Epitaf za ratnog huškača

Umro je, izviješteni smo jutros, američki senator Lindsey Graham. Izvijestili su nas o tome promptno svi naši vodeći medij. Nijedan koji drži do sebe nije si mogao dopustiti da nas ne izvijesti.

Čekaj, zašto bi bila stvar od značaja za nas ovamo smrt nasumičnog američkog senatora? Zar je nacionalna vijest i kod nas svaki put kad umre netko od tih tamo njihovih guzonja? Ili nam je baš Graham naročito bitan?

Ah. Čak da, nažalost. Pravo je pitanje: kako to da nam je dotični Graham postao toliko bitan, kao jedan senator tek?

SUZE I HVALOSPJEVI S NAJVIŠIH MJESTA

Počujmo i reakcije lidera našeg svijeta. 

"Bio je jedan od najvećih ljudi i senatora koje sam ikada poznavao. Uvijek je radio i bio istinski američki domoljub. Lindsey će nam jako nedostajati! Jako tužno!", napisao je Trump.

"Lindsey je razumio da su sigurnost Izraela i Amerike nerazdvojive. Posvetio je život obrani Amerike, jačanju našeg savezništva i obrani slobodnog svijeta. Izrael je izgubio jednog od svojih najvećih prijatelja. Amerika je izgubila velikog domoljuba. Ja sam izgubio dragog prijatelja", napisao je Netanjahu. 

"Bio je nepokolebljiv branitelj zapadnih vrijednosti i neumorno je radio za mir u Ukrajini. Jako će nam nedostajati", poručio je Boris Johnson, naglašavajući kako je "šokiran i duboko ožalošćen" te opisujući Grahama kao "velikog američkog domoljuba i prijatelja Ujedinjenog Kraljevstva".

"Lindsey je bio istinski branitelj slobode i vrijednosti koje naš svijet čine sigurnijim. Radio je na važnim inicijativama koje su mogle približiti mir, uključujući strože sankcije protiv Rusije. Amerika i svijet izgubili su odlučnog vođu. Naša sućut ide Lindseyevoj obitelji, njegovim najbližima i svima koji su imali čast raditi s njim", napisao je Zelenski.

Graham je i umro dva dana nakon sastanka sa Zelenskim u Ukrajini. Oglasili su prekjučer novi paket sankcija protiv Rusije. 

"Senator Graham borio se do samog kraja podržavajući ukrajinsku borbu za slobodu i kako bi dignuo cijenu ruske agresije", napisala je Ursula von der Leyen. "Neumorno je radio kako bi ojačao sankcije, u bliskoj koordinaciji s EU. Odlučan i neustrašiv vođa. Duboko će nedostajati."

Graham je bio "moćan odvjetnik Amerike, koji je snažno vjerovao u NATO pakt i aktivno radio na okončanju ruskog rata protiv Ukrajine", napisao je Mark Rutte, slično kao i njegov prethodnik Jens Stoltenberg. Graham je bio "pravi prijatelj i partner Njemačke u transatlantskom paktu", prisnažio je Friedrich Merz. 

Možda treba napomenuti i da je u Ukrajini bio hrpetinu puta prije aktualne agresije, da ga je ondašnji predsjednik Porošenko odlikovao još 2016., itd. Stari prijatelj, nema šta.

LICE SADISTIČKE NASLADE

Lindsey Graham je inače – kao senator koji se kao zalaže za kršćanske vrijednosti, protivi LGBTQ pravima, pravu na abortus i sve to – upitan u veljači je li sravnjivanje Gaze sa zemljom i masovno ubijanje djece u skladu s kršćanskim vrijednostima. Odbrusio je novinarki da on ne puši te priče. Pozvavši se na Drugi svjetski rat, ni manje ni više. U argumentiranju zašto je baš i u redu od Izraela (i Amerike posredno) da provedu genocid. 

"Jesmo li jednu minutu razmišljali o izgladnjivanju Nijemaca? Nismo li im bombardirali svaki grad u paramparčad?" 

Ne istura on taj primjer, ako ste slučajno pomislili, kako bi ukazao na licemjerje onih koji pozivaju na prekid genocida u Gazi dok prihvaćaju pod normalno Trumanove poteze, nego baš da bi i s vlastite strane pečatirao to poricanje njihovog zločinačkog karaktera. Istura ih kao svijetao primjer za ugledati se i danas. 

Nije mu bio dovoljan tek idiotizam same analogije – preslikavajući kolonizirane Palestince kao isključive negativce klase Sila Osovine, a genocidni Izrael uspoređujući s općim WW2 antifašizmom kao jasnim pozitivcima u priči. Graham na to ne zaključi da je Netanjahu zlikovac kao što je i Truman bio, sravnjujući sa zemljom Dresden ili Nagasaki, nego da Netanjahu onda nije kao što mu ni Truman nije bio. Sve naopako. 

Ako su učinjeni pod oblandom višeg, neupitnog, posvećenog borbenog razloga – da onda i posvećenost zločina prestaje biti dovodiva u pitanje. Gubi uopće karakter zločina. Nešto kao kad je Milan Vuković 1995., u svojstvu predsjednika Vrhovnog suda, izdao pravorijek po kojem Hrvati u Domovinskom ratu, budući da se radilo o obrambenom i oslobodilačkom ratu, nisu mogli počiniti ratni zločin.

"Just flatten it" – sipa Graham u lice šokiranoj novinarki na pitanje zar treba sad zbilja čitavu Gazu sravniti zbog terorističkog čina. Prenosim u izvornom izdanju na engleskom kako bih prenio točnu nijansu čudovišnosti dok skuplja usne u grimasu sadističke naslade izgovaranja tog flatten. "We flattened Berlin. We flattened Tokyo." Ni da trepne. 

Budući da je Hamas "egzistencijalna prijetnja za židovski narod", deducirao je, opravdano je sravniti Gazu onako kao što su sravnili Berlin ili Tokio. Dometnuvši da bi sam na Netanjahuovom mjestu postupao isto kao on. 

Ali nije ni tu stao. "Zar je bilo krivo baciti atomsku bombu", blistao je dalje protupitanjem, "radi okončanja japanskog terora?" Implicirajući – drž'te se dobro – da ne bi bio zločin čak ni da Netanjahu danas rokne atomsku.

SPALITE LJUDE, SAČUVAJTE NAFTU

"We're going to make a ton of money" – objašnjavao je nedugo potom Graham jednoj drugoj novinarki (ta je samo klimala glavom) zadnju logiku rata s Iranom. Novac koji je potrošen u rušenje terorističkog režima je dobra investicija – podvukao je. Gotovo jednakom besramnošću kao i u epizodi s Trumanom kao argumentom za genocid u Gazi.

"Saying the quiet part loud", kako su to ljudi prokomentirali.

Ali baš tih dana se onda i ljutnuo na Netanjahua! Nevolje u raju? "Molim vas da budete oprezni pri odabiru ciljeva", uputio je poslanicu Izraelu, zgrožen napadom na iranska naftna postrojenja. Radilo se, tko se sjeća, o napadima koji su 7. ožujka izazvali ekološku i humanitarnu kataklizmu, s "crnim kišama" koje su potrovale puste milijune. Pandan erupciji vulkana po količini sumpor dioksida ispuštenog u atmosferu, plus benzen itd. Tlo i podzemne vode zagadili su teškim metalima i drugim toksičnim elementima koji će se dugotrajno zadržati u ekosustavu. 

Oho, pa zar je to Graham postao preko noći humanitarno osjetljiv? Tako je to predstavio: "Naš je cilj osloboditi iranski narod na način koji neće uništiti njihove šanse da započnu novi i bolji život kada se ovaj režim sruši. Iransko naftno gospodarstvo bit će ključno za taj cilj", dodao je.

Upravo je u značaju naftnog gospodarstva ključ. Nisu njemu, znali smo otprije, ljudske duše bile principijelno na srcu. Zašto ne bi efikasnija industrijalnost u tamanjenju Iranaca bila jednako legitimna i dobra i pravedna kao i Palestinaca ili onomad Nijemaca i Japanaca? Genocid u Gazi je bez pardona pravdao terorističkim karakterom radikalnog islamizma Hamasa. Po istoj logici je opravdano i da sav iranski narod strada zbog terorističkog karaktera Islamske republike, zar ne? Na srcu mu je, elem, bila – nafta. Treba pri spaljivanju naroda paziti da se sačuva njegovu naftu! To je bit primjedbe izraelskom pofaljenju kriterija. Spaliti naftu ide, za razliku od spaljenja ljudi, izravno kontra interesa Grahama i njegovih u agresiji kao prije svega dobroj investiciji: da zarade lijepe pare na ratu.

SUMPORNA IRONIJA

Nije se samo Graham ljutnuo, istinabog. Čitali smo tih dana da je "Trumpova administracija također nezadovoljna napadima na iranska naftna polja", tj. "da su izraelski udari bili znatno većeg opsega nego što su Sjedinjene Države očekivale nakon što su ih o tome unaprijed obavijestile, što je izazvalo prvo ozbiljnije neslaganje između dvaju saveznika od početka rata". Zanimljivo je ipak da je upravo Graham bio to ovlašteno lice američkog imperija koje je išlo iznijeti primjedbu u ime SAD-a. Kao idealtipski neocon, praktički mu je politička deklaracija huškati na imperijalne ratove u ime interesa američkih korporacija, fosilne industrije, vojne industrije, investicijskih fondova. 

Da stvar bude prozirnije apsurdna, Trump se politički legitimirao upravo kao kvazi-antiteza neoconsima – obećavao obustavu ratova, itd. Naravno da se odmah znalo da je kvazi, ali tome izbori u buržoaskim "demokracijama" i služe: da građani nikad o ničemu ne odlučuju stvarno. 

Poznato je i da je Graham bio veliki kritičar Trumpa za njegove predsjedničke kandidature 2016., samo da bi se preobrazio u još većeg saveznika čim su se potom sastali u četiri oka. Očito mu je Trump malo namignuo, ukazao drugarski na to da se sabere, da je priča protiv ratova samo teatar za javnost. Ne može ni ne biti, zato što kapitalizam strukturnom nužnošću – kao što je objasnila još Rosa Luxemburg, a Joseph Schumpeter zvao "kreativnom destrukcijom" – ne može funkcionirati ako permanentno ne stvara nova tržišta te nove i nove osnove akumulacije i profitnih stopa. Na djelu je trajnost prvobitne akumulacije kapitala – dakle nužda kolonijalne pljačke i raznih oblika, kako je to nazvao David Harvey, "akumulacije razvlaštenjem". Nužda se ultimativno očituje kroz militarizaciju i huškanja na rat kao instrumente učvršćenja položaja vladajućih klasa u fazi krize. Ratno profiterstvo nije incident, nego neophodan motor reprodukcije sistema. Nije tu vojna industrija da bi servisirala ratne potrebe, nego ratnih postrojavanja mora biti da bi bilo potražnje za oružjem i svih novih prostora akumulacije.

Tijekom posjeta Kijevu, Graham je prekjučer objavio "da je postigao dogovor s Bijelom kućom o prijedlogu zakona o sankcijama Rusiji". I zapravo ne samo Rusiji. Radi se o dvostranačkom prijedlogu (Harvey je pak vječni duopol Republikanaca i Demokrata imenovao The Party of Wall Street) kojim bi se Trumpu omogućilo "da uvede carine i sankcije državama koje kupuju jeftinu rusku naftu i plin, čime bi se potkopali ratni proračunski prihodi Moskve". Predstavljalo bi to, kao, "alat za okončanje rata". Kobajagi ih vodi mirotvorna motiviranost.

Što će stari neocon nego pričati o nafti i tome tko zarađuje na nafti? Zaboga, pa kako da sami masno profitiraju na ratovima ako zemlje budu kupovale jeftinu rusku naftu umjesto skupe američke?! Primijetimo sumpornu ironiju: nakon što je u ožujku na američkoj televiziji otvoreno pričao kako su primjedbe zbog potrošenih milijardi promašene jer super će zaraditi na ratu u Iranu (prešutjevši doduše da govori o SAD apstraktno, a misli na Wall Street i vladajuće elite za koje radi), u srpnju Graham izlazi pred svijet da obznani kako je prijedlog novog zakona tu da se stvore "mehanizmi za kažnjavanje onih zemalja koje podupiru ruskog predsjednika Vladimira Putina i koje na ovom ratu zarađuju".

ZAR JE TO OSOBA ZA PRIPUŠTANJE U DRUŠTVO?

Tko bi danas mogao proći kao utjelovljenje karikaturalnih negativaca koji žele uništiti svijet iz serijala o Jamesu Bondu ili Batmanu? Elon Musk, recimo – s tim što bi valjalo shvatiti da ne tek otkako se autao kao kriptofašist i bilijunaš, nego samim time što je paradirao kao turbomoderan liberal, šaner vizija tech budućnosti na tržištu kapitala, folirajući se kao lokomotiva društvenog napretka. Visoko kotira i Peter Thiel, s dosta manjim kapitalom od Muska, ali zato još poremećenijim idejama. Južnoafrička emigracija ima o čemu da piše kući.

Na prvom mjestu ipak moraju biti gadovi s najvećom moći da sore svijet, sjedeći na nuklearnom arsenalu: Trump, Putin, Netanjahu... 

No, što ako pitanje postavimo samo malo drugačije: tko bi prolazio kao utjelovljenje najgore moguće verzije ljudskih bića – za najodvratnijeg, najgnjusnijeg gada na cijelom poznatom svijetu? U žestokoj konkurenciji, nabrojanima se može pridružiti kaplarske tipove poput Grahama. Nije da se takvih ne može naći još puno, ali u najmanju ruku je moguće reći: evo Graham je gnjusan kao bilo tko, premda ne raspolaže s najvišim razinima kapitala ili moći. Pa evo čak da svedemo na samo ono zastupanje prava na genocid. 

Što govori o Zelenskom da ide za nekoga takvog reći ništa manje nego da se radilo o istinskom branitelju slobode i vrijednosti? Kakve su to onda vrijednosti? Ali ne govori ništa što o Zelenskom nismo već i znali.

Do CDU-SDP "Große Koalition" došlo je zato da Merz ne bi morao koalirati s kriptofašističkim AfD-om, koji, kako se tada pisalo po Spiegelu i ostalim liberalnim medijima, "svojim nacionalističkim i rasističkim desničarskim idejama želi uništiti liberalni konsenzus na kojem počiva demokratska Njemačka". Okej, što govori o tom liberalnom konsenzusu da Merz danas slavi rasističko desničarsko čudovište Grahama najbiranijim riječima postrojenosti iza Ruttea i Stoltenberga?

Što govori o europskim liberalnim elitama da – oličeno u posmrtnom slovu von der Leyen za Grahama – biraju biti slijepe na sve dimenzije Grahamove gnjusnosti, kakvu se u društvo ne pripušta ni pod razno? Ni o njima ne govori ništa što nismo već znali. Na istoj su liniji krasnoslovljenja o dragom pokojniku zato što su na istoj liniji sa Zelenskim – a s potonjim su na liniji zato što im dođe kao alibi za militarizaciju i potenciranje ratnog stanja unedogled, do posljednjeg Ukrajinca. Ta i sami predstavljaju vladajuću klasu kojoj je do učvršćivanja vlastitih pozicija moći i maksimaliziranja profitnih stopa, u sukobu s konkurentskim principom oligarhije koji čini isto.

Ali na duši mi je preciznije pitanje: što to sve govori o današnjoj Hrvatskoj? 

PROIZVODNJA PRISTANKA

Naši viđeniji mediji stavili su nam jutros Grahama pod nos prosto zato što su o tome govorili Trump, Zelenski, Netanjahu, von der Leyen i ostatak bande. I zato što način na koji su govorili o Grahamu – premda bi se malo našlo hrvatskih građana kojima se ne bi smučilo od načina na koji je Supergnjus govorio o genocidu ili koji bi dijelili pozicije neocon imperijalizma – odgovara političkoj klimi kako je diktira vazalska tehnokracija pod upravnicima Plenkovićem i Anušićem.

Sve što zapravo trebamo znati o elegijama i eulogijama za Grahama je naizgled nevezan sinhroni podatak: da se Plenković žestoko hvasta potrošnjom javnog novca za potrebe tranzitnog lifranja američkog ukapljenog plina od LNG terminala na Krku prema Mađarskoj i prema BiH (reklo bi se: Južna interkonekcija umjesto Južnog toka). Status dobre kolonije ne zaslužuje se tek tako. Kompradorski upravnici i kaplari ne dvoje u stabilizaciju svojih pozicija. Gdje bi im tek bio kraj da su uspjeli vojsku poslati na mimohod u Pariz?