„Otac je rekao da nije slijep i da je oduvijek znao da ima sina, a ne kćer. Počeo me odmah počeo oslovljavati u muškom rodu i pomogao je primjerom majci da učini isto. Vozio me u bolnicu i iz bolnice nakon mastektomije“
Bilo bi lakše da postoji neka formula, da se zna kako i kada to učiniti. No, recepta nema. Ne postoji pravi trenutak, niti prave riječi. Kažu da je teško. Jako teško.
Odluka o autanju (proces kojim osoba razotkriva svoj LGBTIQ identitet drugima koji ne dijele nužno njezino iskustvo) intimna je odluka svakog čovjeka. Jedni će se razotkriti odmah, drugi kasnije, a mnogi nikada. Ako je moguće, stručnjaci se slažu, dobro je biti aut. I nikada nije prekasno. Kako stoji u nedavno objavljenoj brošuri udruge TransAid, „Autanje u obitelji“, prikrivanje bitnog dijela identiteta može dovesti do teških posljedica. Osoba koja skriva svoj pravi rodni identitet (podsjećamo da je rodni identitet unutarnji osjećaj osobe o svom rodu i on se ne mora podudarati s biološkim određenjem spola) preokupirana je vlastitim problemom zbog čega je anksiozna, kod nje ili njega prisutan je osjećaj srama i krivnje, socijalno su neprilagođene i teško ostvaraju bliske odnose s drugim ljudima. Istovremeno, istraživanja pokazuju, da prihvaćene transrodne osobe imaju veće samopoštovanje, socijalnu podršku i opće zdravlje, manje su depresivne i rjeđe sklone suicidalnom ponašanju.
Da je autanje, najčešće, ispravan korak koji dugoročno vodi prema boljem i sretnijem životu transrodne osobe, jasno je i bez istraživanja. Ipak, bez obzira na brošure, tekstove ili pozitivne priče već autanih osoba, sami čin razotkrivanja uvijek će biti mučan i neizvjestan proces.
Karlo Milanović napravio je prvi korak s 15 godina. Otkrio se obitelji, a zatim i prijateljima. „Cijeli život molio sam Boga prije spavanja da napravi nešto da se sutra probudim kao dječak. Da takav idem u školi, da imam prijatelje koji će me prihvatiti kao dječaka i da se afirmiram kao muškarac. U pubertetu nisam bio zadovoljan samim sobom, no držao sam to u sebi. Nisam previše dramio, već sam čekao“, objašnjava. „Kad sam konačno rekao mami ona nije znala o čemu se radi. Bila je iznenađena. Mislila je da sam lezbijka, tako da ju je rodna distrofija potpuno zbunila. Ja razumijem da transrodnost nije lako prihvatiti. Iako se mi želimo osjećati prihvaćeno, voljeno i poštovano, roditeljima to nije jednostavno shvatiti“, tumači Milanović.
„Nije to lako jer te još dok si dijete uvjere da se previše družiš s dečkima, da ne bi trebao govoriti u muškom rodu ili oblačiti stalno hlače. Uvjere te, dakle, da je to krivo zbog čega se vrlo rano počneš sramiti samog sebe. Život prolazi, a tebe je strah bilo kome reći jer misliš da si jedina osoba na svijetu s takvim problemom. Zato je meni trebalo 21 godina da konačno kažem sad mi je dosta“, govori nam M.M., 25-godišnji momak koji se prije četiri godine autao obitelji i prijateljima te ubrzo započeo tranziciju. Danas je sretan, mnogo sretniji nego prije, iako i sam kaže kako problemi neće nestati s autanjem. U njegovom slučaju, priča nam, sve je prošlo više-manje bezbolno.
„Prvo sam rekao najužem krugu prijatelja i to na proslavi 21. rođendana. Nije bilo planirano, vjerojatno je svemu kumovao i alkohol. Uglavnom, raspravljali smo nešto o LGBT pravima i povorki ponosa, i netko je iz društva komentirao da ćemo ja i jedna frendica, s kojom nisam bio u vezi, biti prvi gej par koji će se vjenčati u Hrvatskoj. Na to sam rekao da to ne bi bio gej brak, jer se ja ne osjećam kao žena i ne znam kako biti žena“, prisjeća se M.M. Kaže da su prijatelji isprva bili šokirani, iako ne i previše iznenađeni jer su ga, naprosto, poznavali. Već sutradan, kad su se svi otrijeznili, počele su stizati poruke podrške, a M.M. nije izgubio niti jednog prijatelja.
Ubrzo nakon njih, pravu istinu o njegovom rodnom identitetu saznali su i roditelji. „Ni to nisam planirao. Spremao sam se za proslavu Nove godine kad mi je u sobu ušla mama i vidjela me kako vežem kravatu. 'Pa dobro jesi li ti moja kći ili sin', pitala me, a ja sam rekao da ako mogu birati, onda sam sin“, priča kroz smiješak M.M. Kaže da je majka bila iznenađena i da joj je trebalo pola godine da se oprosti od ideje ili vizije da ima kćer. Trebalo joj je vremena da prođe sve faze žalovanja, od poricanja i gnjeva do depresije i prihvaćanja. Za razliku od majke, otac nije bio nimalo iznenađen. „Rekao je da nije slijep i da je oduvijek znao da ima sina, a ne kćer. Otac me je odmah počeo oslovljavati u muškom rodu i pomogao je primjerom majci da učini isto. Vozio me u bolnicu i iz bolnice nakon mastektomije“, otkriva M.M.
Njegova obitelj dobro je prihvatila neočekivanu promjenu. No, roditelji teško proživljavaju gubitak sina ili kćeri kakvog su zamišljali u mašti. Veliki je to šok za njih, čak i za one koji su svjesno ili podsvjesno znali da im se djeca ne ponašaju u skladu s rodno prihvaćenom ulogom. Ključni problem, kao i u svemu, jest neinformiranost. Naime, većina ljudi dan danas još uvijek ne zna gotovo ništa o transrodnim osobama. Ono što znaju najčešće je pogrešno, negativno i u pravilu transfobno. Kako ima onih kojima je čak i u 21. stoljeću nemoguće prihvatiti homoseksualnu orijentaciju vlastitog djeteta, jasno je da im je još teže razumjeti da se, na primjer, njihov sin uopće ne osjeća kao muškarac i da se sprema krenuti na hormonsku terapiju, možda i operaciju korekcije spola.
„Prvo sam bila skamenjena i šokirana, a onda sam zagrlila dijete i rekla mu da ga volim. Rekla sam da shvaćam što govori iako nisam shvaćala ništa. Trebalo je to prokuhati u sebi. To nije prehlada ili upala pluća, s ovim se moraš nositi cijeli život“, priča nam jedna majka kako se osjećala kad joj se dijete autalo.
„Prvi mjeseci bili su grozni. Pitala sam se gdje sam pogriješila, u ponašanju ili ne ponašanju, u dozvoljavanju ili zabranjivanju, odgoju… Bila sam sama. Nisam mogla reći baki jer sam se bojala da će dobiti infarkt. Kasnije smo joj rekli i nije umrla“, govori. Na trenutke se smije, ali vidi se da joj je teško. Prvenstveno zbog ljubavi prema vlastitom djetetu i straha za njegovu sigurnost i budućnost. No, čini se da je početak bio najteži. Sada o svemu govori otvoreno i iskreno. Isijava energijom i ostavlja dojam majke koja je spremna okrenuti svijet za dobrobit svoga djeteta. Jasno je da su u ovome zajedno. „Mislim da nisam prepoznala što mu se događalo, iako mi se danas, kad retrogradno razmišljam, čini kako možda nisam htjela vidjeti jer mi je tako bilo lakše. Bilo mi je teško priviknuti se na njegovo novo ime. Čudno, ali ljubav prema djetetu vežeš uz ime, neki topli nadimak koji si mu davno dao. Znala sam da mu moram govoriti on. Toliko sam pazila da ne pogriješim rod da sam riječi u rečenici samo nabacivala tako da nisam znala što uopće govorim. Pitala sam ga da li ga smijem i dalje zvati nadimkom, rekao je da ga ne smeta, ali nakon nekoliko mjeseci sam shvatila da je besmisleno“, govori majka koja je od početka bila velika podrška djetetu. Onako kako bi trebalo biti u svakoj obitelji.
Nažalost, reakcija roditelja i obitelji nije uvijek pozitivna. Filipa Šalković autala se prije deset mjeseci. Iako joj je majka, kaže, super reagirala i podržala ju, za oca je vijest da će mu sin postati kći, bila nepodnošljiva. Zbog toga ju je prošli mjesec izbacio iz stana. „Mama je znala i, kako je rekla, samo je čekala da joj kažem. S tatom je bilo… bože me sačuvaj. Imam dva brata, ali s njima ne pričam jer se ne mogu naviknuti na moj novi identitet, a ja nemam vremena i strpljenja truditi se oko ljudi koji tupe jedno te isto. Prekretnica je bila kad me otac izbacio iz kuće. Prijatelj me pustio kod sebe. Rekao mi je da se maknem od zlih komentara i moram priznati da mi je super od kada sam izvan roditeljskog doma“, priznaje Filipa.
Premda je Filipa stvorila štit i, kako kaže, sretno živi u svome svijetu, ne mareći previše na zle jezike, jasno je da takav život nije lagodan. Mnoge transrodne osobe koje su se autale izgubile su kontakt s obitelji. Sve do jučer su imale mamu, tatu, brata, sestru, baku ili djeda. A danas ih više nemaju. Transfobija boli. Boli kada dolazi od potpunih stranaca, a vjerojatno najviše kad dolazi od vlastite obitelji.
Tekst je objavljen uz potporu Ministarstva kulture koje je financiralo Program ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima