Za Luku nije bilo mjesta

Ovo je tekst koji govori o dva događaja. 

Jedan se zbio prije više od mjesec dana. Dakle, po svim pravilima novinarstva - davno je prošao, davno svakako u smislu da o njemu (više) nema smisla govoriti. Drugi se događaj tek očekuje, i to najranije za nekoliko dana. I opet - prema svim pravilima novinarstva - prerano da se o tome govori. A ipak upravo o tome želimo reći koju riječ, jer između već gotovo zaboravljenoga i onoga što se uopće nije dogodilo, postoji neraskidiva veza.

Ta je veza - HRT, Hrvatska radio-televizija, ona što se uporno predstavlja kao javni servis.

Ima tome već više od mjesec dana, kako su u istome danu umrli književnik Slobodan Šnajder, Ksenija Urličić (rođena Domljan), dugogodišnja spikerica u programima RTV Zagreb i, kasnije, urednica Zabavnog programa u danima HRT i - Luka Mitrović, jedan iz generacije prvih novinara koji su u 60-tim godinama prošloga stoljeća, nakon završetka studija i interne novinarske škole RTV Zagreb, hrabro zakoračili u vode televizijskog novinarstva, nove kategorije novinarstva kako u Hrvatskoj, tako i u Jugoslaviji.

O Slobodanu Šnajderu, književniku čija su djela prevođena i izvan Hrvatske, odnosno Jugoslavije i čije su drame izvođene u teatrima evropskih metropola, ne treba trošiti riječi. Naravno, da je informacija u njegovoj smrti našla mjesto u Dnevniku HRT.

Logično, ta bila je članicom „kuće“, i vijest o smrti Ksenije Urličić čiji su glas (i pojava), a onda i urednikovanje zapamtile generacije, također se našla u Dnevniku. 

Za Luku Mitrovića, međutim, čovjeka koji je kroz desetljeća bio jedan od najistaknutijih, što će reći i najpopularnijih unutarnje-političkih novinara, čovjeka koji je sa skupinom suradnika na zavidnoj razini realizirao ciklus emisija uoči prvih višestranačkih izbora 1990, za toga čovjeka u istom Dnevniku (ali i na teletekstu) - mjesta nije bilo!

Tri smrti u jednome danu, jedna prešućena. I upravo zbog toga, kako je svaka pojedina smrt bila medijski tretirana (ili nije), središnji Dnevnik HTV bio je toga dana zrcalna slika ne samo Hrvatske (radio) televizije, nego i cijele Hrvatske.

Zašto? Zar „samo“ zato što je prešućena smrt jednoga novinara? Ne, ima toga još. Smrti nekadašnje spikerice, a potom urednice, poklonjena je znatno veća pozornost od smrti uglednog i svjetski poznatog književnika. To je jedno. Potom, izrazi sućuti. Posebne izjave, i to daleko više od samo kurtoaznih, u povodu smrti Ksenije Urličić dali su predsjednik Vlade i ministrica kulture (i medija). O smrti Slobodana Šnajdera oglasila se samo ministrica kulture. Svjetski poznati književnik s jedne strane i zvijezda maloga ekrana s druge. Treba li još nešto dodati?

A novinar? O njemu ni slova. Ponovimo: ni u središnjem Dnevniku, ni na teleteksu. Kao spikerica Ksenija je Urličić u Dnevnicima pročitala desetke, ako ne i stotine tekstova što ih je napisao Luka Mitrović. Luka je bio autor, Ksenija je bila samo glas koji je artikulirao ono što je Luka napisao. Dakle, Luka je bio, još jednom - autor! On je bio i autor svojih, zaista svojih emisija (bez „bubice“ u uhu) kojima je tadašnja TV Zagreb Hrvatsku pripremala na višestranačje. On ih je, naime, i koncipirao i vodio. 

Luka je bio novinar. I ostao je to i nakon što mu je „demokracija“ za koju je pripremao javnost, uskratila da se bavi svojim poslom. Nije napustio HTV. Uporno je pokušavao naći zajednički jezik s onima koji se preuzeli „njegovu kuću“ (bilo s novim ljudima, koji su se pojavili „niotkuda“, bilo s onima koji su pristali za volju očuvanja egzistencije zaboraviti i što je bilo i tko su oni sami bili.

Čak su mu u neko vrijeme dopustili da počne raditi na dokumentarnoj seriji o propasti Jugoslavije, čak su mu dozvolili i da i krene sa snimanjima (vrlo relevantnih aktera, odnosno svjedoka, ne samo s JU područja, nego i iz svijeta), no kada bi god zatražio u gornjim etažama Prisavlja razgovor na temu svojeg serijala, dobio bi uvijek isti odgovor: „U idućoj godini nemamo u planu prikazivanje takve serije dokumetaraca“. Ispričao je to ovome autoru kada su se posljednji puta sreli prije nekih pola godine.

I o takvome čovjeku, dakle čovjeku iz „kuće“ (baš kao što je bila i Ksenija Urlićić) u programu njegove televizije, koja već davno nije bila njegova, samo što to Luka nije shvaćao, odnosno nije želio shvatiti, ni za kratku vijest o njegovoj smrti nije bilo mjesta. Za Luku mjesta nije bilo!

A zašto sve to govorimo? Sada, naknadno? Zato što bi za nekoliko dana trebao biti izabran novi glavni ravnatelj HRT. Zato što nimalo nije svejedno tko će sjesti u njegovu fotelju. Zato što je HRT pokazao, i na ovome primjeru (tri smrti u jednom danu, od kojih je jedna sramotno prešućena), kako je sve prije, nego javna radio-televizija. HRT je, a to nije nikakvo pretjerivanje, pod strogim nadzorom. Osobito televizija, osobito njezin informativni program (u drugima svjesno se „puštaju“ i emisije što mogu korisno poslužiti kada se potegne argument o medijskim slobodama).

Vijesti se filtriraju, vijesti se prešućuju i - što nije nikakva naša „inovacija“ - ali jest inovacija u smislu da se brišu razlike između propagande i novinarstva, otvoreno se laže. Ili, bez zadrške prenose laži. Laže se u funkciji politike, odnosno u funkciji borbe za vlast. S time što sada više nije u pitanje samo naša unutarnja politika, nego i ona „evropska“ čijim smo zarobljenicima postali, nerijetko i na vlastitu štetu (najnoviji je primjer „diplomatski biser“ kada je Hrvatska „pozvala na red“ Rusiju zbog pretpostavljene, ali nikada dokazane uloge Moskve u ugrožavanju sigurnosti nekih država članica NATO).

Hoće li novi čovjek na čelu HRT-a donijeti promjene? Gotovo je sigurno da neće. Vlast koja je pod svoju „šapu“ stavila sve, ali doslovno sve u „lijepoj našoj“, nikakve promjene, a osobito etabliranje novinarstva umjesto propagande, dozvoliti neće.

Nakon što je sve ovo ispisao, ovaj je novinar ustanovio kako je zapravo „stavio na papir“ svojevrsni nekrolog starome kolegi iz redakcije. Nisu ga ispisali oni kojima je to bila profesionalna (ali i ljudska) dužnost, oni koji su poslušali naredbu „odozgo“, oni koji ništa ne znaju ni o prvoj generaciji televizijskih novinara u Hrvatskoj (i Jugoslaviji), ni o Luki Mitroviću. 

Malo nas je koji smo još preostali iz Lukine grupe. Ali, jesmo novinari, sa svojim čvrstim profesionalnim i ljudskim uvjerenjima. Takvi smo bili, takvi smo i ostali, ma koliko da nam se životni putovi razlikovali. Pa, ako nam je sudbina namijenila da zbog toga u trenutku smrti budemo prešućeni, kao što je bio Luka Mitrović u „njegovom“ TV Dnevniku, neka bude tako. Živjet ćemo u sjećanjima onih koji još zaista pamte „kako je bilo“.