Nije šija nego genocid

Natalie Portman je prije 10 godina otrpjela žestoke kritike zbog toga što se, u intervjuu danom Independentu, usudila propitivati način na koji je podučavana u školi. Govorila je, elem, iz osobnog iskustva, kao Židovka iz Jeruzalema, čiji je dio familije emigrirao iz Poljske u Izrael (pri čemu dio nije uspio, zaglavivši u Aušvicu, uključujući prabaku i pradjeda). A u čemu je konkretno bio problem sa školskim lekcijama? O holokaustu je naučena da zna sve, a o drugim slučajevima ništa. 

Pljuštali su naslovi o tome kako je holokaust proglasila ništa tragičnijim od ostalih genocida ili ocijenila da se Židovi previše fokusiraju na holokaust, i slično. Zapravo je rekla da se radi o važnom memorijalnom pitanju, ali ne i jedinom važnom, koje ne treba biti forsirano nauštrb drugih. 

Ovako bih formulirao dno tog pitanja: treba li holokaustu pridavati suštastveno izdvojen viktimološki status u odnosu na ostale genocide?

Što je primijetila? Takvo postavljanje stvari desenzibilizira djecu na sve one armenske, srebreničke, ruandske, itede. "Trebamo se podsjetiti da mržnja postoji u svakom vremenu i da moramo biti suosjećajni s drugim ljudima koji su je također iskusili. A ne da sjećanje bude korišteno za paranoidni način mišljenja o nama kao žrtvama. Ponekad bude izvrnuto u širenje straha i tvrdnje da će se dogoditi još jedan", izjavila je Portman i izazvala val osuda u Izraelu (a i šire). 

Nema, naravno, ni traga paranoje u povijesnoj istini da je židovski narod pretrpio za 2. svj. rata besprimjernu žrtvu. Nije zagovarala smanjenje osviještenosti i pijeteta za taj genocid, nego povećanje osviještenosti i pijeteta i za druge, odnosno rast razumijevanja da se – prebrojavanje mrtvih na stranu – kategorijalno radi o istoj stvari. 

Ako ne znaš što je bilo? Nije poricala strahote holokausta ni antisemitizma općenito, niti potrebu da se uči o tome. Još jednom: upozorila je tek da znanje što je bilo treba – njenim terminima – služiti empatiji umjesto paranoidnim fenomenima kakve je iskusila. 

 

ŠTA TI JE SEMANTIKA

Posebno je zanimljiv bio način na koji ju je personal s agendom uhvatio u svoju mašinu.

Tako je Colette Avital, nekadašnja kandidatkinja za predsjednicu Izraela i ravnateljica Centra organizacija preživjelih holokausta, naizgled razumjela o čemu Portman, izrazivši slaganje "da edukacija koju pružamo našoj djeci ne bi trebala ohrabrivati kontinuirani osjećaj vječne žrtve". Istakla je i da njihova empatija nije upitna. "Njihova" kao Židova? Izraela? Govori u ime čitavog naroda ili države? Dodala je svejedno da se glumičino "razumijevanje holokausta čini ograničenim", budući da se holokaust koji je snašao njih "ne može uspoređivati s drugim tragedijama", jer "to nije bila obična mržnja, već politika čiji je cilj sustavno brisanje ljudi s lica zemlje".

Ne samo da se radi o neukusnom patroniziranju, nego je preglupo i s logičke strane. Navela je o holokaustu ni pet ni šest nego definiciju genocida – kao potvrdu da Portman eto nije u pravu kad holokaust semantički poistovjećuje s genocidom. Tragikomedija.

Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal bio je još malo stroži i gluplji u patroniziranju: da je njen "uspjeh u svijetu filma ne pretvara u povijesnog stručnjaka ili stručnjaka o genocidu", te da "ako ona želi izraziti simpatiju sa svim žrtvama takvih tragedija, ovo definitivno nije pametan način da se to učini".

Bilo je i tada očito, po svim kriterijima logike, metodologije i intelektualnog poštenja, da je nepametno postupio baš on – njeno dobro, legitimno pitanje odbacivši po kratkom postupku. Morao ga je odbacivati zato što se nije uklapalo u agendu koja ovisi o historijski jedinstvenom statusu holokausta, sa sve zasebnim imenom. Ali iz današnje perspektive bi se reklo i više, zar ne? Agendi će upravo trebati prostor otupljenja "simpatije sa svim žrtvama" ostalih genocida, koji nisu holokaust. 

Nije evo prošlo dugo da se na mjestu inzistiranja na jednoj finoj maloj semantičkoj razlici – radi kultiviranja dolorističke posture naroda koji je žrtva apriori – razotkrio odgoj otupljenja na genocid koji Izrael sam vrši. I to odgoj ne samo izraelske djece, nego i one diljem svijeta dresirane – baš preko viktimološke izdvojenosti holokausta – da svaku kritiku izraelske državne politike ili vojne svireposti odbacuju kao antisemitizam.

 

PROGRAMATSKI CI(O)NIZAM

Kad smo kod garantirane empatije, nedavno je Daniella Weiss – prominentna osnivačica kolonističke organizacije Nachala, velika svećenica ilegalnog naseljavanja Zapadne Obale – suočena u live programu s brojkom od preko 20.000 palestinske djece koje je ubila izraelska vojska i pitana da se očituje o svojim osjećajima s tim u vezi. Odbila je ponuditi makar i tračak suosjećanja, iznova i iznova prebacujući lopticu na Židove ubijene 7. listopada 2023. Voditelj nije imao izbora nego, frustriran eskivažom odgovora, konstatirati da Weiss naprosto nije briga, jedino što želi je preuzeti Zapadnu Obalu i Gazu, Palestinci da odu, ne mareći koliko će ih pritom umrijeti. Na izravno pitanje da potvrdi je li to bottom line njenog doživljaja, Weiss je – pa da – potvrdila: ne doduše riječima, ali slijeganjem ramenima. 

Radilo se o navlakuši, jer voditelj je morao znati za povijest istovrsnih reakcija s njene strane. 

Weiss, kao i Portman, vuče porijeklo od poljskih Židova emigriralih u Izrael, samo je oboje njenih roditelja pripadalo paramilitarnoj cionističkoj terorističkoj organizaciji (deklarirano terorističkoj). Dobra je kći mami i tati: i njen je deklarirani cilj okupirati teritorij od Eufrata do Nila, kao povratak u Sion. Ne birajući sredstva. Izraelsko pravo na to temelji – na čemu bi drugome – na religijskoj, mitomanskoj fantazmi, na primitivnoj pričici o bivanju božjim narodom, prvom do Jahvea, kojem je zemlja obećana s nebeske razine. Govori o Šestodnevnom ratu kao "duhovnoj senzaciji": da su ga doživjeli kao prizor biblijskih razmjera, sa željom da ne propuste sudjelovati u takvoj čudesnosti. 

Povrh cionizma, radi se o ultimativnom cinizmu. 

Otkud toliko inzistiranje na doseljeništvu, dok sav svijet viče da je riječ o ilegalnoj otimačini? Baš zato, reče Weiss, što svijet i dalje razmatra opciju palestinske države, pa ako nastave dizati kolonije, blokiraju tu opciju. Definicija cinizma kao svjesnog i neskrivenog zla: otvoreno ističe – kao program pokreta – da smisao nije u tome što, ne znam, doseljenici ne bi inače imali gdje stanovati, nego u ciljanom tjeranju Palestinaca s njihove zemlje, koju cionizam biblijski svojata (ili, kao, neka ostanu, ali ako će pristati da je Izrael bog i batina, a oni građani drugog reda u apartheidu). Ne prestaje najavljivati i "povratak u Gazu", naglašavajući da to podrazumijeva izgon sadašnjih stanovnika. "Ništa Arapi, pričam o preko dva milijuna Arapa. Neće ostati ovdje", rezolutna je bila u lanjskom intervjuu CNN-u. "Mi Židovi ćemo biti u Gazi." A za Financial Times je izjavila: "Svi Arapi će izaći iz Gaze i Gaza će biti židovsko područje."

A gdje da odu? Neka idu u Egipat, Tursku, Afriku, Škotsku... onako kao i Ukrajinci što su se razmiljeli Europom. Upozorena da Ukrajinci odlaze jer im nije do toga da im bombe padaju po glavama (a ne zato što bi im se išlo da im dupe vidi puta), Weiss odgovara monstruoznim cinizmom: "A stanovnici Gaze žele da ih mi bombardiramo?" Svjesno i neskriveno nema problem da sama izjednači "njih", cionistički Izrael, s Putinom u agresorskoj ofenzivi. Paralela je testament izokrenutog, izopačenog vrednovanja: Weiss je poteže ne što bi došla do toga da ne bi trebalo bombardirati Gazu kao ni Ukrajinu, nego kao argument da je u redu da Palestinci bježe iz Gaze kao i Ukrajinci iz svoje zemlje. 

Ne stidi se imenovati ni bonus nakaznost koja genocid u Gazi razlikuje od ukrajinskog slučaja: cilj bombardiranja je upravo u tome da je napusti i zadnji Palestinac. Židovi će nastanjivati Gazu, uvjerena je, još za njenog života (80 joj je)  – i isključivo Židovi. Već i aktivno rade, pohvalila se, na organiziranju kolonista. Upitana je ne radi li se o etničkom čišćenju, ali cinizam biva cinizam upravo time što zna što čini i svejedno to čini. Vršiti etničko čišćenje i genocid za nju je u redu – opravdano, naime, biblijskim obećanjem. 

Cionizam kao svjesno i neskriveno zlo: pa šta ako ih ubijamo i izgonimo! 

Pa šta ako smo im ubili preko 20.000 djece – glasit će u suštini odgovor Weiss onom voditelju. Čime mozak biva u stanju samome sebi objasniti toliki cinizam? Kako se može biti tako suštinski zlim – pred samim sobom, naposljetku? 

 

LANCI BANALNOSTI ZLA

Nije moguće mozak Danielle Weiss otpisati kao individualnu čudovišnost. Ili neke uske sekte oko nje. Iza programa koji uključuje ustrajnost u genocidu ne može stajati mali broj ljudi. Dobro, suvišno je i reći da na posve istim ekstremističkim pozicijama stoji niz državnih ministara: notorni Bezalel Smotrich, Itaman Ben-Gvir, Israel Katz, Amihai Eliyah... Što reći i o Netanyahuu što već nije notorno? Weiss se pobrinula istaknuti: "U Izraelu postoji velika podrška za naselja i zato već toliko godina vladaju desničarske vlade."

Radi li se o nečemu u izraelskoj vodi? 

Hoćemo li esencijalizirati monstruoznost otupljenja kao židovsko svojstvo, etničko? To bi tada zaista bio antisemitizam. 

Isto tako, očito je da su nas Avital i Zuroff vukli za nos jamčeći za neupitnost "njihove" empatije – svežidovske? – izvlačeći otuda promašenost glumičine primjedbe. Weiss masovno ubojstvo palestinske djece pravda – a prate je u tome državna politika i milijuni Izraelaca – nečime što je izjavila preklani: "Moja djeca su ispred djece neprijatelja, točka." 

Hm, gdje li smo već vidjeli isti recept otupljenja, puno prije nego ga je Portman oslovila?

U pitanju je schmittovski princip politike neprijateljstva, koji "političko" ne traži u internom antagonizmu ("pluralističkom"), već traži unutarnju homogenizaciju nasuprot vanjskog neprijatelja. Tribalističke paradigme – konfesije, etniciteta, nacije – pokazale su se neobično žilavima kao ključevi eksternih antagonizama (unatoč teorijama po kojima su već odavno trebale biti napuštene u korist paradigmi ekonomije i ekologije). 

"Zašto me ubijate?" – pitala se retorički misao Blaisea Pascala iz 17. stoljeća. "Nego što! Ne stanujete li vi s one strane vode? Prijatelju, kada biste stanovali s ove strane, ja bih bio ubojica, i bila bi nepravda ovako vas ubijati; ali pošto stanujete s one strane, ja sam junak, i to je pravo." Nema drugog prava ni neprava od toga da na unutarnjem planu proizvedemo postpolitičko Zajedništvo, jednodušnost po mjeri vladajuće norme, a na vanjskom da se ima snagu zatući neprijatelja. Zakon jačeg diktira mjeru pravednosti – zaključivao je Pascal u jednoj drugoj misli. 

Onako kao što princip empatije treba biti – tražila je Portman – proširen samo s "naših" na sve žrtve genocida, tako bi i krvnički mehanizam valjalo prepoznati i među "našima". Gdje smo ono imali poznate nam, bliže slučajeve istog mehanizma suštinskog zla?  

Odat ću se. Obje Pascalove misli sam već jednom navodio – u tekstu "Zločin kao vrlina", iz 2018., povodom presude Šestorki i Praljkovog samoubojstva. Drugu sam pritom navodio posredno: Pascal Bruckner ju je u knjizi Napast nedužnosti, iz 1995., stavio kao zaglavni citat poglavlja "Nevinost krvnika". (U cjelovitom izdanju glasi: "Kada se ne može postići da pravednik bude jak, sredilo se to tako da jaki bude pravedan.") 

Odat ću i da sam schmittovski princip već jednom razlagao – u tekstu "Lanac banalnosti Kordićevog zla", iz 2023., povodom monstruozne izjave Darija Kordića da je "svaka sekunda vrijedila".

 

"ČOVEK SA MESECOM U OČIMA"

Bruckner je o "napasti nedužnosti" govorio u smislu u kojem je i fra Ivan Šarčević suzvučno imenovao "histeriju nevinosti": pravedničko stanje kolektivnog duha čini da se zločinci nikada ne osjete zločincima. Narod skupa s njima "odbija preuzeti odgovornost za počinjene zločine i čak pravi od njih herojstvo".

Neće vojnik koji na sve strane ubija civile, pali, siluje, o sebi misliti kao o psihopatskoj zvijeri, koja ide biti monstrum u neki strani grad. Takav ekstrem ciničnog ponašanja – industrija smrti – iznutra ne funkcionira na ciničkoj osnovi individue. Pogonsko gorivo mu je, baš obratno, idealizam usuglašenosti s normama svog okruženja, patos osobnog isticanja u borbi za usvojene, internalizirane vrijednosti zajednice. Do napasti nedužnosti, odnosno histerije nevinosti, dolazi otuda što individualni zločinac može računati da iza njega stoji i podržava ga moral plemena. Dok krvnik stupa i kolje, može mu se osjećati vrlim, ne kriminalnim.

Konkretnije, Bruckner u "Nevinosti krvnika" tematizira velikosrpsku propagandu. 

Proljetos je u Beogradu, za blokade RTS-a, jedan ratni veteran iskoračio da pozdravi goste iz Novog Pazara – sa "selam alejkum", ni manje ni više. Vojni invalid, ranjen '92 u Sarajevu, kad mu je bilo 21 – izlazi i poručuje roditeljima novopazarske djece "da više nema 'naše' i 'vaše' dece", jer "sve su to naša deca".

Odjeknulo je kao baš moćna poruka u danom kontekstu. Mogao nas je, kao promatrače izdaleka, istovremeno žuljati sloj nelagode. Ne treba puno odgonetati što je taj radio u Sarajevu '92 – zna se što su srpski vojnici tada radili u Sarajevu: zatirali u krvi isto to "selam alejkum" kojim on sada podvlači zajedništvo pravoslavnih i muslimana u ustanku protiv režima.

"Ne znaš ti šta znači ubiti grad"... Je li uopće bilo moguće ne okrvaviti ruke krvlju civila u srpskoj uniformi u Vukovaru '91 ili Sarajevu '92? Teško. 

Govor bi mu opako smrdio da se kojim slučajem nije radilo o antitezi napasti nedužnosti. Čovjek s mjesecom u očima ne negira svojevremenu potpalost pod zločinačku ideologiju, nego je javno prokazuje kao zločinačku. Istupa pred čitavom regijom da bi ono što je radio u Sarajevu okrstio kao zločin iz mržnje – teledirigirane, sistemske proizvođene u okolnom zraku. "Neki su krenuli da se suprotstavimo i borimo se, pod navodnicima, sa 'balijama' i 'Turcima' koji su 'hteli da naprave islamsku državu na tlu Evrope', a mi da 'spašavamo svete srpske zemlje' i da 'zaštitimo srpski narod'. U aprilu te 92-e, zapaljen je krvavi bosanski lonac. Sve strane su se utrkivale ko će više da ga potpali. Naša kuhinja za širenje mržnje i laži se nalazi u ovoj zgradi iza nas. Da, u ovom istom RTS-u koji i danas širi laži i mržnju."

Sve strane se, ruku na srce, jesu utrkivale u potpaljivanju (zato je recimo u Hrvatskoj ovih dana drama oko filma Mirotvorac); iz čega ipak ne bi trebalo izvoditi jednaku krivicu svih strana. Morali bismo nagađati je li je izvodio, ali svakako se spasio time što je odmah u sljedećoj rečenici fokus stavio na "svoju" stranu potpaljivanja: na RTS, na njihovu "kuhinju za širenje mržnje". Ne izvlači se da je prisilno mobiliziran, nego priznaje da je bio baš zadojen i za zločin spreman. "Moja generacija se primila na te laži. Verovala ja da radimo pravu stvar i da smo mi u pravu, a oni drugi da su zli. I oni drugi su to isto mislili za sebe. I onda je krenuo točak zla koji nikako da se zaustavi, a za mnoge traje i dan-danas. Mi smo se primili na te laži, ali ova naša današnja generacija nije, i ustala je da se to zaustavi."

Da nije tog dijela, "selam alejkum" sâmo bi s njegove strane bilo neukusno i uvredljivo. Ovako se radi o kritici samog sebe nekadašnjeg, potpalog, uz to što kritici ideologije čija je – pa da – žrtva bio. Ali žrtva, dakle, samo u tom naročitom smislu riječi: žrtva ratne propagande. Zločinac svakako ostaje – jer takva krivnja nije speriva istupom pokajanja ili pozivanja na zadojenost RTS-om – samo što je moguće istovremeno biti i zločinac i žrtva propagande  

Upravo bi negiranje istovremenosti predstavljalo puno problematičniju tezu. Mehanizam banalnosti zla je Hannah Arendt odavno opisala. Vrijedilo je čak i za jednog Eichmanna: nije bio über-monstrum nego über-konformist – što ga nije činilo manjim zločincem. Delikt se ne događa u vidu ekscesa, prijestupa okolnog morala, već kroz njega, preko njega, s njim, kao zaleđem – stoga se i ne postaje ozloglašenim kao kriminalac, već čašćenim kao zaslužna osoba ili čak heroj. Krivnja koja ipak jednog dana pada na pojedinca nije do pojedinčeve poremećenosti i monstruoznosti, već do participacije u kolektivnoj poremećenosti i konformističkog usvajanja monstruoznih vladajućih vrijednosti. Uopće je teorijski nezamislivo da ratni zločinci ne bi pritom bili žrtve ratne propagande – dok god nije riječ o masters of war koji sami stoje iza gebelsovštine.

 

AKO NE ZNAŠ ŠTO JE BILO 

Što je Bruckner našao u jeziku velikosrpske propagande (Dobrica Ćosić, SANU, itd.)? Da sav počiva na "ucjenjivačkom diskursu žrtve":

– pravoslavna crkva doživljava sebe kao povijesnu žrtvu islamsko-vatikanske urote i jedinu zaštitnicu pravog kršćanstva;

– mitomanija narodne predaje obilježena dolorističkim slavljenjem pradavnog poraza kao tragičnog junaštva i moralne pobjede, sa zanošenjem nanesenim krivicama i crpljenjem identiteta iz toga; 

– napast proglašavanja se "nebeskim narodom", u posebnom savezu s Bogom i u pozi novih Židova, natječući se s njima za mjesto The Žrtve među narodima  (Radovan Karadžić: "Srbija je Božje stvorenje. Njezina se veličina mjeri mržnjom njezinih neprijatelja.");

– koncept po kojem bi činjenica bivanja nekad u povijesti žrtvom podrazumijevala bivanje vječno oštećenom stranom: neku puko historijsku nepravdu odmjenjuje vjekovna i metafizička, koju srpski narod trpi u esencijalnom mučeništvu; 

– princip optužbe za antisemitizam kao djelotvoran štit prema van, barem ispočetka: Warren Christopher izjavljuje da bi ono što četnici rade po Hrvatskoj i BiH doduše davalo na genocid, ali da nije nikad čuo "govoriti o genocidu što bi ga Židovi počinili nad njemačkim narodom";  

– viktimološki status novih Židova osigurava moralnu nadmoćnost unaprijed, s proizlazećom licencom za stavljanje se van bilo kakvog zakona na konto toga – zaogrtanje agresije u ruho apriorne mučeničke nevinosti (ako si stradao u Jasenovcu ili Aušvicu '41, to znači i da '91 u Vukovaru ili '25 u Gazi upravo ti stradavaš – i da im nećeš oprostiti što ih tučeš);

–  vojnici su '91 odlazili na bojište "s boka takoreći zaštićeni preminulima iz 1914-1918 i onima iz 1941-1945", i svim drugim srpskim pokojnicima otkad je svijeta i vijeka, i ta "neizmjerna žalobna povorka bila je popraćena molitvom popova i pjevanjem rapsoda" (poeta Karadžić: lirizacija kao oblik pravedničke glorifikacije); 

– s granitnom samopravednošću taman i u poduzimanju genocida s vlastite strane, taman kao i kod izraelske državne politike;

– isključivo društveno kodificiranim pravedničkim patosom je objašnjiva energija genocidnog sadizma, "to htijenje da se posve uništi onog drugog, da se zbriše s lica zemlje čak i uspomena na njegovo postojanje";

– rade genocid tužeći se na rađenje im genocida: projekcijsko izvrtanje koje svojoj žrtvi pripisuje zlo koje joj nanosi; 

– zamjena teza. kao novo židovstvo predstavlja se novi nacizam, s varijacijom rasne misli, o posvećenoj superiornosti jednog naroda, sa zelenim svjetlom za etničko čišćenje teritorija od inferiornih komšija, manje nebeskih u etnicitetu, manje s Bogom u savezu;

– ratni stroj u Bosni je "oslobodilački antigenocidni pokret", ratno Sarajevo je "koncentracioni logor za Srbe", u Vukovaru se dogodio "genocid srpskoga kulturnog nasleđa";

– antisrpstvo kao antisemitizam: bilo kakva kritika naci-Slobe ili rapsoda Karadžića je isto što i poricati holokaust – a urota u tom genocidu svih genocida činjenom Srbima je planetarna.

Sve u svemu: rođenje samog fašizma iz duha sjećanja na žrtve. "Ta obuzetost oplakivanjem, smrću, nestankom, posve časna sama po sebi, postaje otvoreno sumnjiva čim se, prisvojena od državne vlasti, pretvori u ideološko oružje". Bruckner velikosrpski primjer proučava da bi mogao poopćiti izvučeni uvid: "čim neki narod teži svetosti na temelju svojih patnja, čim se razmeće svojim ranama, zaziva svoje mrtvace, budimo na oprezu. Znači da snuje nešto grdno i da je pamćenje, umjesto da zapriječi povratak masovnog umorstva, zazivano samo zato da ga se počini ponovno."

Prepričavam Brucknera o ondašnjoj Srbiji – ali pričam, naravno, o Izraelu sve vrijeme. Avital ili Zuroff su mogli onako kenjati Portman jedino pred neupućenima, koji nisu još prokljuvili to što je provalila Napast nedužnosti.

 

RANOHOLIZAM

Lagao sam o Izraelu. Sve vrijeme, naravno, pričam o Hrvatskoj.

Viktor Ivančić se, bit će 8-9-10 godina, u tri navrata nadovezivao na Brucknera, nekim baš bitnim tekstovima.

Siječanj 2016.: kuje termin "ranoholizam", ciljajući na to da su rane nacionalnog mučeništva "prvoklasno političko gorivo", pa dok se nominalno operira s premisom teženja njihovom zacjeljenju, zapravo se sve čini da nikad ne zarastu, pomoću svih raspoloživih sado-mazo rekvizita. Krivulja evolucije domoljubnog duha: "u ratu smo se borili rame uz rame, dok se u miru borimo rane uz rane".

Studeni 2016.: ustvrđuje da su kolektivne suze rituala nacionalnog oplakivanja žrtve Vukovara nužno lažne, patvorene, budući da se radi o postrojavanju: tko ne pokaže propisani oblik pijeteta prema vukovarskim žrtvama, najebat će (vidi pod Dežulović '21, npr.), kao što će najebati i tko ga nepropisno pokaže prema žrtvama Oluje (vidi pod npr. ja '21). Nije, dakle, do principijelnog humanističkog pijeteta, nego do plemenskog razvrstavanja; ideološki pogon vlasti raširio je "suzovodnu mrežu diljem zemlje", sve do indoktrinacijskog iniciranja prvašića u mučeničku zajednicu: "pa ratnička povijest, pa lekcije o autentičnim mukama hrvatskoga naroda, pa epska književnost, pa legende koje postaju službena historija, pa ekskurzije na znamenita stratišta".

Studeni 2017: varira temu nacionalne "smotre suza" za Vukovar novim materijalom:  

– "žalobna terevenka pod strogim ideološkim nadzorom", 

– "degutantna u svojoj prijetećoj neumjerenosti, jer su u njenoj podlozi hinjene emocije i patvorena sućut, a iznad svega kvarni politički motivi",

– "državna parada i eksplozija protokolarnog neukusa", bez ikakve veze s pijetetom prema vukovarskim žrtvama, 

– "tek predložak za ideološku obradu mase, za oblikovanje ljudskoga tijesta u poželjnu borbenu formaciju", 

– sa svijećama posvuda koje "gore posve neiskrenim sjajem i sablasnim treptanjem ukazuju na svoju propagandnu bešćutnost",

– "eho domoljubnih leleka odzvanja metalnom hladnoćom", "poput djeteta koje nervozno kažiprstima trlja oči kako bi fingiralo plač" u ime "glorifikacije nacionalnog mučeništva", s nemilosrdnim pozivima na "salutiranje tronutošću", 

– "kolektivizirana tuga nepodnošljivo iritantna u svojoj agresivnosti", 

– nakon punih 26 godina "sveopća emocionalizacija" ostaje kao "posljedica mentalnog silovanja", 

– "utjerivanje žalovanja u kosti", 

– "ideološka eksploatacija stratišta",

– "lakrdijaški slet nad grobovima", 

– "komemorativna farsa", bez ičega "dostojanstvenog u navadi da se iz 'kolone sjećanja' uzvikuje 'Za dom spremni'",

– itd.

Povrh "prostituiranja tuđeg stradalništva", žrtvoslovna memorijalnost izvitoperuje se – rekla bi Portman – u ideološko oružje, instrument ranoholičarske paranoje. 

Inzistiranjem na tome da sve mlađe i mlađe generacije znaju što je bilo, po verziji povijesti koju zadaje desničarska ideološka komisija, Hrvatska – pobijedivši u Dogovornom ratu Miloševića i Tuđmana – pušta Slobu da posthumno pobijedi u ratu za model ponašanja. Jesmo li se za to borili? Svojim ucjenjivačkim diskursom žrtve navodno obranjena zemlja kopira ondašnju krvoločnu Srbiju – da, pardon, današnji Izrael – u generativnoj jezgri fašizma. 

Lokalno zakrvljeni fašizmi hrane jedni druge, povratnom spregom, legitimirajući se međusobno na vječnoj i neprolaznoj zloj krvi, podgrijavajući si dovijeka pravednost u napasti nedužnosti, histeriji nevinosti. Zato rane, da se vratimo na smotru suza, trebaju biti "preventivno neizlječive", valja ih "redovito dosoljavati i raskopavati, ne dopustiti im da presahnu kao izvori traume" – ciljano konzervirane da ostaju svježe zauvijek.