Glas Slavonije iz 1991. Foto: Ilustracija
"Skandal započne onda kad mu policija učini kraj", jedan je od preciznih, nimalo nerazumljivih aforizama Karla Krausa.
Skandal je recimo započeo time što je naša policija – može biti da ste čuli već za slučaj – stala isljeđivati načelnika Borova Zorana Baćanovića oko navodnog skandala nečega što je na fejsbuku objavio 5. kolovoza. Na temu Oluje.
Nije mi sila dok pišem o tome gurati nos u svoja privatna posla, ali eto se tako zbilo – bit će da niste još čuli ako niste iz Slavonije – da se slučaj prelio i na moju privatnu osobu. Glas Slavonije se pobrinuo za to, raspisavši za mnom u dvobroju od 14. i 15. kolovoza potjernicu po cijeloj visini stranice (fin li su mi prostor dali!) – zbog navodnog skandala nečega što sam na fejsbuku objavio 5. kolovoza na temu Oluje.
Svjesno naglašavam da privatnu osobu – zato što sam status doduše objavio javno, ali kao privatna osoba na svom privatnom fejsbuk profilu. Nigdje drugdje i ni u kom drugom svojstvu.
Kao šlagvort je u članku navedeno pristiglo im "reagiranje jednog našeg sugrađanina", koji je moju objavu našao "neprimjerenom i uvredljivom". Treba li rekapitulirati tijek, korak po korak? Izvjesni tip je, dakle, svojom slobodnom voljom izvolio doći na moj profil, kako bi gledao što na njemu piše, premda ga nisam ni zvao ni tjerao da čita. To je prvi korak. Da bi se onda, drugi korak, u svojstvu "ogorčenog sugrađanina" potužio ni manje ni više nego Glasu Slavonije na to da sam mu remetio red i mir nečime po što, meni nepoznato, sam dolazi; da se izvolio ogorčiti i uvrijediti tim sadržajem koji je, ničim natjeran, išao tražiti na mom privatnom fejsbuk profilu. U trećem koraku, Glas troši pozamašnu količinu skupog novinskog prostora kako bi radio veliku i važnu temu od nečijeg privatnog ogorčenja, ne znamo čijeg, jer na temelju anonimne dojave, štoviše, pozivajući se na tu anonimnu dojavu kao fundirajuće opravdanje članka. U žanru moralne panike: zaboga recite narodu da se javnost buni.
ANONIMNI DOUŠNIK
U čemu je tu priča za jedne ozbiljne novine? Zar privatne osobe ne smiju imati svoje političke stavove na svojim privatnim profilima? Tja, čak ni njihov dojavljivač, izvještava nas Glas, ne smatra tako, "svjestan da svi nemaju niti trebaju dijeliti isto mišljenje i emocije". Pa u čemu je onda problem da evo npr. ja divergiram od njegovih? U tome, ukratko, što ja "profesor na Studiju građevinarstva i arhitekture u Osijeku te predsjednik Društva arhitekata grada Osijeka" (DAO).
Aha – shvaćamo – ne mora se dijeliti isto mišljenje i emocije s dojavljivačem... osim ako si profesor i/li predsjednik strukovnog udruženja. U tom slučaju, upozorit će te u Glasu, moraš dijeliti isto mišljenje i emocije kao njihov anonimni dojavljivač, nemaš pravo na svoje vlastite. Nema veze što ništa nisam izjavio ispred bilo koje od institucija kojih sam član/zaposlenik, već samo i isključivo u svoje vlastito ime.
Članak 38. Ustava RH: "Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli." Otkrit ću i da stupajući na dužnost predsjednika DAO nisam potpisao nikakvu izjavu dobrovoljnog odricanja od ustavnog prava da kao privatna, fizička osoba, neovisno o funkciji unutar stručne udruge, prakticiram slobodu mišljenja i javnog izražavanja misli. A nisam takvo odricanje potpisao ni stupajući na radno mjesto na fakultetu, niti je ono od mene traženo. Ne postoje takvi papiri. Niti ih je moglo biti; bili bi ništavni jer protuustavni.
Invektiva Glasa via anonimni doušnik za početak ima oblik protusokratovske optužbe zbog kvarenja omladine. Hvala na komplimentu, niste trebali.
Upozoravam novinara, nazvan da prokomentiram, kako stvar nije rečena ni za kakvog rada ni uopće kontakta sa studentima, već van radnog vremena i na osobnom profilu, u svojstvu privatne osobe. Logika optužnice u tome je, međutim, da samim time što radim "u obrazovnom sustavu" – nemam ja nikakvo pravo na svoju osobu mimo svog radnog mjesta. Sjedi tamo, profa, batali ustavna prava i isključivo deklamiraj od jutra do sutra ono što predaješ, arhitekturu i urbanizam, nije ti dozvoljeno imati stavove onkraj toga. Barem ne one koji odudaraju od dojavljivačevih. "Profesor je u svako vrijeme profesor i jasno je da, bio svjestan toga ili ne, njegovi učenici i studenti prate njegove objave i rad." Aha, znači, ako neki student dođe nepozvan virkati na moj profil, odgovoran sam ja u slučaju da nađe tamo nešto neprimjereno za svoje dječje uši? Zanimljiva logika. Tim više što se uopće ne radi o dječjim ušima, već punoljetnim osobama, kojima ja k tome nisam ni mama ni tata, pa da bih bio non-stop dežuran i odgovoran za njihov pravilan rast i razvoj. Gdje se izgubila ona ključna koncepcijska razlika između nižih razreda osnovne škole i studiranja? Znači, nemate povjerenje u sposobnost mladih akademskih građana da kritički misle i odvaguju za sebe? Niti je na meni što ne možete imati ako ne možete, jer nisam svi njihovi učitelji ikad, niti sam u tom slučaju dužan paziti da, dolazeći mi možda virkati, ne nalete na sadržaje za kakve nisu opremljeni kritičkim aparatom. Ti su odgojno-obrazovni propusti – ako ćemo već polaziti od pretpostavke da postoje – raspršeni drugdje, i debelo mi prethode.
Ali opseg rasprave sveden na to je li u redu da kao "profesor" i "šef" dajem u slobodno vrijeme neprimjerene izjave, preskače jednu stepenicu – neprimjerenost moje izjave uzimajući zdravo za gotovo. Tko će reći da je neprimjerena? Gdje to piše? Tko je taj mjerodavan arbitar? Rekao Glasu anonimni dojavljivač da je po njemu neprimjerena, dakle je neprimjerena?
Ako je stvarno, kako reče, legitimno ne dijeliti s njim mišljenje i emocije, ispovijedati drugačije – zašto onda samom okolnošću javne iznesenosti na način da i studenti eventualno mogu doći virkati, to nešto legitimno automatski postaje neprimjereno? Kako je neprimjereno pred njima ako smo se već složiti da je legitimno?
Nema republikom zajamčene slobode mišljenja i izražavanja misli tamo gdje je ona dozvoljena samo dok se zadržava unutar granica prevladavajuće doxe i uvjetovana je time da je doxa ne nađe neprimjerenom, pravo drugačijeg mišljenja izgovarajući kao nominalnu floskulu, koju se ne misli stvarno.
SAMO U SVOJA ČETIRI ZIDA
HDZ više nikome neće dati da blati Tuđmana! Tko se još sjeća programatskog političkog nastupa Tomislava Karamarka? "Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška." Karamarko je s takvim nastupom kratko trajao, brzo izgorio, između ostaloga i zato što nametati se na ovaj suviše divljački i prefrontalan način stvarno nije metoda za zemlju konstituiranu kao demokratska republika, članica EU, potpisnica nekih bitnih međunarodnih konvencija o civiliziranom ponašanju, itd.
Invektiva Glasa via anonimni doušnik ultimativno ima oblik verbalnog delikta, jedan kroz jedan. Poslušajmo samo tu velemisao: "A on ne poštuje ni temeljne odrednice na kojima je nastala ova država". Čista prepisivačina od Karamarka! Ili, uostalom, Staljina.
Isti oblik ima i skandalozan optužni prijedlog protiv načelnika Općine Borovo, s navođenjem čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (koji kaže samo nešto najnačelnije moguće, protupravnim označavajući remećenje reda i mira na javnom mjestu) te članak 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije (kojim se protupravnim označava povreda nečijeg dostojanstva stvaranjem uvredljivog okruženja – na temelju, između ostalih osnova, razlike u političkom i drugom uvjerenju). Smisao članka, vidimo, u tome je da se ne smije nekoga kinjiti samo zato što razmišlja različito od nas (većinskog okruženja i sl.). Tumačenjem kao iz optužnog prijedloga izvrnut je u svoju točnu suprotnost, ovjeravajući doxi da istakne svoj osjećaj kinjenosti u samom tome da netko razmišlja različito od nje, odnosno od onoga kako bi se po njoj jedino smjelo.
Staljinistička invektiva Glasa služi se ovakvim izvrnutim tumačenjem zakonskog članka, na način verbalnog delikta, za podcrtati neprimjerenost moje objave. Nije samo, suflira novinar, što je anonimni dojavljivač ostao ogorčen – time što ja kao profesor na faksu i predsjednik udruge razmišljam različito od njega, premda se to inače navodno smije – nego je eno i PU vukovarsko-srijemska rekla da načelnik Baćanović nije smio! Nešto što zvuči slično.
Invektiva je, osim toga, i dodatno prefrigana na mjestu na kojem će se potužiti na – kako joj se pričinilo – suviše mlako ograđivanje DAO od moje izjave, koje nudi samo odmak od objave kao mog osobnog stava, ali ne i osudu. A izjava traži upravo osudu za stav, to je barem jasno – jel' tako, tako je! Hoće li "osječki arhitekti" – pita se lukavo retorički novinarov unutarnji karamarko – "u nekoj eventualnoj budućoj situaciji budu li na nišanu ovog ili nekog drugog predsjednika njihove udruge, recimo, neke manjinske društvene skupine, reagirati jednako nezainteresirano, ili je pak, po njima, jedino nazivanje Oluje i svih njezinih sudionika zločincima nedostatno diskriminirajuće za neku aktivniju reakciju".
Rečenica je gramatički zbrkana, smušena, pa da prevedem za svaki slučaj: novinar pokušava pitati zašto je uzimanje na nišan neke manjinske skupine dostojno nedvosmislene osude (pretpostavimo da bi bilo za DAO), a ono što sam ja rekao nije (barem za DAO nije).
ZAMJENA TEZA
Ovdje treba dodati malo konteksta novinskog broja. Potjernica za mnom raspisana je na većini 3. stranice. Na prijelomu 2. i 3. razbaškario se jedan kao da ne baš sasvim nevezan. Uživajte u naslovu: "ZGRAŽANJE BEZ SANKCIJA: Govor mržnje previše se tolerira u našem društvu". Nije uopće loš! Kažem bez ironije. Podnaslov je pak fino sugestivan: "Nije iznenađenje da je ovo kazneno djelo najčešće počinjeno preko društvenih mreža".
Novinarka u tijelu teksta razlaže da je zločin iz mržnje (znala je dosta uredno prepisati) kazneno djelo "usmjereno prema jednoj ili više osoba ili imovini, a koje je motivirano predrasudama utemeljenima na specifičnim osobinama žrtve, i to onima na kojima se temelji zajednički identitet skupine, kao što je rasa, jezik, vjeroispovijest, nacionalnost, rodni identitet i slično", a isto tako, citirat će dalje izvješće Državnog odvjetništva za 2020., "i kod govora mržnje najčešći su diskriminatorne osnove nacionalno podrijetlo, vjerska pripadnost i spolna orijentacija". Ubiremo zajednički nazivnik? Govor mržnje kao kaznena kategorija odnosi se na pozive na nasilje ili mržnju zato što je netko neke nacije, vjere, rase, itd. Ne odnosi se na ideološke ili političke pozicije, s kojima se ne rađamo kao zajedničkim identitetima skupine, nego ih biramo.
Nakon što je, međutim, u tijelu teksta lijepo i pošteno navedena ova definicija, u koju se recimo ni pod razno ne uklapa objava načelnika Općine Borovo, oprema članka će na najvidnije mjesto odmah pod podnaslovom, i lijepo pomašćeno, isturiti – što? – pa dabome da nevezanu informaciju "ZORAN BAĆANOVIĆ SE NE JAVLJA", s izvještajem o zbivanjima u vezi njegovog verbalnog delikta. Sugerirajući, uklopljenošću u tekst o govoru mržnje, kako je Baćanovićev delikt po svojoj naravi upravo kazneno djelo govora mržnje. Sve neposredno uz tjeralicu za mnom, a i s onim neobično subliminalnim naglašavanjem kako se radi o deliktu najčešće činjenom preko društvenih mreža, tj. baš ondje gdje smo nešto na temu Oluje rekli i taj Baćanović i ja.
Klasična desničarska zamjena teza, kojom svako političko odstupanje proglašavaju govorom mržnje. Govor mržnje spram njih, kao i diskriminacija, već je i samo to da ne dopustiš da ti nature što ćeš misliti i govoriti. Da ne staneš mirno pred njihovom namisli o tome kako se pred nekim mitološkim svetinjama ima stati mirno. U konkretnoj situaciji, novinar prostački ne zna razlučiti govor mržnje prema manjinskim skupinama, kao šovinističku kategoriju, od misaonog izazova (koji problematizira način na koji se u Hrvatskoj slavi Oluju – zbog pokazivanja nedovoljno svijesti da je legitiman vojni cilj na neodvojiv način pratilo nešto što nije za slaviti). Njemu je to jedna te ista stvar – i, molim lijepo, zašto DAO ne tretira misaoni izazov na isti način kao rasizam, kao šovinističku mržnju.
TOLERIRANJE GOVORA MRŽNJE
Ironično, dok Glas huška na linč imputiranjem mi govora mržnje, ne manjka upravo govora mržnje u sklopu salve uvreda i prijetnji što su se ispod invektive prosule na fejsbuk stranici lista. Samo ovaj put stvarno govora mržnje, najstriktnije, prijesnog šovinizma, s mjerenjima trofaznosti, otkrivanjima da sigurno imam neke litre srpske krvi u sebi (ne da bih imao što protiv imati, ali eto nemam), kao i obaveznim ZDS-ovima i sl. Reklo bi se da će Glas nakon onakvog upozoravajućeg članka protiv previše toleriranja govora mržnje gajiti nultu toleranciju na takve stvari, zar ne? Jok, ne smeta im, ništa to ne brišu.
Kao ni opće zazive da se više ne trpi ovakve kao ja i da im se stane na kraj. S račvanjem u rukavac poziva na progon (policija, kazneno odgovaranje), zatvaranje (s naglaskom na dugi rok i Goli Otok) ili protjerivanje (iz javnosti, iz medija, s posla, iz države) te rukavac poziva na fizičko nasilje i prijetnji smrću (ili barem žaljenja što sam se Glavašu omaknuo). Dobra stara Freudova zona se podrazumijeva: jebanje majke izdajničke na sve moguće i nemoguće nemaštovite načine ili da me jebo ko me okotio, otac što nije stavio prezervativ, majka što me nije pobacila. Pa da pitam: prepoznaju li u Glasu da upravo sami tu čine protupravni element po članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije, pozivajući se na njega protiv mene? Ne može školskije oličenje definicije: povreda nečijeg dostojanstva stvaranjem uvredljivog okruženja na temelju razlike u političkom uvjerenju. To je, naime, smisao tog zakonskog članka. Zaštititi od maltretiranja one koji se usude konzumirati ustavno pravo mišljenja i govorenja nečega što se doxi ne sviđa. A ne doxu od toga da joj se kaže nešto što joj se ne sviđa.
Da mi ne stavljaju time metu na čelo, prosto bih se raznježio i zahvalio na spremnosti Glasa da mi posveti toliki medijski prostor, pa još pravo na 3. stranici dvobroja, dižući na stotu potenciju publicitet mog gnjusnog misaonog izazova. Kojeg na mom zidu nije vidio nego mali broj namjernika (i to samo onih koji su ga i htjeli vidjeti, jer ih svojevoljno zanima pratiti moj profil), dočim ga Glas – od silne brige da tko, poput anonimnog dojavljivača, ne bude ogorčen i uvrijeđen gnjusnošću objave – stavlja pod nos nepreglednom čitateljstvu.
Ne znam, možda ću biti narcisoidan time da sam meta ovog lova na vješticu, ali potez osječkog dnevnog lista čini mi se da komotno ulazi u prvi ešalon povijesti našeg novinarskog beščašća, baš kao da smo i dalje u ranim 1990-ima, u svijetloj tradiciji Slobodnog tjednika ili Globusa. Ali kad sam već meta, barem sam insajder pa mogu dati i pokoju pozadinsku infomaciju. Što se sprema saznao sam još u srijedu 11. kolovoza jer je kolegicu zvao potpisani novinar sa zamolbom da se DAO očituje o istupu svog predsjednika jer Glas dobio "anonimne dojave građana", a novinar "nalog uredništva da se o tome napiše članak".
Na ovom mjestu osjećam potrebu i za jednom leksičkom korekcijom: nisam ja nikakav "šef" nikome. Samo privremeni predsjednik udruge građana. Što možda i nije tek leksička razlika, utoliko što Glas upravo na pumpanju moje važnosti gradi rezon svoje optužnice: što ja društveno važniji, to manje prava imam koristiti se ustavno garantiranom slobodom mišljenja i govora, odnosno to kritičnije zapadam u krimen korištenjem svog ustavnog prava. U istom smislu, a konačno i za ne kititi se perjem koje mi ne pripada, imam odmah i drugu leksičku korekciju: ta ja čak nisam niti "profesor" službeno. Najobičniji sam predavač. To je, za neupućene, ponajniže mjesto u akademskoj hijerarhiji, ne neko važno i gospodsko, nego posve šljakersko, pješadijsko. Što, doduše, ne mijenja na činjenici da i u tom svojstvu radim sa studentima, štoviše, ali možda mijenja na težini one teze o gravitacijskom značaju mog fejsbuk profila i autoritetu sadržaja na njemu, baš kao da sam neki važni redovni profesor, koji bi pritiskao naslaganim titulama i dekadama nastave iza sebe.
HVALOSPJEVI GOSPODARIMA
Ali postoji još jedan razlog zašto podvlačim marginalan i početnički status svog položaja u akademskoj hijerarhiji. Tja, pa jedino je i logično da sam tu najmanji od palube imajući u vidu da nije da akademsku karijeru ganjam otkako sam diplomirao, kao kakav pravodobno mlad znanstveni novak, nego nema ni dvije godine da sam je se sjetio otpočeti. Uteknuvši s namještenja u županijskom Zavodu za prostorno uređenje, na kojemu sam proveo lijepo desetljeće. Zašto sam utekao? Zato što je najednom opis radnog mjesta tražio da se potpišem pod skaredan prostornoplanski zahvat – o čemu sam lani na ovom portalu napisao i forenzički članak, ne zaobišavši ni bijedničku rolu Glasa Slavonije u priči – u režiji stanovite Tramišak, aktualne ministrice, i stanovitog Anušića, aktualnog župana te prvog izazivača Plenkoviću za stranački tron. Istog onog Anušića, da se razumijemo, o čijoj blistavoj vladavini Glas Slavonije (i inače poznat među listovima kao naročito dobar i krotak sluga svih gospodara) zadnjih godina ne prestaje pjevati hvalospjeve. A u kojem danas imamo nalog uredništva da mi se na temelju anonimne dojave naloži lomaču u vidu prostranog članka o neprimjerenosti mog fejsbuk statusa što kvari omladinu.
Ovo što sam naveo su neke pozadinske činjenice, pa nek si spoji točkice među njima tko kako voli.
Sa svoje ću se strane još osvrnuti na anonimčevo smatranje moje izjave "uvredljivom za sve one koji su ne samo časno sudjelovali u toj operaciji nego i svim drugim akcijama oslobađanja okupiranih hrvatskih prostora", ali i na primjedbe, osvanule u međuvremenu, o izdaji rođenog oca ovim dozvoljavanjem si viška slobode govora. Tata mi je kao hrvatski branitelj poginuo u listopadu '91, pa nije mogao sudjelovati u ničemu što se zbivalo uslijedjelih godina. Računa li se onda i to di je bio '91 za naći se uvrijeđenim mojom objavom, da je kojim slučajem još živ? I tim tragom sam već imao riječ-dvije, pa tko je čitao, možda mu neće biti posebno iznenađujuće čuti da bih žrtvu svog oca izdao tek pristajanjem i upravo pristajanjem na činjenje nominalno demokratske države prčvarnicom u kojoj caruje verbalni delikt pod nasilnom kontrolom doxe što dan-danas zvecka ratnim oružjem i pendrekom.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu