Ako nam Vjesnik nije trebao, treba li nam Hina?

Pare nisu problem, ima ih svuda oko nas, samo ih treba znati pokupiti, gotovo pa filozofski trabunjao je Zlatko Canjuga tamo negdje sredinom devedesetih dok je vodio omiljeni nogometni klub Franje Tuđmana. I zaista, ne može se reći da je lagao. Plivao je tada Canjuga u novcu. Ako je negdje i zafalilo, samo bi ga potpuna budala od direktora odbila jer su i oni s mrvu pameti koje je HDZ namjestio na funkcije znali da se poglavaru, a pogotovo kad je u pitanju nogomet, nije pametno zamjeriti.

Cvalo je tada odabranima. Dok su jedni u najboljem slučaju životarili uz mizernu plaću ili ginuli na bojištima, drugima je rat bio – brat!

Tako je bilo i u Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji, koja je s dolaskom samostalne Hrvatske zamijenila Telegrafsku agenciju nove Jugoslavije.

Sve se izokrenulo, kao i u državi.

Kao što je donedavni učitelj hrvatskog jezika u misiji u Njemačkoj postao važan politički čimbenik kojem se u ruke predao čak i NK Dinamo, pardon, NK Croatia, tako su i u Hini dojučerašnje tajnice postajale važne novinarke i urednice, a portiri voditelji sektora.

Para je bilo, za Hinu uvijek, samo ih je na pravom mjestu trebalo pokupiti. Pravo mjesto bilo je, naravno, na Pantovčaku, a kako se to voli reći, rektalni alpinizam izabranima i tako nikad nije bio problem.

I tako je to išlo, išlo, išlo… dok se nije gotovo urušilo.

Zadnji financijski rezultati govore da je od 2009. do 2012. godine pod upravljanjem HDZ-u odane Smiljanke Škugor Hrnčević napravljeno 9,3 milijuna kuna gubitaka. Veliki, najveći dio, otpada na projekt Media monitoringa. Ta je nakaradna izmišljotina tadašnje uprave - koja je valjda u skladu s osobnim preferencijama pomislila da je uzeti novine s kioska, skenirati stranicu po stranicu pa slati državnim tijelima, nešto sasvim normalno, a ne bezočni lopovluk – dodatni uteg financijski ionako iscrpljenoj agenciji.

Izdavači su, naime, tužili Hinu tražeći pola milijuna kuna zbog očite krađe vlasništva. Procesi još nisu počeli, a dođu li na sud, ishod je sasvim vjerojatan.

Pare, dakle, više nisu problem, jer para više nema, da citiramo ministra u Federaciji BiH. Slavko Linić ih nema. Ili ih ne da. Primjer Vjesnika svima je jasan. Svejedno, pomoći iz državne blagajne da se Agencija održi na životu više neće biti. Samo na projekt povezivanja novinske dokumentacije Hine i Vjesnika te digitalizaciju Vjesnikove dokumentacije utrošeni su deseci milijuna kuna, i to bez ikakva rezultata.

Digitalizirano je samo pet posto one bogate novinske arhive marljivo prikupljane od Drugog svjetskog rata, na što je država samo u 2007. i 2008. godini utrošila čak 8,8 milijuna kuna, ukupno 18 milijuna. Gdje je danas taj novac?

Članci i ukoričene novine premješteni su na zagrebačku periferiju da budu što dalje od njihove temeljne svrhe - da služe novinarima i građanima kao iznimno vrijedna povijesna građa.

I sve tako redom.

Gdje god se zagrabi, iskaču kosturi.

I onda je vrag došao po svoje.

Do sada pošteđena tržišnih turbulencija, Hina mora krenuti u restrukturiranje. Ako se ono ne prihvati, rado će iz državne vlasti, uvijek postoji alternativa – likvidiranje! Planom koji su prihvatili Upravno i Radničko vijeće predlaže se smanjenje brojke zaposlenih za 29 radnika. Kao da to nije malo, na sjednici saborskog odbora zastupnici HDZ-a tvrdili su da se zapravo otpušta njih 56, što je demantirala nova ravnateljica Hine Branka Valentić, inače bivša glasnogovornica HSU-a.

Planom je previđeno da Hinu napusti troje daktilografa za kojima, stoji u Planu, uredništvo više nema potrebe. Sretna je okolnost, ako se o tome uopće može govoriti, da dvoje od njih ima uvjete za odlazak u prijevremenu mirovinu. Planom je također predviđeno da Hinu napusti i dvoje novinara od kojih jedan ide u starosnu mirovinu, dok drugi ne živi u Hrvatskoj i stavio je radni odnos u mirovanje.

Restrukturiranjem je predviđeno i ukidanje dopisništva u Ljubljani, kao i smanjenje broja dopisnika u Osijeku i Rijeci, gdje ih je do sada radilo po dvoje, a od kolovoza će biti po jedan. Smanjit će se i broj na najvišim uredničkim pozicijama, pa će jedan od urednika napustiti Agenciju, dok će drugoj dvojici biti ponuđeni izmijenjeni ugovori o radu.

Od 14 zaposlenih koji su se bavili Media monitoringom i Vjesnikovom dokumentacijom, njih osmero uz posredovanje Ministarstva kulture i na temelju odluke Ministarstva financija trebalo bi prijeći u Hrvatski državni arhiv. Odjel Prodaja i marketing, koji se ukida, napustit će troje radnika, kao i jedan djelatnik u Odjelu informatike.

Sve je to zapravo uvjet da se postavi ono ključno pitanje na koje prošle godine nismo uspjeli dati odgovor kada se razgovaralo o Vjesniku. Palamudilo se tada o poziciji Vjesnika u novim okolnostima, o mržnji koju nova vlast ima prema novinama u kojima su se fotografije HDZ-ovih i tada Vladinih lidera dnevno brojile u desetinama, odnosno o plaćenicima koji su za solidnu plaću obavljali prljav posao.

Rezultat znamo. Kao što svi koji imaju imalo veze s medijima znaju što se događalo u Vjesniku, tko je i u čije ime vodio redakciju i kako je na kraju cijela priča završila.

Slično je s Hinom. Opet svi sve znaju. Opet je jasno tko je vodio redakciju prethodnih godina i sunovratio je do ovakvih nizina. Opet je cijela priča zapravo potpuno čista.

I nije prvi put. Međutim, do sada se Hina nekako izvlačila. Kao i Vjesnik. Sve donedavno. Pravo pitanje na koje svi trebamo dati odgovor je treba li nam Hina? Za Vjesnik kao javni medij znamo da nam treba. I to nam, kao novinarskoj struci, a vjerujem i čitateljima, treba možda više nego 1940. godine kada je pokrenut. Ali nikome ne treba Vjesnik kakav je bio. Utočište (polu)ražalovanih HDZ-ovih kadrova koji su ionako nakon njegova ukidanja opet pronašli dobro uhljebljenje (gle čuda!) u državnoj službi. Ostala je "sitnež" koja je završila na burzi.

Jako je slično i s Hinom. Ponašanje državne agencije kao telefonske ispostave Banskih dvora nema smisla. Ni Banskim dvorima ni poreznim obveznicima.

Da bi ta agencija uopće imala smisla, od presudne je važnosti da vlast napokon shvati kako nije cilj prešućivanje, nego objavljivanje istine, ne propaganda, nego izvještavanje; odnosno, da sloboda medija ne počinje i ne završava s tim što JA, kao vlast, mislim o tome što se piše, nego da pomogne koliko treba da se održi jedan od posljednjih medijskih servisa kojem bi razlog postojanja trebao biti taj da služi javnosti, a ne samo svojim zaposlenicima.