Američki New York Times objavio je vijest koja bi europske političare trebala natjerati na ozbiljno preispitivanje vlastite politike…
Ruski pregovarači ponovno zahtijevaju ograničavanje vojne prisutnosti NATO-a u istočnoj Europi prema stanju iz 1997. godine…
Kada u Savezu nisu bile ni Poljska, ni Češka, ni Mađarska, ni baltičke države…
A nije bila ni Hrvatska…
No najvažnije je nešto drugo…
Moskva ponovno iznosi zahtjeve koje je predstavila još u prosincu 2021., prije početka rata u Ukrajini…
Gotovo pet godina kasnije, nakon razorenih gradova, stotina tisuća mrtvih i ranjenih te milijuna izbjeglica, ponovno se razgovara o pitanjima koja su bila na stolu prije nego što je ispaljen prvi metak…
Pa se nameće jednostavno pitanje…
Je li se taj rat mogao izbjeći?
Još 2008. godine NATO je Ukrajini obećao buduće članstvo…
Bez datuma, bez konkretnih sigurnosnih jamstava i bez spremnosti da je vojno zaštiti…
Dovoljno da Moskva njezino približavanje Savezu doživljava kao prijetnju, a nedovoljno da Ukrajina dobije stvarnu zaštitu…
Geopolitički međuprostor u kojem velike sile odmjeravaju snage, a narodi plaćaju račun…
Rusija je 2021. zahtijevala zaustavljanje širenja NATO-a i novi europski sigurnosni sporazum.
Dio tih zahtjeva zadirao je u suverenost drugih država i bio neprihvatljiv…
Ali zar nije postojalo prostora za ozbiljnije pregovore o kontroli naoružanja, vojnim raspoređivanjima i uzajamnim sigurnosnim jamstvima?
Zapad je inzistirao na načelima, Moskva na sigurnosnim interesima, a Ukrajina je ostala između njih…
Rusija je potom izvršila invaziju i snosi odgovornost za pokretanje rata…
Ali to ne oslobađa zapadne političke elite odgovornosti za pogrešne procjene, neispunjiva obećanja i propuštene diplomatske mogućnosti…
Jer odgovornost za pokretanje rata i odgovornost za politiku koja mu je prethodila nisu isto pitanje…
A danas?
Washington ponovno razgovara s Moskvom o europskoj sigurnosti, ograničenjima NATO-a i budućnosti Ukrajine…
O istim pitanjima o kojima se pregovaralo prije rata…
Kakva Pirova pobjeda zapadne diplomacije…
Pet godina rata da bismo se vratili na početak pregovora…
Naravno, nitko ne može dokazati da bi drukčija zapadna politika spriječila rusku invaziju…
Ali jednako je neozbiljno tvrditi da je Zapad sve učinio ispravno…
Ukrajini su obećavali budućnost koju nisu bili spremni braniti, a Rusiju su pogrešno procijenili kao protivnika koji će na kraju prihvatiti njihova pravila igre…
I danas imamo rezultat…
Razrušenu Ukrajinu, militariziranu Europu i opasnost od sukoba kakav kontinent nije poznavao desetljećima…
A političari će, kada rat jednom završi, ponovno sjesti za stol, potpisivati sporazume i govoriti o povijesnom diplomatskom uspjehu…
Najtragičnije u ovoj priči nije to što se danas ponovno pregovara o zahtjevima iz 2021. godine…
Nego to što je između ta dva pregovaračka stola stao čitav jedan rat…
I što će oni koji su godinama donosili pogrešne odluke možda slaviti kao pobjedu ono što su mogli pokušati postići diplomacijom prije nego što je rat počeo…
Račun za tu povijesnu lekciju platit će i Washington i Bruxelles i Moskva…
A najveći računa već je platila Ukrajina…
