika Zvonimira Krstulovića preselili naše glasilo „Omladinsku Iskru“ iz Splita u Zagreb, učinivši je na jedno kratko, ali slavno vrijeme, vidljivom tiskovinom. Svi smo pisali u njoj i nemilice je kolportirali po Zagrebu, tako da se znalo događati da bukvalno plivamo u novcima, koje bismo kao sitni kriminalci vezivali laštikom i rasipali po tada popularnim gradskim štacijama, sve od „Blata“, Hotela Palace na Zrinjevcu, Hotela Internacional na Proleterima, gdje je ujedno bila i redakcija, pa do legendarnog javnog kupatila „Diana“ odmah iza NAME, koje bi se oko ponoći pretvaralo u pravu malu noćnu urbanu alt-scenu koja je vrvjela facama „s kolca i konopca“. Atmosfera otprilike kao s albuma Toma Waitsa, „Nighthawks at the Diner“ (1975.), koji nam je inače bio obavezna literatura. Vrhunac „Iskrinog“ naglog uzleta predstavljao je broj u kojem je objavljen prvi intervju s Mikom Tripalom nakon njegovog ostrakiranja iz javnog života ranih '70-ih, a koji su sjajno odradili Zvone i Predrag. Napominjem da to u vrijeme, krajem '80-ih, kad UDBA samo što nije mahnitala od paranoje, nije bila nimalo bezazlena stvar, ali prodali smo ga na kraju u desetinama tisuća primjeraka koji su svi do jednog bili deponirani u mome stanu. Samo ih je jednog ranog jutra dopeljao „Vjesnikov“ kamion pred zgradu – dobro me susjedi nisu momentalno linčovali, budući da je cijelo staro austrougarsko stubište vonjalo na grafit. Srećom, već nakon tjedan dana više skoro da nije bilo niti jednog primjerka. Sjećam se kako smo nervozno i nestrpljivo do kasno uvečer čekali Zvonu i Duju u parkiću kod Kvazara da se vrate sa intervjua, jer je postojala realna mogućnost da nas je netko provalio i da bismo svi skupa mogli završiti u Petrinjskoj, što nam se znalo i dogoditi ali ne iz političkih, već pijanačko-galamdžijskih razloga. Pamtim živo oduševljenje cijele ekipe kad smo ih konačno spazili kako kroz noć vuku teške ruksake s opremom, da bi na kraju Predrag tresnuo kutiju „Winstona“ o stol i rekao: „Tripalo je jedan normalan čovik!“ Eto, „tako se kalio čelik“, odnosno malo-pomalo širilo područje borbe za ovu našu mladu demokraciju. 

Iz Belai Band faze

Ali, da se vratim na Predragovu arhivu: građa u njoj je bila gotovo potpuno organizirana, tako da je trebalo samo sve kronološki posložiti i onda pristupiti kritičkoj selekciji i obradi. To me nije nimalo začudilo, jer sam ga znao kao krajnje pedantnog i organiziranog tipa, koji je tekstove nastale u najrazbarušenijim mladenačkim pijanim ekstazama znao poslije prekucavati sa kafanskih salveta i uredno ih fajlirati u fascikle. Oduvijek je imao vrlo razvijenu samosvijest o visokoj kvaliteti svoje spisateljske produkcije. Također, uredne datacije uz skoro sve pjesme znatno su olakšale kretanje unutar njegovog velikog neobjavljenog korpusa. 

Uzgred, spominjući Dragojevića, Predrag je dokraja ostao u sjajnim odnosima s njim, tako da ga je „šjor Dane“, godinama kasnije kad su se sreli u Zagrebu, onako spontano ispratio sve do zračne luke Pleso na avion za Split. Na stranu sve vajne antologije, ali mislim da je to najveća počast koju je mogao doživjeti neki hrvatski pjesnik – da ga poslovično namrgođeni i ne baš druželjubivi Danijel Dragojević isprati do aerodroma. Eh, da, kao prava gospoda i aristokrati duha uvijek su bili i do samoga kraja ostali na – „vi“!  

Predrag iz kratkokosaške faze

Koja od Predragovih pjesničkih faza je tebi najdraža, ako je on uopće imao faze, jer ta planina talenta mu je omogućavala da u isto vrijeme piše za novine, uređuje biblioteku „Feral Tribunea“, a ne zanemaruje poeziju, kao ni dramske tekstove…?

Svaki od rukavaca njegovog tekstualnog rada je sjajan, jer je uvijek riječ o vrhunskoj literaturi bez obzira na medij u kojem se ostvaruje, bilo da je riječ o književnosti ili žurnalizmu. Predrag je bio, Arsenovim žargonom, zaista „pjesnik opće prakse“. Kod njega je, narodski rečeno, doslovce „jezik bio brži od misli“. On nije pisao kad bi imao nešto za reći, on je naprosto pisao, pa bi onda uvijek i našao nešto za reći. Njegov literarni eros i genij bili su skoro pa pre(d)kognitivne naravi. 

Osim toga i sâm je negdje u dnevnicima napisao kako gledajući unazad shvaća da je puno toga „napisao ne razmišljajući“. Osobno mi je možda ipak najdraža ta rana bitnička faza mediteranskog uličnog barda u patikama koji bez ikakvog kalkuliranja svijetu sasipa u lice sve što ga pripada. Zanimljivo je da sam u jednoj od bilježnica našao citat Borisa Marune (uzgred, Predrag je volio Marunu, zvao ga je u zajebanciji „stari ustaša“!) koji sam uvrstio u knjigu, a koji kaže da je zadatak poezije da opjeva „cvijet sa zubima i žezlo u ruci idiota“. Kako sjajan način da se metaforički sažme suštinska zadaća poezije kao forme situirane između dva usijana kreativna pola, od kojih jedan, „zubati cvijet“, vodi pravo u ponor jezika i subjektivnosti, dok drugi pak, „žezlo idiota“, stoji za društveni angažman. I dok nas „zubati cvijet“ otpravlja prema rubnom području jezika, svijesti i iskustva (baš onako kako je to vjesnik moderne poezije Arthur Rimbaud priželjkivao), „žezlo u ruci idiota“ bez velikog naprezanja postaje sasvim lijepo razvidno svaki put kad otvorimo TV-vijesti ili novine. Predrag je tako svojom primijenjenom poezijom neprestano na nevjerojatno duhovit i jezično inventivan način smijehom pripitomljavao lice društvenog Zla, pa je tako u ime ostrašćenog društvenog angažmana svojoj „ozbiljnoj“ poeziji privremeno bio dodijelio stražnje sjedalo u brzometnom bolidu vlastite razmahane poetike. 

Nažalost, moram reći da hrvatski pjesnici kao da gotovo po defaultu ne spadaju u angažirane intelektualce, nema ih u javnom prostoru, njihove se bitke vode na uskom terenu takozvane „čiste“ kulture, što je samo po sebi vrijedno žaljenja, budući da radije biraju, starogrčkim terminima, biti idiotes negoli punokrvne „političke životinje“. Predrag, Boris Maruna, pa i Vlado Gotovac, koji se i eksplicitno politički angažirao, u takvoj konstelaciji figuriraju kao „teške“ i časne iznimke.  

Too Beat to Split

Ti, možda, ma sigurno, više od drugih znaš kako je došlo do toga da jedan talentirani kazališni redatelj – i dramaturg – odluči da se, ipak, posveti novinarstvu u kojem je, kao u svemu, bio briljantan?

Novinarstvo je u Predragu zapravo bilo prije svega, možda čak i prije poezije. On je od malih nogu naprosto gutao novine i nikako ih se nije mogao nasititi. Zahvaljujući tom svakodnevnom čitalačkom drilu postao je erudita par excellence. Da se kojim slučajem ikad prijavio, siguran sam da bi „razbio“ na nekom kvizu poput „Milijunaša“ ili „Potjere“. Danas nam u biti sve više biva jasno da su u ta stara analogna vremena novine bile naš Internet i Google, bile su pogled u svijet, a kad se društvo '80-ih liberaliziralo, postale su i „pogled na svijet“. Jer, sjetimo se samo koliko je takozvana omladinska štampa, „Polet“, „Studentski list“, ili pak ljubljanska „Mladina“ (zbog koje su neki od nas učili i slovenski!) utjecala na promjenu misaonog okvira kod mlađih generacija. Novi val nije bila samo rock i pop muzika već stanje svijesti barem dviju urbanih generacija u Jugoslaviji. Nitko te tada nije pitao koliko para imaš, imaš li ljetnikovac, „Rolex“ ili „Teslu“, ima li ti otac tvornicu ili bar vikendicu, nego na što se furaš, koji je đir, na što briješ – drugim riječima: pitalo se što imaš u glavi. 

Predrag je oduvijek strastveno pratio politiku, nije nipošto bio tankoćutni literata zatvoren u bjelokosnu kulu, već gotovo školski primjer angažiranog intelektualca. Tražio je najmoćniju platformu s koje bi kazao to što misli i na kraju je u tome uspio, jer novine su oduvijek imale i imat će dalji domet od kazališta i književnosti. Tako je ustvari nastao i „Feral“, „forma svih formi“, kako je jednom u zafrkanciji rekao Predrag, ubojito oružje koje je ostavilo dubok trag u svijesti ljudi i proširilo naše poimanje prostora građanskih sloboda, koliko god nam se u trenucima malodušnosti zna učiniti da su suborci Duje, Boro i Viktor „džaba krečili“, budući da se pokazalo da devijacije tranzicijskog društva nisu prolazne „dječje bolesti“, već konstitutivni element fenomena kao takvog. Jednom sam druga u zafrkanciji pitao, „pa dobro što ćemo sa poezijom“, misleći na njegovu „ozbiljnu“ liriku, a on je zapravo krajnje ozbiljno odvratio: „Vlaju, jebiga, pa ne mogu valjda pustiti da sve ovo prođe bez mene“, misleći pritom na sav kaos bratoubilačkog rata, hinske pretvorbe i tranzicijske agonije. 

Također, bio si među onima koji su imali priliku vidjeti Predragovu diplomsku predstavu „Mirišu li jorgovani u New Yorku“, postavljenu prema tekstu Miodraga Žalice i izvedenu u Narodnom pozorištu u Tuzli. Pa kakva je bila? 

OMG! Predstava je bila fe-no-me-nalna! Vizualno, tekstualno, glumački bio je to rijedak spektakl uprizoren pod krovom sjajnog tuzlanskog pozorišta, koje je tada bilo na vrlo visokoj tehničkoj razini. Odličan zvuk, super scena, izvanredan ambijent... ali, najluđi od svega je bio tulum ili bolje rečeno „dernek“ koji je nastupio nakon predstave i koji se otegao do jutra, a bilo je nema čega nije, alkohol je tekao potocima, a naša „beat“ ekipa iz Zagreba i Beograda, koja se putem spojila na kolodvoru u Vinkovcima, potrudila se da bude i psihotropnih supstanci. Šta da se radi, nama „novotalasnim“ hipsterima je u te zlokobne predratne dane THC bio ono što će nekima uskoro postati HDZ – riječju „nasušna potreba“. Kulminacija tuzlanske epizode nastupila je negdje iza ponoći kad je pristigao glavom i bradom autor Miodrag Žalica u pratnji supruge. U odijelu sa sunčanim naočalama izgledao je kao Albert Finney u ekranizaciji sjajnog romana „Ispod vulkana“ Malcoma Lowryja. Par godina poslije Predrag je negdje našao sjajnu Žalicinu zbirku iz '60-ih, „Tržnica sna“, i završila je kod mene kao spomen na tu ludu tuzlansku noć. Pamtim da se ujutro kad smo prešli rijeku pred nama ukazao nevjerojatan, filmski distopičan prizor, naime u svitanje nigdje nije bilo žive duše, ali pred vratima svih kuća su bili uredno „parkirani“ priglavci, pa je izgledalo kao da su vanzemaljci preko noći kidnapirali cijeli grad. Netko među nama – ne sjećam se više tko – je poentirao: „Ljudi, bit će rata!“. I pogodio pravo u metu. Sve skupa bilo je kao u nekom filmu Davida Lyncha, intenzivno i otvoreno za interpretaciju. Ali da ne zaboravim, bila je još jedna sjajna predstava u drugoj polovici '80-ih u sklopu projekta „Ulične ljubavi“ Splitskog ljeta, a riječ je o komadu „Kralj beatnika“, koji je napisao Arthur Knight, a Predrag sjajno režirao prema Vojinom prijevodu.  

Duje na Sućidru

Značajan dio „Južnog dvorišta“ čini haiku poezija, ta kratka, ali itekako zahtjevna forma. Odakle uopće nekome iz Splita nagon da prvo pokuša pisati haiku, a onda to nastavi raditi sjajno?

Mnogo toga nam je došlo ne putem redovnog obrazovanja, već onim alternativnim, kroz rock muziku i beat književnost. Beatnici su se rano okrenuli Istoku, Ginsberg je puno vremena proveo u Indiji, a Gary Snyder je postao „pravovjerni“ budist, ako to nije već kontradikcija samo po sebi. Doduše, '80-ih je obavljen u Jugoslaviji i Matsuo Basho, japanski majstor haikua iz 17. stoljeća, a to je i razdoblje u kojemu je vrlo aktivan bio i Vladimir Devidé (1925.-2010.), zagrebački japanolog i pionir haika i haibuna na ovim prostorima. Ipak, u preuzimanju forme najznačajniji su bili bitnici, naravno kroz prijevode našeg „dunda“ Voje Šindolića. Koketiranje cijele naše „klape“ s Okrutnim bogovima istoka (što bi rekli „Buldožeri“), otišlo je toliko daleko da je nekima zaista promijenilo život. Zoran Lazović Kiza, po struci psiholog, ali i jedno vrijeme vrlo aktivan kazališni čovjek, k tome i ostrašćeni globetrotter koji je u mladosti autostopom prešao cijeli Bliski istok, nakraju je postao pravi budistički svećenik. Kao izbjeglica završio je u SAD-u gdje je radio kao stolar, da bi na koncu upisao budizam na čuvenom Sveučilištu Naropa u Boulderu, Colorado, i usavršavao se u Indiji i Nepalu, a sad drži jedan budistički retreat za meditaciju na Fruškoj Gori. Kad sam ga pitao kako je završio u budizmu, rekao je: „Deljem ja, Remeta, tako jednog dana neku dasku u stolariji negde u američkoj vukojebini i setim se odnekud Šindolića i njegovog Ginzberga, pa sutra lepo pravac za Bolder, da vidim šta se nudi...“ Ostalo je „istorija“, što bi rekli, ali moram ovdje dodati da sam i sâm podlegao tom „istočnom grijehu“, pa sam prije par godina objavio zbirku od 100 haikua pod naslovom „Gavran, Buddha, Yamaha“ (Naklada Vuković-Runjić, 2021.), koju sam posvetio svojim starim drugovima Predragu, Voji i Kizi kao „hodačima dharme“ od kojih sam u mladosti dosta naučio. O zbirci je kratko, ali vrlo pohvalno pisao Miljenko Jergović, a Boris Runjić je napravio odličan dizajn, pa mu se ovom prilikom na tome i zahvaljujem.

Ako je Predrag pisao ne na metre, već na kilometre, koliko je onda čitao? 

Čitao je skoro i više nego što je pisao, ali nije zanemarivao ni birtije i kafane, dapače. Za njega vrijedi ono što su rekli, ako se ne varam Danilo Kiš ali i Tin Ujević, kad su ih pitali kad stvaraju i čitaju kad stalno vise po javnim mjestima. Odgovor – uzgred vrlo zen budistički – je glasio: „U međuvremenu“! 

Što je „Belai band“, kako je nastao, ali i nestao?

Belai band je bio naš srednjoškolski i sveučilišni, da tako velim, bend koji su činili Predrag Lucić Duje, kao vokal i tekstopisac, Robert Grubić Gobbo na basu, Dragan Pleština Čarli na bubnjevima i ja, dakle Damir Šodan Remeta, na gitari. Bend je postojao od 1981. pa do zaključno 1994., kada je napravljen zadnji song „Na ugarcin“, koji nažalost nismo zbog vremenske skučenosti stigli odsvirati nedavno u Puli. Bend je imao samo jedan koncert, ali smo stvari nastavljali raditi kad god bi se našli, a raspao se Predragovim i mojim odlaskom na fakultet u Beograd, odnosno Zagreb. 

Gobbo je uzeo naše stvari i krenuo s novim bendom „Fileas Fog“, a na mjestu frontmena Predraga je zamijenio, vjerovali ili ne, Zlatan Stipišić Gibonni.  Na fotografiji Gobbo i Duje

Gobbo je uzeo naše stvari i krenuo s novim bendom „Fileas Fog“, a na mjestu frontmena Predraga je zamijenio, vjerovali ili ne, Zlatan Stipišić Gibonni. Sjećam se dandanas Džibe u Gobbovoj kuhinji, kao samozatajnog i smirenog momka za kojeg si odmah mogao vidjeti da sve konta i da će se sigurno negdje daleko dobaciti. Šteta što ne postoje snimci na kojima Gibonni pjeva Predragove stvari, jer to bi stvarno bila fora. Pamtim da smo taj zadnji song, „Na ugarcin“, koji glazbeno stilski gađa negdje između ranog Waitsa i tada vrlo popularnih belgijskih Vaya Con Dios, složili tokom ratnog ljeta 1994., na terasi kuće moga oca u Brelima gdje je tih istih dana utemeljena i „Feralova“ biblioteka. Ukupno je ostalo oko tridesetak uglazbljenih songova (neki figuriraju i kao pjesme mišljene za pjesničke zbirke), od kojih su barem dvije trećine odlično izdržale test vremena, pa ćemo ih Gobbo i ja, ali i Čarli ako ga zdravlje bude služilo, u nekom trenutku – inšallah – nastojati i snimiti.  Tako da, evo, ispada da je uz „Južno dvorište 1 i 2“, kao i sve te silne songove, Predrag baš kao jedan od njegovih velikih uzora Charles Bukowski, ostao produktivan posthumno skoro onoliko koliko i „prethumno“.  

„Da sam doista živ/ Ova bi me knjiga/ Ubila“, jedna je od pjesama iz „Južnog dvorišta“. Kako si se ti osjećao kada si naišao ili se podsjetio na nju i što bi Predrag rekao, jer si ti priredio dvije „ubitačne“ knjige? Planiraš li još neke knjige u kojima će biti dio Predragove ostavštine?

Moram reći da je ovo silno druženje u zadnjih godinu ili godinu i pol dana s mojim opravdano odsutnim prijateljem bilo zaista katarzično. Smijao sam se i plakao zajedno s njim, a kad je sve bilo gotovo, već je pdf bio u izradi, iz jedne od njegovih bilježnica na pod ispod mog radnog stola dolelujao je papirić na kojemu je pisalo: „Druže Tinto, mi ti se kunemo!“ Tako da je sve skupa završilo na humornoj noti, što je možda, kad je Predrag u pitanju, i neizbježno. Ironija je da je na kraju i Predrag Lucić „završio u Haagu“, budući da ja još uvijek dobar dio godine provodim baš tamo gdje sam preko dva desetljeća radio kao prevoditelj za Ujedinjene narode pri Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, tako da sam u dva navrata prebacio cijeli materijal u Scheveningen čiji „mir“ – kako je jednom primijetio Henry Miller prolazeći tuda – „liječi kao anestetik!“ Šalu nastranu, ostalo je još dosta digitaliziranog materijala koji ću proslijediti njegovoj obitelji, jer sam ipak nastojao uraditi kritički izbor vodeći računa da taj mladenački opus u potpunosti ne prevagne nad kasnije nastalim tekstovima, tako da se možda na kraju edicije sabranih djela doda i još jedan svezak, muzičkim žargonom kazano, „alternativnih tejkova“.  

Jednom sam druga u zafrkanciji pitao, „pa dobro što ćemo sa poezijom“, misleći na njegovu „ozbiljnu“ liriku, a on je zapravo krajnje ozbiljno odvratio: „Vlaju, jebiga, pa ne mogu valjda pustiti da sve ovo prođe bez mene“, misleći pritom na sav kaos bratoubilačkog rata, hinske pretvorbe i tranzicijske agonije. Na fotografiji sveti Duje

Ti si, također, pjesnik. Kada, dakle, možemo očekivati da malo manje prevodiš, a malo više objavljuješ? 

Evo, trudit ću se, časna pionirska, da se do kraja ne „izgubim u prijevodu“, ali nekako sam oduvijek manje naginjao balkanskom, a više „američkom modelu“ koji otprilike nalaže da ne iskačeš baš nekontrolirano iz lirske paštete. Uostalom, vidjeli smo i koliko je Predrag bio suzdržan kad je objavljivanje „čiste“ lirike u pitanju, jer dok je satiru objavljivao na vagone, poeziju je s javnošću dijelio na kapaljku, upravo zato jer je bio predobro svjestan brisanog prostora stiha u kojem se čovjek lako može okliznuti i izvaliti, riječima Danijela Dragojevića, „neku glupost koja bi ga onespokojila“. 

Prevođenje je u tom smislu dobra zamjenska aktivnost, jer ti pomaže da ostaješ „u zoni“ što bi rekao Bob Dylan, pa kad osjetiš potrebu da nešto otprilike originalno iskažeš i udariš po gasu, mašina je već u pogonu. Također, kad prevodiš poeziju velikih pjesnika i ti je zajedno s njima pišeš, što je velika čast, ali i odgovornost. Osim toga, mnogi moji literarni uzori, sve od Pounda, Nabokova, Kiša, pa do Josifa Brodskog i Charlesa Simica su bili prevoditelji, da ne spominjem Ujevića, Šoljana ili Slamniga čiji „Evgenij Onjegin“ po kvaliteti skoro da ozbiljno može konkurirati Puškinovu originalu. Uzgred, ako netko zaviri u antologije hrvatske poezije u zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da sam svih ovih godina sasvim dovoljno bio prisutan, a nađe me se i po onim američkim i britanskim, ali mi nekako najviše znači što sam „upao“ u onu Gallimardovu naslovljenu „Poezija Mediterana“, koju je prije desetak godina uredio legendarni francuski pjesnik Yves Bonnefoy. Doduše, ima naznaka da patim i od blagog ADHD-a, budući da se u posljednje vrijeme sve više „autam“ u muziku, pa sam tako složio album „dalmatino“ obrada Leonarda Cohena, „Čovjek tvoj“, koji već neko vrijeme tamburam okolo u nadi da ću ga nakraju i zabilježiti na nekom nosaču zvuka. Šta da se radi, nema Predraga, Arsena, Cohena, Dylan je van svih kategorija, a Džoni se penzionirao, tako da zastrašujuće konkurencije u spajanju teksta i glazbe kao da više i nema.