Aleksandar Bečanović: Odnos prema pisanju i knjizi u budućnosti će biti više stvar fetišizma, nego bilo čega drugog

„U svojoj pripovijetci 'Pierre Menard, autor Don Quijotea', Borges se poigravao s idejom kako je čin čitanja čin u kojem se ponavlja autorstvo. Onaj tko doista pročita neku knjigu, napisao ju je još jednom. Za razliku od Borgesovog Menarda koji ponovo piše knjigu koju svi poznajemo, Bečanović zamišlja remake filma koji nitko nije vidio bar 70 godina, te od kojeg su ostali tek opisi, plakat i par fotografija. Temeljeći svoj roman na arheološkim krhotinama filmske povijesti, pisac romana gradi borgesovsku mistifikaciju, snimajući 'Planinskog orla' po drugi put“. Ovako o novom romanu crnogorskog pisca, filmofila, filmologa, pjesnika i još puno toga, Aleksandra Bečanovića, piše kritičar, književnik, kolumnist i scenarist, Jurica Pavičić, dajući, uz ostalo, upute za čitanje ovog, za balkanske kulture i jezike nesvakidašnjeg proznog teksta, neobičnog i vrijednog točno koliko je neobičan i vrijedan njegov autor. 

Aleksandre, ovaj razgovor ne može početi drugačijim pitanjem nego: zašto si imao potrebu napisati roman „Planinski orao“?

Po svemu sudeći: zbog moje kompulzivne fascinacije Hitchcockom. O njemu sam pisao feljtone, kritike, prije petnaestak godina i jednu priču iz čijeg naslova možeš lako da pogodiš o čemu se u njoj radi, „Hitch Goes West!“, ovih dana završavam i kritičku studiju o njegovom najkontroverznijom filmu, „Marnie“, pa kad sam već toliko pretjerao sa tom fascinacijom, što na spisak ne bih stavio i – jedan roman. U svoju odbranu samo mogu da kažem da kada je Hitchcock u pitanju, od viška stvarno ne boli glava! 

Odabrao si klasičan borgesovski postupak: slučajno pronađeni dnevnik direktora fotografije Barona Ventimiglie si, uz vrlo uvjerljiv uvod – za koji je, obzirom na tvoju posvećenost filmu, teško procijeniti koliko je fikcijski – prepisao i priredio za objavu. Taj dnevnik, naravno, ne postoji, ali je njegov autor postojao i radio s Alfredom Hitchcockom. Možeš li nam približiti lik Barona Ventimiglie?

Zapravo, i ne mogu, jer o njemu nije mnogo toga sačuvano, i da nema tog tako važnog podatka da je Baron Ventimiglia bio direktor fotografije na prva tri Hitchcockova filma, „The Pleasure Garden“, „The Mountain Eagle“ i „The Lodger“, ovaj časni Italijan bi sasvim potonuo u zaborav. Ali, ono što je velika manjkavost kada je riječ o istorijskim faktima, pretvara se u književno preimućstvo, budući da je upravo takav jedan, nazovimo ga, predvidljivo, „Nepoznati iz Nord-ekspresa“, u stvari, intrigantan materijal za literarnu transpoziciju. Preciznije, njegovim uključivanjem u narativ o Hitchcocku pokušao sam da obezbjedim najbolju tačku gledišta odakle se mogao uputiti, nadam se, novi pogled na famoznog režisera: Hitchcock, majstor voajerističke poetike, u ovom kontekstu, i sam postaje predmet voajerističke pažnje Barona koji se i bukvalno nalazi iza kamere. Ako mi dozvoliš malo lakanovštine, tako je „Čovjek za kojeg se ništa ne zna poslužio da opiše Subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna“.  

„Planinski orao“ je, bukvalno, neviđen film. Zašto je takav i zašto je postao toliki mit?

„The Mountain Eagle“ je jedini izgubljeni Hitchcockov film. I oni koji su ga vidjeli 1927., kada se na kratko pojavio u bioskopima, nisu imali mnogo lijepih riječi o filmu koji je, sudeći makar po sinopsisu, bio ekscesno melodramatičan i neuvjerljiv. U razgovoru sa Truffautom, na dva kratka pitanja o „The Mountain Eagle“, Hitchcock daje dva vrlo kratka odgovora i konstatuje da se radi o „veoma lošem filmu“. No, kada su otkrivene fotografije sa seta filma, naprotiv, stvoren je utisak da se radi, upravo obrnuto, o vizuelno zanimljivom ostvarenju, koje možda i dalje leži neotkriveno u nekom arhivu u svijetu. U rekonstrukciji „neviđenog“ filma, dvije su mi mogućnosti bile posebno interesantne. S obzirom na to da Hitchcock tako brzo želi da pređe preko ovog „nebitnog“ ostvarenja u Truffaut-intervjuu, ne svjedoči li to posredno da za režisera, taj film, to jest događanja oko njega, imaju baš posebni značaj koji bi on brzo da potisne ili izbjegne. U tom smislu, „The Mountain Eagle“ je možda predstavljao isuviše duboku traumu, najvjerovatnije zbog okolnosti koje su pratile snimanje filma: Hitchcock koji se užasavao amaterizma i improvizacijâ na setu, nikada više neće dozvoliti da mu produkcija nekog filma upadne u haos. Ili je, posve suprotno, Hitchcock htio da preskoči priču o „The Mountain Eagle“ jer je ona bila isuviše lična, intimna i „posramljujuća“: kao što se zna, upravo na povratku u Englesku nakon snimanja ovog filma, Hitchcock je na brodu zaprosio Almu, koja će mu biti žena do kraja života. Da zaista oko tog „veoma lošeg filma“ postoji nešto više, određena fama ili fantazija, ukazuje i čuvena fotografija uzeta na setu „The Mountain Eagle“, na kojoj mladi Hitchcock izgleda neuobičajeno angažovovano i uzbuđeno dok očigledno daje režiserske instrukcije. Na svim ostalim (budućim) slikama sa seta – jer je Hitchcock promišljeno kultivisao predstavu o sebi kao autoru koji besprijekorno pripremljen pristupa snimanju filmova – režiser je smiren i koncentrisan, odajući utisak o nekome ko, kao inkarnirani Buda, sve stvari drži pod kontrolom, pa čak i onda kada malo zadrijema na režiserskoj stolici.  

Čuvena fotografija sa seta „The Mountain Eagle“

O čemu je, zapravo, tvoj roman: o Hitchcocku, o snimanju filma koji je, na različite načine, bio sudbonosan ili vrlo važan za neke od onih što su ga stvarali ili o mučnom procesu proizvodnje filma koji publika ne poznaje i koji je daleko manje glamurozan od načina na koji se filmska industrija percipira?

Nadam se da je o svemu ovome što si ti primijetio. Pokušao sam i da povučem jednu bitnu paralelu. Hitchcock je, kao režiser, eminentni formalista. Stoga je i fikcionalni Baron isto onoliko „opterećen“ formom, kao što je bio i predmet njegovog opisivanja: pošto se bavi procesom snimanja filma, „Planinski orao“ je isto tako i o procesu pisanja dnevnika. Sa Hitchcockom uvijek imate i tu dodatnu, meta dimenziju.  

Koliko, ali točno, imaš knjiga o Hitchcocku i koliko si ih pročitao? 

Evo si me sada natjerao da ih precizno prebrojim. Neke od knjiga sam pročitao u PDF-u, ali kao fetišista njih ne računam, nego ću samo navesti broj onih koje imam hard copy u mojoj biblioteci: tačno 86. Mada, u posljednje vrijeme, počinjem da zaostajem sa nabavkom novih knjiga (svake godine izađu dvije-tri publikacije o Majstoru saspensa). Hitchcock je fetišistički auteur par excellence, tako da nije čudno što izaziva, kod kritičara ili jednostavno ljubitelja, snažni fetišistički osjećaj za pravljenjem kolekcija. Još bolje, ili gore, zavisno od ugla gledanja, ta česta izloženost Hitchcockovim filmovima i tekstovima o njima, vodi ka nekoj vrsti interpretativnog delirijuma, ka hermeneutičkoj hipnozi. Evo obećavam: kada dovršim i objavim knjigu o „Marnie“, mogao bih i ja malo prestati da se držim Hitchcocka 'kao pijan plota'.  

Roman završava pismom koje nagovještava svijetlu i dugu budućnost dvojca Hitchcock – Ventimiglia, ali ona ipak nije bila takva. Zašto?

U niti jednoj od tri glavne biografije o Hitchcocku, ne spominje se ništa o njihovom „razlazu“. Da li je došlo do famoznih „kreativnih razlika“, nekog većeg nesporazuma ili je, jednostavno, svako otišao svojim putem, Hitchcock u filmsku istoriju kao jedan od najvećih, a Baron Ventimiglia u potpunu opskurnost? O tome možemo tek da spekulišemo, ali je pitanje svakako vrlo opravdano. Jer, „The Lodger“, posljednji film na kojem su zajedno radili, jeste „prvi pravi Hitchcockov film“, kako je rekao sam režiser, ostvarenje u kojem su već kristalizovane brojne autorske prepoznatljive stileme i tematski obrasci. Ako izuzmemo Almu, to znači da je, pomogavši Hitchcocku da vizuelno profiliše opsesivne motive na početku karijere, Baron bio taj koji je na režisera, u njegovom najdelikatnijem formativnom dobu, ostavio najveći utisak ili uticaj. Taj uticaj će se manifestovati i kasnije, jer je Hitchcock volio da ostvari vrlo blisku vezu sa svojim direktorima fotografije: nije teško zaključiti da je obrazac prvobitne kreativne saradnje sa Baronom, Hitchcock u engleskom periodu prenio na Johna J. Coxa (snimili zajedno 11 filmova) i na Bernarda Knowlesa (pet filmova), a u američkom na Roberta Burksa (12 fimova).   

Naslovnica "Planinskog orla"

Na što više vremena trošiš: gledanje, čitanje ili slušanje? Naime, ovaj roman ima i svoj soundtrack…

Na slušanje. Jer, naravno, možete slušati i dok čitate i dok pišete. Kao što sada, dok odgovaram na tvoja pitanja, baš slušam „moj“ soundtrack za „Planinskog orla“. Kako i kod Andreja Nikolaidisa, stavljanje soundtracka na kraj prozne knjige je već postala neka vrsta konvencije. To je neobavezna sugestija čitaocu, kreiranje adekvatne atmosfere za tekst.    

Prije nekoliko godina si trebao, ali pandemija nije dala, gostovati u Hrvatskoj, na Festivalu alternative i ljevice Šibenik, te govoriti o subverzivnom Hollywoodu. Koji je to Hollywood subverzivan: stari, onaj s velikim studijima i glomaznim produkcijama, ovaj novi u kojem je tehnologija omogućila štošta ili je subverzivan uvijek?

Možda je to samo posljedica mojih godina, i tome pripadajuće nostalgije, kao i malo problematične generalizacije, ali se meni čini da je stepen subverzije bio najveći u Starom Hollywoodu. Tamo gdje je kodni sistem prohibicije bio najjači, posljedično je bila najjača i reakcija na nametnute ideološke preskripcije, bilo da su one bile smještene u domenu politike i svjetonazora, bilo na, češće, području seksualnosti. Cenzura je, uostalom, baš povod za proširivanje kreativnosti. Tako, hollywoodski studijski sistem je bio, zapravo, idealno polje za razvijanje raznih potencijala te potkopavajuće pod-verzije, jer je ona najefikasnija kad djeluje iznutra, prikriveno rastačući navodno solidni tekst vladajuće ideologije. Taj ogromni potencijal subverzivnog djelovanja je značio da ste u Starom Hollywoodu imali i autore koji su visokosvjesno i metapoetički konzistentno tematizovali vlastite subverzivne preokupacije, kao Hitchcock (koji, uostalom, u svom opusu ima filmove koji se – wink wink – zovu „Sabotage“ i „Saboteur“), Hawks (koji je u  maestralnim screwball komedijama klasične muško-ženske odnose izvrnuo na glavu), von Sternberg (pjesnik muškog mazohizma) i Sirk (američka srednjeklasna familija pokazuje mračnu stranu), ali i one režisere koji su bili, po svemu sudeći, blaženo (sic!) nesvjesni svojih subverzivnih sklonosti, kao što su, na primjer, hiper-konzervativni režiseri DeMille i McCarey. Prvi je od moralističkih biblijskih narativa pravio perverzne spektakle (uz to, „Madam Satan“ iz 1930. je svakako najsumanutiji film pre-Code Hollywooda), dok je drugi između „My Son John“ (1952.), jedinog filma zaista velikog režisera koji je ozbiljno shvatio mccarthyjevski antikomunistički lov na vještice, i „Satan Never Sleeps“ (1962.) u kojoj je patriotsku borbu protiv crvene opasnost krstaški prenio i na istočni front, snimio „Rally 'Round the Flag, Boys!“ (1958.) u kojem je krajnje efikasno i uvjerljivo destruisao upravo američke porodične vrijednosti.   

Živiš li ti u nekoj vrsti dobrovoljne samoizolacije: adresa ti je u Baru, Crna Gora je mala svakako, pa i kao tržište ili kao prostor u kojem, dojam je, nema baš pretjerane brige za ono čime se ti baviš, posebice kada je riječ o filmu…? Također, smeta li ti to ili ipak predstavlja neku vrstu olakšavajuće okolnosti, jer ne radiš pod pritiskom, niti zato što moraš?

Kako se ono kaže: pretvorimo naše konstitucionalne mane u strateške prednosti. Kako već ne trpimo „pritisak tržišta“, ili ne moramo da zadovoljimo neka naročita očekivanja, možemo da se posvetimo onome što doista volimo ili nas stvarno interesuje. U vremenu kada svaka sljedeća generacija sve manje čita i, štoviše, sve je manje osposobljena da kvalitetno čita, odnos prema pisanju i knjizi će biti više stvar fetišizma nego bilo čega drugog. Kada smo već kod fetišizma i nevelikih očekivanja, prije nekoliko mjeseci mi je izašla knjiga o omiljenom francuskom slikaru: „Tri pršljena više: Ingres i eksces fetišizacije“. Tako sam „uspio“ da objavim zaredom dvije knjige sa očajnim, ali jedino mogućim naslovima.    

Napisao si i objavio dosta toga. Imaš li nekih scenarija ili ih planiraš imati?

Trenutno pripremam dva scenarija sa svojim bratom: prvi, labavo zasnovan na mom prethodnom romanu, „Paragon“, jeste oneobičeni vampirski metafilm, smješten u dekadentno lijepi Perast, a drugi je distopija, gdje se Apokalipsa manifestovala sa vrlo zanimljivim učincima na, recimo to tako, rodnom polju. 

Za kraj: tko bi od autora koje cijeniš mogao napraviti uvjerljiv film o današnjoj Crnoj Gori i koliko je to uopće moguće?

Nisam baš siguran da bi za bilo koga od njih današnja Crna Gora bila naročito inspirativna. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu