Sanja Despot
<p>Kao novinarka i urednica prošla više redakcija dnevnih i tjednih novina, a nije izgubila strast za novinarstvom, ni uvjerenje da je ono potrebno.</p>
Nisam pronašao ništa što bih trebao ispraviti ili pojasniti, a što bi bilo logično nakon naslova “Ne poznajem nijednog tipa koji je tako često empirijski u krivu” koji se koči iznad reakcije Slavoja Žižeka na moju ocjenu njegova rada – tako bi se dala sumirati nova epizoda sapunice Chomsky – Žižek, koja je nastavljena prošle nedjelje novim pismom Noama Chomskog.
Veliki obračun na filozofskoj ljevici počeo se zakuhavati još u prosincu, kada je u intervjuu za Veterans Unplugged Chomsky, upitan što misli o idejama Slavoja Žižeka, Jacquesa Lacana i Juacquesa Derride, a s obzirom na to da je već ranije aludirao kako su filozofi europske ljevice uspostavili svojevrsni kult. Chomsky ih optužuje da oni zapravo nemaju nikakvu teoriju, da se iz njihova rada ne mogu izvući nikakva načela iz kojih se dedukcijom mogu izvući zaključci. Kada se dekodiraju njihove fancy-riječi, ništa se tu ne može naći.
“Žižek je ekstremni primjer. Ne nalazim ništa u onome što on priča. Jacquesa Lacana poznajem. Na neki mi se način sviđao. Sastajali smo se povremeno. Ali, iskreno, ja mislim da je on pravi šarlatan. On samo pozira za televizijske kamere na način kako to rade brojni pariški intelektualci. Zbog čega je to tako utjecajno, nemam pojma. Ne vidim u tome ničega što bi trebalo biti utjecajno”, kazao je Chomsky.
Te riječi uglednog lingvista i filozofa potakle su žustru debatu u filozofskim krugovima i na internetskim portalima bliskima ljevici. Prošlog petka slovenski je filozof progovorio o Chomskom u sklopu panel-diskusije na Birkbeck institutu u Londonu.
„S dužnim poštovanjem koje gajim prema Chomskom, moram upozoriti kako Chomsky uvijek naglašava da nešto mora biti empirijski utemeljeno, a ja ne znam nikoga koji tako često empirijski griješi u svojim opisima. ... Sjećam se kako je branio Crvene Kmere. U nekoliko je tekstova tvrdio da je riječ o zapadnoj propagandi i da Crveni Kmeri nisu tako strašni kako se govori. A kada je kasnije bio prisiljen priznati kako Crveni Kmeri nisu najbolji momci u svemiru, njegova me obrana šokirala. Branio se da je na osnovi podataka kojima je raspolagao u tom trenutku, bio u pravu. U tom trenutku nismo još znali dovoljno... Potpuno odbacujem takav način zaključivanja“, kazao je Žižek, te povukao paralele sa sličnim obrascima u vrijeme staljinizma.
„Poanta nije u tome da trebaš točno znati, posjedovati fotografiju gulaga ili nešto slično. Bože, dovoljno je poslušati kakav je javni diskurs staljinizma, Crvenih Kmera, da bi shvatio da se nešto zastrašujuće patološki tamo zbiva. Ako i nemamo podatke o zatvorima Crvenih Kmera, nije li na perverzan način čak fascinantno imati režim koji se u prve dvije godine (od 1975. do 1977.) prema sebi odnosi kao prema ilegalnom režimu? Taj režim nije imao imena. Naziva se „Angka“ ili u prijevodu „organizacija“ – ne komunistička partija Kambodže – nego samo „organizacija“. Ni vođe nisu imale imena. Ako si postavio pitanje „Tko je moj vođa?“, glava ti je odmah bila odrubljena".
Osvrnuo se Žižek i na svoju popularnost. Smatra da su svi oni i dalje marginalni, a da se stvarna moć krije u sijedim glavama po akademijama. „Kažu mi da sam megazvijezda u Sjedinjenim Državama. Volio bih to biti, volio bih imati tu moć i brutalno je iskorištavati. Ali daleko sam ja od toga“, rekao je Žižek te informirao okupljene kako je neki dan dobio pismo od jednog prijatelja iz Sjedinjenih Država kojem je napisao preporuku za posao. Prijatelj ga je informirao da posao nije dobio upravo zbog te preporuke. U tijelu koje je odlučivalo zaključili su: „Ako ga je Žižek preporučio, s njim nešto stvarno nije u redu“. Žižek smatra da su na dijelu razne strategije kako ih poraziti, ali, priznaje, i sam je velikim dijelom kriv što ga mnogi smatraju za klauna.
Chomsky se u pismu od nedjelje i dalje ruga na račun Žižekove popularnosti te ga optužuje za zaključivanje i širenje informacija na osnovi nepouzdanog prepričavanja i iz izvora toliko bezvrijednih kao što su neki slovenski magazini. Jedini dio koji je stvarno vrijedan pažnje, po Chomskom, dio je koji se odnosi na Crvene Kmere.
Chomsky objašnjava kako se Crvenim Kmerima bavio u svoja dva rada. Prvi je, zajedno s Edwardom Hermanom, u sedamdesetima objavio u Political Economy of Human Rights, a potom su desetljeće kasnije u Manufacturing Consent objavili reviziju tog djela. U PEHR-u su se bavili distinkcijom između „vrijednih“ i „bezvrijednih“ žrtava – tako da su pod „vrijedne“ ubrojali one koji su stradali od službenog neprijatelja, a u „bezvrijedne“ žrtve koje su stradale zbog, kako kaže Chomsky, „naše vlastite države“, odnosno SAD-a. Kao ilustraciju fokusirali su se na Kambodžu pod režimom Crvenih Kmera i invaziju Indonezije na Istočni Timor. U takvoj podjeli žrtve Crvenih Kmera uvrštene su u „vrijedne“ žrtve, a one u Timoru u „bezvrijedne“ jer je invaziju Indonezije odobrio Washington i imala je njegovu potporu kroz vrijeme najgorih zločina koje je UN kasnije okarakterizirao kao „genocidne“. U oba slučaja, piše Chomsky, bilo je laganja koje bi impresioniralo i Staljina, ali u različitim smjerovima. U slučaju Crvenih Kmera izmišljali su se zločini, a u slučaju Istočnog Timora uglavnom se šutjelo ili poricalo.
Slučaj Istočnog Timora je signifikantniji jer su zločini lako mogli biti zaustavljeni, kao što je to i učinjeno u rujnu 1999. godine, jednostavnim znakom iz Washigtona koji je poručio da je igra gotova. Suprotno tome, nitko nije imao nikakav prijedlog što da se radi sa zločinima Crvenih Kmera, a kada ih je vijetnamska invazija prekinula 1979. godine, Vijetnamce je osuđivala američka vlada i mediji, a Sjedinjene Države počele su pomagati Crvene Kmere. Kambodžanci tada postaju „bezvrijedne“ žrtve pod napadom mučitelja Crvenih Kmera koje podupire Washington. Isto su to bili i prije nego što su Crveni Kmeri preuzeli moć 1975. jer su bili pod napadom Sjedinjenih Država u najintenzivnijem bombardiranju u povijesti, na razini savezničkog bombardiranja Pacifika tijekom Drugog svjetskog rata, koje je bilo usmjereno na bespomoćno ruralno društvo, a prema naredbama što ih je tako vjerno prenio Henry Kissinger: „sve što leti i sve što se kreće“. O tome se, upozorava Chomsky, malo govorilo i tada i danas.
Šutnja je, tvrdi Chomsky, prekrila zločine u Istočnom Timoru, kao i one u Kambodži pod američkim napadom prije Crvenih Kmera te one nakon vladavine Crvenih Kmera. To je dio zapadne propagande kojoj je, smatra Chomsky, podlegao i Žižek.
Ono što je on, kada je govorio o Crvenim Kmerima, želio naglasiti zapravo je zločinačka uloga Sjedinjenih Država.
U očekivanju Žižekova odgovora, jer lopta je sada na njegovu terenu, a bez pretenzija da ćemo mi to učiniti bolje od njega, htjeli bismo samo primijetiti da su obojica velikih lijevih filozofa, ponesena vlastitim egotripom, zapravo u pravu. I Chomsky kada tvrdi da je u slučaju Crvenih Kmera samo htio naglasiti američke zločine, i Žižek kada tvrdi da on, koji se toliko poziva na činjenice, činjenice zapravo vjerno zaobilazi.
Opsjednut raskrinkavanjem američkog imperijalizma, Chomsky teško može na stvari gledati iz bilo kojeg drugog kuta, pa si je uspio priskrbiti brojne protivnike i među onima koji su cijenili njegov rad. Budući da smo živjeli ovdje, a događaji u ovim krajevima nisu nepoznati ni Žižeku, podsjetili bismo samo kako je Chomsky izvještavanje zapadnih medija iz ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu gledao isključivo kao na zapadnu propagandu usmjerenu na demoniziranje Srba. Na stranu protivljenje diskutabilnom NATO-ovu bombardiranju Jugoslavije, Chomsky je dovodio u pitanje i postojanje srpskih logora u zapadnoj Bosni („bili su to izbjeglički kampovi iz kojih su ljudi mogli izaći kad su htjeli“), a svojedobno si je priuštio i vatrenu debatu o tome je li ili nije negirao masakr u Srebrenici u intervjuu koji je 2005. dao britanskom Guardianu. Na jednom švedskom portalu objavio je svojedobno da samo oni koji su ubijanje u Istočnom Timoru (potpomognuto Amerikancima i Britancima) nazvali genocidom imaju pravo na karakteriziranje „znatno manjeg zločina u Srebrenici“ istim terminom. „Krivih interpretacija“ njegovih riječi bilo je toliko da bacaju ozbiljnu sjenu na ono čemu je posvetio sav svoj politički rad.
A sada Žižek...