Turalija: Imamo Ministarstvo s državnim tajnicima koji nikada nisu radili u obrazovnim ustanovama

Štrajk prosvjetara i znanstvenika obilježio je javnu i socijalnu scenu ovog proljeća. Argumenti su, dakako, na strani sindikata, ali Vlada se ukopala i uvjerenja je da je povišicama plaća unatrag nekoliko godina rjiešila problem i najobrazovanijeg sloja stanovništva. Međutim, kako sindikalisti ističu, nisu u pitanju samo novci, nego i ugled, ali i kvalitetna rad prosvjetara I znanstvenih radnika, koji svojom nemuštom politika vladajući blokiraju i ne dopuštaju da se pretoči u neprocjenjivu dobrobit za državu. Predsjednik  Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske Zrinko Turalija u intervju za naš portal navodi kako nisu samo materijalni razlozi oni koji muče zaposlenike.  

Zaoštravaju se pozicije sindikata i Vlade. Tko će biti istrajniji?

Naše aktivnosti traju već više od godinu dana i ne odustajemo od svojih zahtjeva jer držimo da su posve opravdani, a ni Vlada za sada ne pokazuje iskrenu namjeru da se problemi riješe. Višekratno smo naglašavali da ovo nije sprint nego maraton na koji su sindikati spremni. Dakako da sve ovisi o volji i angažmanu prvenstveno naših članova, koji nam daju vjetar u leđa i zbog kojih sve ovo i radimo. Ono što sindikate dodatno snaži je jako veliki broj nečlanova koji su sudjelovali u štrajkovima, a to je snažna poruka i sindikatima i Vladi da u sustavu ima puno onih koji su nezadovoljni i koje sindikati nisu mogli samo tako izmanipulirati, kako to ministar Fuchs voli reći.

Vas u sindikatu posebno iritiraju Plenković, Fuchs i Vlada jer sve svode na brojke. Što vas tu konkretno smeta i što poručujete, prije svega Plenkoviću?

Imamo Ministarstvo s državnim tajnicima koji nikada nisu radili u obrazovnim ustanovama i imamo ministra koji je potpuno nezainteresiran za sustav, a u velikoj ga mjeri i ne poznaje dovoljno. Radnici u sustavu obrazovanja i znanosti čekaju dan kada će dobiti ministra/icu koji će se snažno založiti za sustav, pokazati empatiju za zaposlenike kojima je na čelu, a ne biti u poziciji da se aktivno uključuje u kažnjavanje svojih zaposlenika i sindikata koji su tu jer predstavljaju iste te zaposlenike. Primjerice, NSZSŠH je većinski sindikat u srednjoškolskom sustavu i uz Školski sindikat Preporod predstavlja jedinog relevantnog sugovornika Ministarstvu i Vladi za pregovaranje o Granskom kolektivnom ugovoru i za rješavanje svih problema koji muče srednjoškolske ustanove. Ako pratite kontekst i diskurs u kojemu se odvija komunikacija između Ministarstva i ta dva sindikata, jasno je da ministar Fuchs i, primjerice, državni tajnik Mamić podcjenjivački nastupaju prema čelnicima ta dva sindikata i tako obezvrjeđuju više od 20.000 članova ta dva sindikata. S kim bi to ministar trebao pregovarati i rješavati nakupljene probleme srednjih škola i domova, ako ne s predstavnicima ta dva sindikata?! Sindikati predstavljaju žive ljude s konkretnim problemima i rekao bih nataloženim frustracijama, koje nisu od jučer. I nikakvi slajdovi s grafovima porasta plaća, koje jesu rasle i to nikada nismo sporili, ne mogu ljude u sustavu uvjeriti da im je dobro, ako se oni tako ne osjećaju.

A premijer Plenković za sada se još uvijek drži po strani premda svi znamo da nije bilo jednom da se on svojom političkom voljom i moći upleo i riješio naizgled nerješive probleme. Sjetimo se samo velikog štrajka i prosvjeda 2019., svi znamo kako je to tada bilo riješeno. Nije da sindikati zazivaju takvo rješenje kao najdemokratskije, dakako da bi bilo logično da to rješava resorno ministarstvo, no ne možemo zatvarati oči i praviti se da ne vidimo prilike u kojima živimo i kako se stvari često (raz)rješavaju. 

Činjenica je već odavno da su profesori, učitelji i nastavnici u društvu podcijenjeni. Zašto političari tako kratkovidno nemaju razumijevanja za najobrazovaniji sloj stanovništva, koji obrazuje i odgaja najmlađe, dakle one pred kojima je budućnost ove zemlje?

U pravu ste, obrazovanje i znanost se svako malo i periodično iznova nađu u istoj situaciji, a ta je da ih vladajući pa i šira društvena zajednica ne prepoznaju kao jedan od stupova ovoga društva. Taman kad smo mislili da smo 2019. ipak izborili bolji materijalni i statusni položaj, eto nas u 2024. i 2025. s gotovo istim problemima. Ako pogledate i usporedite retoriku sindikata i vladajućih te 2019. i ove zadnje dvije godine pomislit ćete da je riječ o istim događajima, problemima i mogućim rješenjima. Svi se trebamo upitati zašto su obrazovanje i znanost oni dijelovi društva koji se uporno periodično bune zbog svog materijalnog položaja i statusa u društvu, tražimo li mi stvarno kruha preko pogače ili je ipak riječ o nečemu drugomu a to je činjenica da su u ovom sustavu nositelji zanimanja visokoobrazovani ljudi, koji razmišljaju svojom glavom i koji na neki način imaju kapacitet i ulogu da budu i korektiv vladajućima, ali i prometejski uzor cijelomu društvu. Jer, nitko od nas nije stasao bez učitelja, nastavnika i profesora, svi smo izašli iz kolijevke obrazovanja. I samo zadovoljan, materijalno stimuliran i društveno prepoznat učitelj može biti uzor i moralni autoritet svojim učenicima. Nitko me ne može uvjeriti da je plaća manja od 1400 eura dovoljan motiv da privuče najbolje studente da uđu u sustav i posvete svoj život toj plemenitoj učiteljskoj profesiji. 

Zašto je Vlada protiv sektorskog dodatka za obrazovanje?

Kao jedno od rješenja trenutačnog poboljšanja materijalnog položaja radnika u sustavu obrazovanja i znanosti predložili smo i privremeni sektorski dodatak, koji bi vrijedio dok se sustav koeficijenata ne uredi i redefinira. Vlada tvrdi da se takav sektorski dodatak više ne može horizontalno uvesti za sve zaposlenike u sustavu, nakon što je donesen novi Zakon o plaćama. Mi mislimo da za to uvijek postoji rješenje, ili privremeno kroz granske kolektivne ugovore ili jednom posebnom odlukom o dodatcima za radnike, koji bi se, ponavljam, maknuli čim se pravednije riješi pitanje koeficijenata. Naravno, Vlada to odbija argumentom da je to po njima zakon spojenih posuda pa bi, kako kažu, i svi drugi tražili slično, no ova tri obrazovna sindikata ne vide da se drugi u državnim i javnim službama nešto bune, da štrajkaju i prosvjeduju. Možemo samo zaključiti da su drugi očito zadovoljni. Mi nismo. 

Kritični ste u pogledu uvođenja modularne nastave. Koje su vaše zamjerke?

Sama činjenica da nam je ministar i na zadnjem neformalnom sastanku prije dva dana ponovno ponudio odgodu reforme strukovnog obrazovanja, tzv. modularne nastave, ide u prilog opravdanosti našeg zahtjeva za odgodom te reforme na godinu dana. Još jednom treba naglasiti da sindikati nisu za ukidanje reforme nego za odgodu, premda ima i dosta naših kolega koji misle da ju ne bi ni trebalo uvoditi. U zadnjih nekoliko mjeseci intenzivno smo prikupljali podatke s terena, koji su nam jasno ukazali na sve probleme s kojima su se već susrele škole koje su u eksperimentalnom programu modularne nastave s tek po dva prva razreda, probleme tehničke i organizacijske prirode, i naravno za sindikate najbitnije probleme kadrovske prirode. Po našim projekcijama, jako puno naših kolega ostat će bez dijela norme pa čak i bez pune norme, satnica prvog stranog jezika smanjena je u mnogim smjerovima, drugi i treći strani jezik ostavljeni su samo kao mogućnost da se realiziraju u okviru strukovnog kurikula, ravnatelji će imati preko školskih kurikula jako puno ovlasti u određivanju onih zaposlenika koji će predavati u istom modulu, pitanje tjedne i godišnje norme rada pod velikim je upitnikom i još puno drugih problema za koje bi nam trebalo više vremena i prostora. Zaključak: sindikati misle da bi jednogodišnja odgoda ostavila vremena da se sustav bolje pripremi za frontalno uvođenje reforme, a mislimo da su toga svjesni i u Agenciji za strukovno obrazovanje i u Ministarstvu, samo je sad riječ o inatu i činjenici da ne mogu prihvatiti da su im dva sindikata ''otvorila oči'', da tako kažem. A inat nije dobro polazište jer nitko ne želi da se još jedna reforma ''ugasi u hodu''.

Najavljuje se i produžetak nastavne godine zbog štrajka. Što kažete na to?

Nema toga čemu ova vlada i ministarstvo nisu pribjegli ne bi li odvratili ljude od štrajka – od dan prije ekspresno donesene odluke o neplaćanju dnevnice, do prijetnje produljenjem nastavne godine. Uspjeli su pokolebati one najranjivije u sustavu, naše pomoćno-tehničko osoblje, prvenstveno mislim na naše spremačice koje s plaćama od 800 do 900 eura i s najnižim koeficijentom u usporedbi sa spremačicama u drugim javnim i državnim službama ne mogu lako podnijeti gubitak dvije dnevnice jer to čini 10 % njihove plaće, dakle njima je ministar Fuchs, koji je glasovao za takvu odluku, uskratio ustavno pravo da štrajkaju, i da se kroz zakonski legitimnu industrijsku akciju bore za sebe.

Ako bi nastavna godina i bila produljena, sindikati će znati propitati opravdanost i pravnu utemeljenost takve odluke i nadoknadu onih sati koji su već jednom bili neplaćeni. 

Kako ste zadovoljni odazivom na štrajk?

Kad zbrojimo i analiziramo brojke naših članova koji su sudjelovali u štrajku upozorenja 19. 3. i kasnije u ciklusu regionalnih štrajkova od 1. do 11. 4., sudjelovalo je oko 75 % naših članova, što je izvrstan postotak kad znamo da veliki dio pomoćno-tehničkog osoblja nije štrajkao, zbog razloga koje sam prije naveo. No ono što nas je baš iznenadilo i dalo nam veliki poticaj je broj nečlanova sindikata koji su štrajkali jer su naše zahtjeve očito prepoznali i kao svoje zahtjeve. Dakako, broj bi bio puno veći da je i četvrti obrazovni sindikat uključen u akciju, premda je puno članova tog sindikata štrajkalo. Dakle, zadovoljni smo odazivom.

Na čelu ste sindikata odnedavno. Kako ste se snašli i kolika je snaga vašeg sindikata?

Na čelu Sindikata sam tek pet mjeseci, a nema toga što me nije dočekalo od sindikalnih aktivnosti: dva dana nakon izbora uletio sam u pregovore za TKU, pa sudjelovanje na Adventskom prosvjedu i nažalost na Mimohodu u povodu tragičnog događaja u OŠ Prečko, pa preko otvaranja pregovora za GKU i evo sad svih ovih aktivnosti vezanih uz štrajk i skori prosvjed. Morao sam puno toga učiti u hodu, uvijek ulažem veliku energiju u sve što radim, a o tome kako radim i kakvi su rezultati uvijek odlučuju naši članovi. Vjerujem da većinu njih do sada nisam iznevjerio. A snaga ovog sindikata proizlazi već i iz same činjenice da smo većinski sindikat u sustavu srednjoškolskog obrazovanja i da bez nas nema kolektivnog pregovaranja. Snaga nam je svakako i u 10.000 naših članova.