Kristian Josip Periš, 32-godišnji bivši atletičar i trener, preminuo je 21. listopada 2026. u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. Prema objavljenim snimkama, tijekom fizičkog sputavanja bio je udaran i izložen pritiscima na tijelo, a preko lica mu je stavljan jastuk. Četvorica medicinskih tehničara osumnjičeni su za teško ubojstvo i nalaze se u istražnom zatvoru, a liječnica na specijalizaciji uhićena je zbog sumnje na kazneno djelo počinjeno nečinjenjem. Kaznenu odgovornost utvrdit će sud. Neke stvari znamo već sada. Zdravstvena inspekcija utvrdila je ozbiljne propuste u postupanju i dokumentaciji te naredila pet skupina korektivnih mjera. Nijedan stručni protokol, ni deeskalacija, ni farmakološka terapija, ni sputavanje kad je nužno, ne uključuje udaranje ili gušenje bolesnika. Agresivan i nesuradljiv bolesnik nipošto nije iznimka u psihijatriji, nego svakodnevna klinička situacija za koju osoblje mora biti osposobljeno. No znamo i nešto važnije: upozorenje je postojalo. Pučka pravobraniteljica je već pri nenajavljenom obilasku 2022. utvrdila da se u istoj klinici mjere prisile primjenjuju i prema dobrovoljno smještenim pacijentima. Sustav je, dakle, ipak znao. Pitanje nije zašto se to dogodilo, nego zašto se ništa nije promijenilo.
Nije pogreška, nego logika
Uobičajeno objašnjenje glasi: politički klijentelizam, loši šefovi, negativna selekcija. To nije netočno, ali je nedostatno, i opasno blisko onome što bi rekao svaki neoliberalni reformator. Ako je problem samo loše upravljanje, rješenje je bolji menadžment: depolitizirati, profesionalizirati, uvesti pokazatelje učinkovitosti. Model ostaje isti, mijenjaju se samo ljudi na vrhu. Ne možemo reći da je klijentelizam samo feudalni ostatak koji je preživio u modernoj državi. On je u svojoj biti funkcionalan dio periferne kapitalističke države koja javne službe drži na minimumu, a kadrove koristi kao političku valutu. Desnica krizu pripisuje socijalističkom nasljeđu, a dio liberalne kritike feudalnim navikama. Oba objašnjenja rade istu stvar: krizu svode na ostatak prošlosti i tako iz analize izvlače sadašnji poredak. Istinska ljevičarska kritika, da ne kažemo - marksistička teza - je drugačija. Javno zdravstvo je, s gledišta kapitala, trošak reprodukcije radne snage. Taj se trošak nastoji stalno smanjivati: manje ljudi po smjeni, sporije zapošljavanje, edukacija kao stavka koja se reže prva. Štednja nije pogreška koju bi pametniji ministar ispravio, nego način na koji sustav u ovom poretku funkcionira.
Trickle down nasilje teče prema dolje
Zanimljivo je da osumnjičeni nisu nipošto predstojnici ni ravnatelji, već medicinski tehničari, najniži, najslabije plaćeni i najčešće najiscrpljeniji sloj bolničkog rada. To ih ne opravdava. Udaranje vezanog čovjeka nije posljedica umora, nego zločin. Ali klasna analiza ne smije stati kod moralne osude, jer onda postaje isto što i priča o „lošim jabukama“. Psihijatrijska ustanova oduvijek je imala dvostruku funkciju (da ne kažemo konotaciju - sic!): liječenje i nadzor nad onima koje društvo ne zna ili ne želi uklopiti. Taj je uvid Franco Basaglia pretvorio u politički program još sedamdesetih. Kad se ustanovi uskrate ljudi, vrijeme i znanje, terapijska funkcija se povlači, a funkcija kontrole ostaje. Prisila tada postaje rutina, a provodi je onaj tko je najbliže bolesniku i ima najmanje moći. Upravo tako izgleda hijerarhija pod pritiskom. Odluke o normativima, zapošljavanju i edukaciji donose se visoko, a njihove posljedice snose najniži radnici i, na kraju lanca, najnemoćniji pacijent. Zato se odgovornost ne smije zaustaviti na onima koji su bili u sobi. Mora obuhvatiti i one koji su određivali tko će u toj sobi biti, koliko će ih biti i što će znati.
Tko plaća, a tko može otići
Posljedice su izrazito klasne. Imućan čovjek može platiti privatnu dijagnostiku, liječenje ili odlazak u inozemstvo. Radnik, umirovljenik i siromašan čovjek ovise o javnom zdravstvu koje se postupno iscrpljuje. Formalna jednakost prava na zdravstvenu zaštitu sve manje znači stvarnu jednakost pristupa. Psihijatrijski bolesnik pritom je na samom dnu: najčešće siromašan, često bez glasa, i bez ikakve privatne alternative. Komercijalizacija se ne provodi otvorenom privatizacijom, nego postupno. Liste čekanja guraju pacijente prema privatnim poliklinikama, dopunsko osiguranje pretvara pravo u pretplatu, a dio liječnika radi istodobno u javnom i privatnom sektoru. Društvo financira obrazovanje stručnjaka i infrastrukturu, a pristup kvalitetnoj i pravodobnoj skrbi sve više ovisi o platežnoj moći. Troškovi su društveni, a koristi privatne. I odljev kadrova treba nazvati pravim imenom. Nije riječ samo o tome da su plaće niske pa ljudi „biraju“ otići. Hrvatska kao periferija Europske unije o svom trošku školuje liječnike i medicinske sestre, a središte Unije preuzima gotovu radnu snagu. To je prijenos vrijednosti s periferije prema središtu. Oni koji ostaju preuzimaju sve više posla, a praznine se popunjavaju improvizacijom i osobljem bez dostatne edukacije.
Vlada i Grad: dvije razine istog okvira
Nakon tragedije započelo je prebacivanje odgovornosti. Premijer Plenković poručio je da odgovornost snosi gradska vlast jer Grad upravlja klinikom. Gradski članovi Upravnog vijeća podnijeli su ostavke. Obje reakcije služe istoj svrsi: pitanje sustava pretvaraju u pitanje osoba. Struktura je mješovita. Od sedam članova Upravnog vijeća četiri imenuje Grad, dva predstavljaju ustanovu, a jednog imenuje Vlada. Nacionalni okvir, od plaća i kolektivnih ugovora do kadrovskih normativa i inspekcije, određuje država kojom desetljećima upravljaju HDZ i političke strukture koje danas prozivaju zagrebačku vlast. Dio desnice Periševu je smrt pretvorio u sredstvo obračuna s Možemo, kao da su privatizacija, odlazak stručnjaka i klijentelizam nastali 2021. To ne oslobađa platformu Možemo. Gradska je vlast reagirala na korupciju: nakon revizije razriješen je bivši ravnatelj, a slučaj je prijavljen tužiteljstvu. Ali čišćenje korupcije nije isto što i promjena odnosa rada. Je li Grad u pet godina promijenio broj ljudi po smjeni, protokole prisile, edukaciju ili neovisan nadzor s predstavnicima pacijenata? To su pitanja na koja politika koja se predstavlja kao progresivna mora odgovoriti. Municipalni reformizam u okvirima nacionalne štednje može upravljati sustavom poštenije, ali ga ne može promijeniti dok ne izazove sam okvir.
Alternativa: samoupravljanje, ovaj put do kraja
Zašto bi voditelje klinika i odjela nametale upravljačke strukture odozgo, bez odlučujućeg utjecaja ljudi koji ondje rade? Kad ljevica to predloži, desnica to naziva socijalističkim nasljeđem. U pravu je, i to ne treba skrivati. Demokratsko upravljanje javnim ustanovama jest nasljeđe samoupravljanja, a ono što je došlo nakon njega nije stručnost, nego postavljanje po stranačkoj liniji.
No samoupravljanje je imalo i vlastite slabosti: tehnokratske elite i lokalne klike znale su ga preuzeti iznutra. Zato prijedlog mora biti širi od izbora šefa među liječnicima:
- Izbori na ograničene mandate. Voditelje biraju svi zaposleni, ne samo liječnici, među stručno kvalificiranim kandidatima, uz mogućnost opoziva.
- Glas onih na dnu. Medicinske sestre i tehničari imaju zastupljenost u tijelima koja odlučuju o rasporedu, normativima i edukaciji.
- Pacijenti kao subjekti. Udruge pacijenata i njihovih obitelji sudjeluju u neovisnom nadzoru, osobito nad mjerama prisile.
- Materijalni uvjeti. Obvezujući kadrovski normativi po smjeni i plaće koje zaustavljaju odlazak, financirani kao društvena potreba, a ne trošak.
- Prisila pod javnim nadzorom. Svaka mjera prisile se bilježi, revidira i izvještava, uz nenajavljene obilaske tijela izvan ustanove.
Sve to počiva na jednostavnom načelu: zdravlje je društvena potreba, a ne roba. Njegova dostupnost ne smije ovisiti o imovinskom položaju, a upravljanje ustanovama ne smije biti privilegij politički zaštićenih pojedinaca.
Pravda za Kristiana
Kristian Periš zaslužuje pravdu. Ali pravda će ostati nepotpuna ako završi kažnjavanjem neposrednih počinitelja i smjenom nekoliko dužnosnika. Tada će sustav koji je znao, a ništa nije promijenio, proći bez ikakvih posljedica. Potrebno je promijeniti odnose moći koji omogućuju da se stručnost podređuje poslušnosti, da se rad prebacuje na sve manje ljudi i da prisila postane rutina. Dok god zdravstvo bude trošak koji treba smanjiti, a ne potreba koju treba zadovoljiti, svaka nova tragedija bit će još jedno upozorenje koje smo odlučili zanemariti.
