„Efikasnost osnovnih škola“, Što je to?

Nedavno (7. veljače) je u Jutarnjem listu osvanuo članak „Prvo znanstveno istraživanje: Ovo su najefikasnije škole u Zagrebu!“. Em prvo, em znanstveno, em uskličnik na kraju naslova. Riječ je o istraživanju troje znanstvenika s Instituta za javne financije s naslovom „Procjena čisto tehničke učinkovitosti javnih osnovnih škola u gradu Zagrebu„ (Assessing the pure technical efficiency of public primary schools in the City of Zagreb) objavljenom u znanstvenom časopisu Croatian Operational Research Review. U njemu ekonomisti Branko Stanić, Simona Prijaković i Mihaela Bronić osnovnu školu promatraju kao nadzirani poslovni objekt u kojeg ulaze „inputi“ i izlaze „outputi“. To je standardni način tvorničkog odnosno neoliberalno reduciranog shvaćanja javnih (i inih) usluga koji živi u nekim glavama ekonomske struke, pa i osoba na spomenutom Institutu – također javnoj ustanovi koja pruža javnu uslugu. Dobri uhljebi koji analiziraju trošenje loših uhljeba, odnosno pronalaze prostor za povećanje efikasnosti - onih drugih. 

U ovom slučaju nas, eto, žele znanstveno informirati koliko je koja osnovna škola „efikasna“ pojednostavljenjem do groteske – važno je koliko koja škola troši novca i kadra, a koje brojeve zauzvrat daje. Brojeve! Znate, sve te ide(ologi)je i fraze - porezni obveznici, javna potrošnja, fiskalna odgovornost i ostale neoliberalne điđe za bičevanje javnoga sektora. A ono što se ne može pretvoriti u tzv. „mjerljivi pokazatelj“ (broj) u tako reduciranoj stvarnosti ili nije važno ili ne postoji. Prilično je fascinantna ta banalnost kojom neki ekonomisti promatraju svijet: njima su tvornica, trgovačka tvrtka, nogometni klub ili operna predstava tek varijacije istoga grafikona. Kvadrat u kojeg ulaze strelice i iz kojeg neke druge strelice izlaze. U tom pojednostavljenom svijetu „ulaza“ i „izlaza“, uz adekvatnu dozu truda, čak bi se škola možda i mogla prikazati kao običan proizvodni pogon, ali tad bi i inputi i outputi trebali biti izuzetno pažljivo odabrani i to tako da uračunaju stvarni smisao postojanja škola, benefite koje ona donosi odnosno plodove koje daje. I „čisto tehnička“ učinkovitost tad bi uračunavala stvarne inpute i outpute. 

Nasuprot tome, ovo troje znanstvenika kao u principu jedini plod kojeg čisto tehnički učinkovita škola ima dati poreznim obveznicima podrazumijeva – što bolje ocjene, odnosno u hrvatskom kontekstu - petice! Bolja je škola s više petica, lošija je ona s manje petica! Tako su oni zamislili tu čisto tehničku efikasnost. Na stranu pedagogija, na stranu psihologija, na stranu odgoj, egalitarnost, socijalizacija i vertikalna prohodnost, na stranu socioekonomske razlike roditelja u pojedinim kvartovima, na kraju krajeva na stranu i znanje i obrazovanje, sve što smo do sad mislili o školama postaje nevažno pred znanstvenim radom koji „čisto tehnički“ procjenjuje efikasnost po principu što više petica – to bolje. 

KAKO ŠKOLE IZGLEDAJU IZVAN FINANCIJSKIH ELABORATA? 

Nedavno je na HTV-u emitirana sjajna emisija Labirint s naslovom „Zemlja odlikaša“. Nije to ni prvi ni zadnji istup ogorčenih učitelja, nastavnika, ravnatelja i psihologa koji godinama vape za tim da konačno netko posluša one koji razumiju i provode proces obrazovanja – same učitelje. Desetci tisuća njih godinama su javno ogorčeni zakonima, pravilnicima i praksom u kojoj Ministarstvo, agencije pri Ministarstvu, inspekcije, političari u školskim odborima, dio politički postavljenih ravnatelja, dio medija i dio roditelja združeno melju u prah autoritet učitelja kao i opću mogućnost da učitelji rade svoj posao najbolje što mogu. Da imaju mogućnost kontrole discipline pedagoškim mjerama (discipline koja dovodi do bolje nastave i njenih rezultata), da imaju mogućnost realnim ocjenama i metodom metaforičke batine i mrkve i odgojiti i naučiti djecu. Odgojiti djecu da se rad isplati, odgojiti prema realnoj vezi učeničkog truda i pripadajuće ocjene. I stvarati psihički stabilnu djecu, buduće ljude koji mogu podnijeti da nekad nisu ni najljepši ni najbolji niti u središtu. Postoje ocjene od 1 do 5, svaka ima svoj smisao, i nije svijet propao ako netko dobije 2 ili 4. 

Da su učitelji u toj svojoj ogorčenosti u pravu, donekle svjedoči i podrška i većine roditelja i onih novinara koji rade novinarski posao, pa čak i brojnih anonimnih komentara pod člancima na ovu temu. Ogorčenost na broj petica je nekakav opći refleks na današnje osnovne škole. Naprosto je monstruozan taj broj i postotak petica, a istovremeno učitelji i nastavnici (koji daju te ocjene!) javno govore da je znanje znatno slabije nego prije. Kad bi danas učitelji na testovima imali kriterije otprije 10 ili 20 godina – većina razreda dobila bi ocjenu nedovoljan. Morali su tijekom godina postepeno smanjiti kriterije, zbog ovih ili onih pritisaka ili jednostavno zato što im je učenički „input“ (sposobnosti djece) sve slabiji. Tako dobivamo bizarnu situaciju da gledajući same ocjene učenici naoko postaju odlikaši i genijalci, a gledajući znanje, sposobnosti i otpornost na stresne situacije – iz škola kao output izbacujemo sve slabije stručnjake i nesigurnije ljude. 

U čitavoj vertikali obrazovanja, od osnovne škole do kraja fakultetskog studija, populizam i poklanjanje djeci onog što ne zaslužuju postaje nametnuti standard. Ako niti najlošijem učeniku učitelj ne smije dati nedovoljan, a onome tko je zaslužio 3 mora dati 5 jer će u protivnom poneki nasilni roditelj urlati i fizički prijetiti, helikopter-roditelj ili roditelj-odvjetnik priprijetiti tužbom i učitelju pozvati inspekciju, a inspekcija uvijek učitelju nađe neki pogrešno napisani zarez u papirologiji, pa poneki ravnatelj (kojeg je – dijelom - instalirala politika) zamoli učitelja da ne talasa i da promijeni ocjenu, onda pravila i kriteriji više ne vrijede za sve. A ako ne vrijede za sve, onda ne vrijede ni za koga. Vide to i učenici i učitelji. Zašto da se dobar učenik potrudi i nauči za 5 kad je nekom drugome za slabije znanje petica poklonjena? 

I ne manje važno – ako je učitelj pod pritiskom morao pokloniti ocjenu nepristojnom učeniku i agresivnom roditelju, zar će imati srca taj poklon ne pružiti dobrom učeniku čiji roditelj ne prigovara? Ako je učeniku s 5 zaključenih jedinica ipak pod pritiskom roditelja i inspekcije poklonjen prolaz razreda, zar će učitelj više ikad ikome dati zaključnu jedinicu? S vremenom kvalitetni učitelji gube želju za borbom protiv vjetrenjača, a uspinju se oni učitelji koji su više srdačni i veseli,  a manje kritični prema učeničkom neznanju. Oni koji, ekonomistički rečeno - ne prodaju proizvod nego iskustvo. Ne prodaju znanje i odgoj nego dobar osjećaj djeci i roditeljima, pa na rang-ljestvicama učitelja takvi učitelji postaju najpopularniji. Takvi brzo napreduju i postaju uzor novima. Dio ravnatelja jako voli da sve izgleda mirno i lijepo, da nema problema, a oni učitelji koji još uvijek drže kriterije i ne poklanjaju ocjene polako dobivaju stigmu ekscesnih odnosno “nesuradljivih“. 

Nagomilani problemi samo što nisu eruptirali, a pravi se razmjer vidi u trenutku kada mladi ljudi izađu iz školskog sustava. Tada, u sudaru s tržištem rada, nastaje čuđenje poslodavaca pred tolikom količinom neznanja i nesposobnosti. I neodgojenosti. Taj output škola, ti kadrovi za tržište rada, u stanju su na inicijalnom intervjuu za posao pitati „OK; radno vrijeme je od 9 do 17. Ali je l' baš moram dolaziti u 9, bih li mogao oko 10-11 h?“ U stanju su otići s posla usred radnog vremena, ostaviti vrata otključana, a onda poslodavcu naknadno reći: „Bila sam u depresiji.“ U stanju su treći dan nakon zaposlenja ne doći na posao, uopće ništa ne javiti ni poslodavcu niti kolegama kojima posao ovisi o tom dolasku, a onda naknadno samo hladno obavijestiti „Ostavila me je cura, bio sam u bedu.“ U stanju su u prvih godinu dana rada promijeniti 17 poslova, ne zadržavajući se niti na jednom više od nekoliko dana, jer im je uvijek nešto preteško, netko ih nervira, ne podnose da im nadređeni daje zadatke, ne mogu podnijeti da ne mogu raditi od kuće, nejasno im je kako netko može raditi 8 sati, nejasno im je kako itko uopće može uraditi toliko posla koliko se traži. I nejasno im je zašto im proračun baš mora biti točan, zašto proizvod moraju isporučiti baš na točnu adresu ili u točno vrijeme i zašto na radnom mjestu nitko ne shvaća koliko su oni sjajni i koliko su oni mamina zlata i kako su oni imali dobre ocjene u školi. Da, i to je „output“ školstva, a čak i naivni znaju da je veza nezasluženih petica kao inputa i (i) ovakva ishoda proporcionalna. 

GAUSSOVA KRIVULJA U ŠKOLI? MA NEMOJTE SE ŠALITI, CILJ EKONOMISTA JE EFIKASNI LIMES – PETICE SVIMA 

Treba li se sjetiti naših davnih vremena i Gaussove krivulje? Tad su ocjene imale nagradnu i motivacijsku ulogu – ako se trudiš dobiješ zasluženo dobru ocjenu. Ako si loše naučio dobiješ lošu ocjenu, pa ti je to informacija (i motivacija) da se moraš više potruditi. Važan je odgoj jer mlada se osoba na taj način i općenito navikava na dobivanje samo onog što zaslužuje. Nema drame, koliko para toliko muzike jedan je od bitnijih postulata odgoja i odrastanja. Davale su se tada ocjene od 1 do 5, pri čemu je ocjena 3 bila najčešća, četvorke i dvojke nešto rjeđe, a petice i jedinice najrjeđe. Krivulja završnog uspjeha mrvicu je bila pomaknuta prema naprijed, ali su ocjene 3 i 4 bile standard. Petice nešto manje, a s prosjekom 5.0 prolazili su samo najveći genijalci u školi, možda dva ili tri u generaciji. Oni koji su nam naknadno operirali krajnike, projektirali stambena naselja ili stvarali formulacije lijekova uopće u školi nisu morali biti pet-nulaši. Možda čak niti odlikaši. 

Danas, npr. u godini 2022./23. koju ovo troje ekonomista analizira u svojem članku, među zagrebačkim javnim osnovnim školama prosjek ocjena škole s NAJGORIM prosjekom je 4,09!!! A u najboljoj školi prosječan učenik prolazi s prosjekom 4,89!!!! To znači da je od 634 učenika te škole njih 564 prošlo s odličnim završnim uspjehom (!). S peticom je dakle prošlo 89 % svih učenika škole, a preostalih 11 % učenika dobilo je sve ostale ocjene zajedno. Osim toga, nevjerojatnih 49 % učenika prošlo je s 5.0!!! No ni škola s najgorim prosjekom ne može se požaliti, jer je u njoj čak 39 % učenika prošlo s odličnim. Zasebnu temu predstavlja sad aktualno odbijanje Ministarstva da onemogući ili bar reducira mogućnost roditelja da praktički neprekidno opravdavaju izostanke svojoj djeci. Obje te u istraživanju spomenute škole imaju cca 80 - 100 sati opravdanih izostanaka u 8. razredu (oko 10 % kompletne nastave), što bi značilo priličnu boležljivost generacije koja inače ne bi trebala biti tako bolesna. Priča se da su poneki od tih izostanaka i dio strateškog izbora (ne)izlaska na pojedine ispite u pojedinim terminima, a navodno i dobri učenici (roditelji) ponekad da bi bili još bolji, odnosno „efikasniji“, posežu za tim rješenjima. 

U Gradu Zagrebu je 2022./23. od oko 64 tisuće učenika osnovnih škola njih 44 tisuće prošlo s 5. To je 70 % odlikaša. A svaki treći učenik prošao je s 5.0! Samo 0,23 % učenika palo je razred. Sjetite se Gaussove krivulje i rubnih ocjena 1 i 5 kad razmišljate o 44 tisuće odlikaša i samo 144 učenika koji su 2022./23. pali razred u Zagrebu. Odnos završnih petica i jedinica je 300:1. Kad bismo se naivno vratili u stara vremena, zaključili bismo da nam je budućnost sjajna – imat ćemo u budućnosti nabolje znanstvenike, poslovne ljude, političare, pravnike, arhitekte, liječnike i ostale vrhunske stručnjake jer je koncentracija supergenijalne djece ogromna. Jedini problem je što nam trebaju i neke druge struke – frizeri, prodavači, poštari, vozači, bageristi, vodoinstalateri i brojni drugi, koji se eto, regrutiraju od ovih preostalih 30 % svih učenika koji nisu bili toliko dobri da prođu s 5. 

Samo naivac u ovome svemu ne vidi zatvorenu petlju s upisima u srednju školu. Navodno su srednje škole krive jer traže samo odlikaše. Međutim, ako iz osnovnih škola izlazi 70 % odlikaša odnosno čak 33 % onih s prosjekom 5.0 – kakav prag da stave srednje škole za prijem? Mogu staviti i nulu, ali kad se stvori lista opet će se na ograničeni broj mjesta upisati samo superodlikaši i odlikaši, čak i u strukovne škole. Jer na srednje škole navaljuje 70 % odlikaša i 30 % svih ostalih. 

RIJEŠITI PROBLEME, RASPLAMSATI PROBLEME 

Kako riješiti prethodno navedene i ostale probleme u školama? Kad bi to netko htio, trebao bi stvoriti logičan sustav kojeg desetci tisuća učitelja godinama zazivaju. Sve se zna. Zna se i kako i koliko i kad i tko. I tko što. I tko da. I tko ne. I što ne. 

Međutim, naše Ministarstvo i nadležna tijela uporno idu nekim drugim smjerovima. Umjesto vraćanja alata učiteljima da rade svoj posao odgoja i obrazovanja, oni školama maksimalno otežavaju rad pravilnicima koji su ponekad bizarni i besmisleni. Namjerno se otežavaju izricanje pedagoških mjera i davanje nedovoljnih ocjena, inspekcije i nadzori redovito staju na stranu protiv učitelja (ponekad i smisla), a s problemom monstruozno previsokih ocjena nadležni se uopće ne bave. 

Nasuprot praksi inspekcija koje u škole dolaze na poziv roditelja kad neki učenik navodno dobije nezasluženo prenisku ocjenu ili pedagošku mjeru, po mojem laičkom sudu inspekcije bi po službenoj dužnosti trebale doći pregledati svaku školu koja ima bizarne brojeve odlikaša i petnulaša. Razumijem da nekoliko srednjih škola mogu biti „elitne“ i koncentrirati najveće učeničke umove, ali pogled na kompletnu tablicu i prosjeke osnovnih škola ukazuje da je problem raširen po svuda. U posljednjoj školskoj godini analiziranoj u e-Rudniku (2024./25.) ukupan prosjek svih osnovnih škola u Hrvatskoj (od centra Zagreba do najmanje seoske škole diljem Hrvatske) je sljedeći: 58 % hrvatskih učenika prošlo je s odličnim završnim uspjehom, 23 % učenika s prosjekom  5.0 (!), a razred je palo 0,43 % učenika. To znači da u nekoj školi s 500 učenika u prosjeku 290 učenika prolazi s 5, pet-nulaša je 115, a razred padnu 2 učenika. Uz to, svaki učenik u prosjeku izostaje s oko 10 % svih sati nastave, što bi normirano na godinu značilo da je svaki učenik oko mjesec dana godišnje bolestan. Kad bi netko želio riješiti te probleme, taj ne bi trebao otkrivati revolucionarna rješenja. Dovoljno je vratiti se na stare pravilnike i staru praksu, ono kad su ocjene bile u skladu sa znanjem, a nagrade i kazne za ponašanje u skladu s tim istim ponašanjem. Ali...

JAVNE OSNOVNE ŠKOLE - IS IT ECONOMY, STUPID?

Treba li objavu ovog spomenutog bizarnog znanstvenog istraživanja u znanstvenom časopisu, ali nažalost i štetno širenje ideja istraživanja u Jutarnjem listu, dovoditi u ikakvu vezu s najavama reformskih zahvata u naše osnovno školstvo koje bi Fuchsovo ministarstvo trebalo provesti slično neoliberalnoj reformi koju je već priuštilo visokom školstvu? „Nju pablik menedžment“, „Efišensi of pablik servisis“ i „Performens bejzd fanding“, fantastično pitke prastare sintagme koje su progresivno-kapitalistički ekonomisti voljeli izgovarati pred svojim šarenim PowerPoint prezentacijama na tobože ozbiljnim skupovima sebi sličnih i još nezainteresiranijih? Visokom školstvu je ministar Fuchs već u tzv. programskim ugovorima nametnuo među ostalim benčmarcima i katastrofalni benčmark prolaznosti kao jedno od sredstava dobivanja novca u zatvorenoj petlji „procjene i plaćanja efikasnosti“. Pa kad sljedeći put legnete na stol kirurgu ili platite statičaru da vam projektira kuću, zamislite si njegov ispit iz kirurgije ili statike u vrijeme studija. Možda je znao za ocjenu nedovoljan (1), ali je profesor uvjeren u moderna menadžerska rješenja i sa sviješću da će fakultet od Ministarstva dobiti više novca ako studentu pokloni dvojku (po ugovoru o financiranju veća prolaznost daje više financiranja) – odlučio biti „čisto tehnički efikasniji“ i omogućiti veću prolaznost!

Autori su ovaj znanstveni članak ispunili jednadžbama, tablicama i vrlo stručnim izrazima. Metoda koju su koristili ima sjajno ime - deterministic nonparametric frontier method (deterministička neparametarska granična metoda?) i engleski akronim DEA.  Kad su proračunali koje škole daju više petica u odnosu na financije i broj zaposlenih, onda su napravili i rang-listu zagrebačkih javnih osnovnih škola prema tako smišljenoj metodologiji. I to nije sve - škole su prema tako izračunatim koeficijentima odnosno „efikasnosti“ svrstali u nekoliko grupa, a te grupe nazvali krasnim tehno-menadžerskim imenima. Pa su tako one najefikasnije zagrebačke škole proglašene Best practice-školama, onda slijede Efficient-škole, za njima Near-Efficient-škole, pa Emerging-škole te na kraju Low Efficiency-škole. Za te jadne „niskoefikasne“ škole, koje očigledno ne daju dovoljno petica a ponekad u njima netko i padne razred, autori rada vide - management improvement potential!!! Potencijal za poboljšanje u upravljanju! Valjda postoji prostora da ravnatelji natjeraju učitelje na davanje još većeg broja petica ili poklanjanje dvojki onima koji ne znaju ništa. 

Odmah u nastavku slijedi i financijska preporuka samom ministru i ostalim političarima:  „local and national authorities can allocate resources more effective“ (!!!). Treba, znači, učinkovitije raspodijeliti resurse odnosno - novac. Za razliku od javnih sveučilišta koja su autonomna (i zato od prorežimskih odnosno ministru bliskih medija kontinuirano napadana), javni znanstveni instituti - pa i ovaj s kojeg je ovo istraživanje - pod kapom su samog Ministarstva. 

Ne mislim da je ovakvo istraživanje naručeno, ali vjerujem da ministar koji se namjerio provoditi neoliberalnu reformu, odnosno reformu rezanja (povećanja efikasnosti na temelju meritokratske diferencijacije) javnog obrazovanja, zadovoljno čita ovakve znanstvene preporuke. Autori su mogli, da je bila riječ isključivo o znanstvenom nervu, u istraživanje uključiti i sve privatne škole. Ali nisu. Obuhvatili su samo javne škole, i to samo u Zagrebu. Istina – oni su s Instituta za javne financije, a inputi privatnih škola su vjerojatno tajna. Ali usporedba outputa je javna, a pogled na e-Rudnik u kojem jedne do drugih stoje i sve hrvatske javne i privatne škole čak i laiku ukazuje na neke zakonitosti koje su u suprotnosti sa šokantnim idejama i metodologijom ovog istraživanja. Ideja ovo troje autora da su kvaliteta poučavanja i upravljanja školom jedini ili glavni faktor koji dovodi do većih ocjena odnosno petica, veće prolaznosti i boljeg upisa u srednju školu tragično je smiješna. Nevjerojatno je neznanje u članku izraženo rečenicom kojom se obrazlaže odabir baš ova tri outputa za mjerenje „efikasnosti“: „Prosječne ocjene odražavaju kvalitetu poučavanja i učenja, prolaznost ukazuje na operativnu učinkovitost u provedbi nastavnog plana i programa, a bodovi upisa u srednju školu pokazuju koliko učinkovito škole pripremaju učenike za sljedeće obrazovne faze.“ (!!!) U gradu sa 70 % odlikaša, u kojem je svaki treći učenik prošao je s 5.0,  a samo 0,23 % učenika palo je razred, netko je recenzirao ovo istraživanje i u njemu nije našao ništa sporno, a netko (European Union – NextGenerationEU) je financirao projekt s (i) ovakvim idejama i metodologijom. Da budem potpuno jasan i laicima i ekonomistima: ovo troje autora, koji već imaju svoju redovitu javnu plaću, dobilo je zaseban novac kao input, da bi nam kao output proizveli ovakav rezultat (spomenuti znanstveni članak) i pripadajuću reklamu samih sebe u Jutarnjem. Efikasno?

U Jutarnjem listu autori istraživanja s ponosom ističu da je ovo prvo istraživanje u kojem se top-lista radi na znanstveno utemeljen način. Nasuprot tome, meni bi bilo drago da je to ujedno i posljednje istraživanje koje se radi na ovakav način. Ne ponovilo se. 

Nevezano uz sam članak, ali vezano uz sličnu neoliberalnu prizmu, nije nikakva tajna da bogate ekonomske elite kroz priče o (ne)efikasnosti žele kompeticijom i meritokracijom dovesti do slabljenja i rezanja javnog školstva. Nisu cilj samo proplamsaj i zarada privatnog školstva, već se i kroz kvaziekonomistička „rangiranja“ i „diferencijacije“ suptilno smjera prema elitizaciji pojedinih škola u odnosu na neke druge škole. Novi kapitalizam kao novi feudalizam zahtijeva i zasebne škole za djecu zasebnih ljudi, pri čemu nije u fokusu (samo) bolje znanje koje kasnije daje moć, nego je tu poželjan i rani networking za djecu feudalaca. Dijete ministra treba se u dobro financiranoj školi družiti s djecom drugih političara, diplomata, liječnika, odvjetnika, bogatih biznismena i sudaca, ili bar s meritokratski probranom samo najboljom siromašnom djecom (budućim političarima, diplomatima, liječnicima, odvjetnicima, bogatim biznismenima i sucima). 

A na metaforičkim rubovima grada sirotinji će preostati podfinancirane škole za tobože „neefikasne“ ravnatelje i učitelje, odnosno one koje su financijski stručnjaci takvima proglasili. Iako taj princip, već vidljiv na srednjim školama, još nije jako raširen u našem osnovnom školstvu, moguće je da kroz priče o „efikasnosti“ slične ovom znanstvenom članku počnu jače zahvaćati i njega. Čak i vrijednost nekretnina na pojedinim lokacijama možda ima veze s tim. Proliferacija privatnih osnovnih škola svakako.

Učiteljsko zanimanje nije posao, to je zvanje. Učitelj ne radi zbog „efikasnosti“ nego iz altruizma i entuzijazma, intrinzične motivacije. Svi koji o kompleksnosti škola išta znaju razumiju efikasnost učitelja koji problematično dijete koje kod kuće dijeli malu sobu s trojicom braće stvarno nauči za ocjenu 3, čime u nekoj budućnosti pomaže stvoriti vrijednog i kvalitetnog vodoinstalatera, kao i efikasnost onog tko učeniku koji zna za 3 pokloni peticu, da mu ne bi rušio prosjek koji mu treba da se kasnije upiše u elitniju školu ili postane odvjetnik. Isto tako razumijemo efikasnost školske psihologinje koja na slomljeno dijete iz obitelji samohranog alkoholičara potroši 100 sati i pomogne od njega stvoriti stabilnu i dobru osobu, kao i onu psihologinje koja u 10 sati obradi 10 učeničkih problema kakvi su neodlazak na skijanje ili prekid s dečkom. Kvaziekonomističko brojanje tih brojeva da bi se škole gradirale i obilježavale kao „bolje“ i „lošije“, sa svrhom diferencijacije financiranja i postupnog klasnog razdvajanja, bilo bi besmisleno čak i da ga rade oni koji razumiju što se u školama radi. Pa nema smisla niti da se takvom rabotom bave amateri. 

Is it economy, stupid? Ne, nije. Ovo je školstvo - javno dobro, resurs i stup društva, te plod europskog prosvjetiteljstva i znanosti kakve su pedagogija, psihologija i sl. Ameriku molim prepustiti Amerikancima. 

1. ^

   https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/najefikasnije-zagrebacke-osnovne…

2. ^

   https://hrcak.srce.hr/clanak/479576

3. ^

   Stvarna slika inputa i outputa škola neusporedivo je kompleksnija od banalne i promašene slike prikazane ovim istraživanjem. Postoji velik broj varijabli na ulazu, postoji i velik broj outputa, a na svaki output (uključujući i ocjene) utječe veći broj različitih faktora istovremeno. Ako bi se netko doista time želio baviti, čak i „čisto tehnički“ - svakako bi trebao proučiti znanosti koje se bave školama. 

4. ^

   Autori ne zazivaju petice izrijekom, ali u realnom hrvatskom kontekstu kojeg bi i oni morali biti svjesni stvar se svodi uglavnom na petice. Prosjek završnih općih uspjeha učenika osnovnih škola u Hrvatskoj je 4,3 a oko 50 % učenika prolazi s 5, pa se sva tri od autora mjerena outputa vezana za ocjene mogu povećavati u principu dominantno još jačim dodjeljivanjem petica. Marginalan je broj padova razreda, u većini škola pad razreda uopće ne postoji, pa je nejasno zašto su odabrali prolaznost kao mjeru ičeg. Pokazatelj bodova za upis u srednju školu gotovo u cijelosti se temelji na ocjenama pa je dobrim dijelom već uključen u opći uspjeh u kontekstu općeg prosjeka 4,3 i  50 % odlikaša. 

5. ^

   Neupućena javnost često učiteljima zamjera da se navodno „bune samo zbog svojih plaća“. To je neistina. Istina je da, nažalost, zakon sindikatima dozvoljava štrajkove isključivo zbog plaća. Učitelji nemaju zakonsku mogućnost štrajkati zbog pogrešnih pravilnika ili postupanja pojedinih subjekata u i oko sustava, pa se sve svodi na pojedinačne medijske istupe i jadanja na društvenim mrežama.

6. ^

   Posljednjih godina bilježi se porast brojnih problema učenika (kao inputa). Npr. poremećaji u razvoju govora, jezika i fine motorike, emocionalna nezrelost i digitalni autizam, pri čemu skoro 10% djece dobiva odgodu upisa u prvi razred. Porast broja učenika s teškoćama, 20% učenika ima probleme s mentalnim zdravljem. Poremećaji pažnje, razne vrste nasilja među učenicima, porast ovisnosti, anksioznost kod direktnih socijalnih kontakata, reduciran vokabular, digitalna demencija  itd. Stvarati realne outpute u vidu znanja i stvarno utemeljenih ocjena sve je teže. 

7. ^

   Na upravo završeno e-savjetovanje o minimalnoj izmjeni pravilnika o pedagoškim mjerama stiglo je čak 467 primjedbi, a jako zanimljvo je vidjeti da u većini komentara potpisnici predlažu nešto što uopće nije predmet ovog dokumenta i ovog e-savjetovanja: traže ukidanje prava roditelja da opravdava učeničke izostanke na dosadašnji način.  (https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=32406 )

8. ^

   https://mzom.gov.hr/ser-skolski-e-rudnik-3419/3419

9. ^

   Svaki četvrti učenik u hrvatskim osnovnim školama prolazi s prosjekom 5.0 i to je detalj nad kojim bi se ne samo svaki stručnjak nego i svaki građanin Hrvatske trebao zamisliti. Ekonomisti uključeni. 

10. ^

    Prvi autor ovog istraživanja je u Jutarnjem listu naširoko objašnjavao metodologiju i tobože se trudio otkloniti mogućnost misinterpretacije njegovih besmislenih rezultata, ali je istovremeno prikazao kompletnu tablicu 111 zagrebačkih škola u kojoj je neke označio kao „više uspješne škole“, a neke kao „manje uspješne škole“. Kakav će to učinak imati na roditelje i učenike pojedinih imenom navedenih škola? Hoće li učitelji u spomenutim školama nakon ovog imati veći ili manji autoritet odnosno mogućnost postizanja outputa? Što će neki od roditelja pomisliti kad pročitaju da im dijete pohađa navodno „manje uspješnu školu“?

11. ^

    Pogled na podatke za sve hrvatske javne i privatne osnovne škole u e-Rudniku daje kontraintuitivan zaključak. Ne, nisu javne škole u Zagrebu najbolje/najgore po dijeljenju petica. Najbolji brojčani uspjeh imaju neke male privatne i neke vrlo male područne javne škole u malim mjestima diljem Hrvatske. Postoji diljem Hrvatske  priličan broj škola u kojima 100% učenika prolazi s 5, a postoje čak i male škole u kojima svi učenici prolaze s 5.0. Da su autori istraživanja obuhvatili sve škole, shvatili bi da su „najbolje“ (barem po outputu kojeg su odabrali) neke koje im se možda ne bi uklapale u banalnu teoriju. 

12. ^

    Pitanje je je li ijedan pedagog, psiholog ili bilo tko povezan sa školstvom recenzirao ovakvo istraživanje prije nego što je krenulo u izvedbu, ili nakon što je znanstveni članak napisan. 

13. ^

    „Rub grada“ ovdje ne navodim doslovno, nije riječ o geografskoj odrednici. Elitnije lokacije kojima gravitiraju socioekonomski sretnija djeca i one škole koje pohađaju socioekonomski manje sretna djeca mogu u raznim gradovima biti razvrstane u prostoru na različite načine. Uostalom, neoliberalni američki model uključuje razvažanje djece do škole automobilom, pri čemu je onda nevažno gdje je locirana „elitna“, a gdje „slem“ odnosno „čisto tehnički neefikasna“ škola. 

14. ^

    Ovdje ne umanjujem bol i značaj pojedinih problema, već naglašavam da ipak postoje razlike koje onemogućuju simplificirano brojanje po principu jedan slučaj–jedan bod. Osim razlike u vrsti raznih problema, od kojih su neki univerzalni a neki ovise o socioekonomskim parametrima, i sam broj slučajeva može dramatično varirati ovisno o socioekonomskim parametrima odnosno stanovništvu pojedinog naselja koje gravitira konkretnoj osnovnoj školi. Npr. broj izostanaka, kao neki indirektni pokazatelj problema, na razini Hrvatske u osnovnim školama varira od oko 20 sati po učeniku godišnje u jednim školama do preko 200 sati godišnje u drugim školama. „Rang-liste“ škola prema osobnim problemima učenika (kao inputa) s pravom su tajne. Međutim, istraživanja pokazuju da je 50% zagrebačkih osnovnoškolaca doživjelo gotovo svakodnevno verbalno vrijeđanje i ismijavanje, da je 30% učenika doživjelo neki oblik fizičkog nasilja, da su u porastu problemi povezani s anksioznošću i depresijom i brojni drugi problemi. To ukazuje na nemogućnost ikakvog vrednovanja bilo kojeg outputa ako se (i) input svih tih i drugih problematičnosti ne uvrsti u jednadžbu. Ne ovise ocjene samo o uloženom novcu, kvaliteti učitelja/ravnatelja i nastavnih programa. Ni približno. 

15. ^

    Obrazovna vertikala u SAD proizvodi daleko premalo kvalitetnih stručnjaka za svoje potrebe. Npr. SAD uvoze cca 25-30% stručnjaka medicinske struke, odnosno 20 do preko 50% znanstvenika i inženjera (ovisno o konkretnoj struci).  Je li taj sustav onda – efikasan?