Baby Lasagna – svaka bi ga majka uzela za zeta

Dobro je poznata ona već izlizana Andya Warhola da će u današnjem svijetu medija svatko dočekati svojih pet minuta slave. Dočekao je i Marko Purišić aka Baby Lasagna. Do jučer potpuno nepoznati mladić iz Umaga postao je nacionalni heroj. Na mala vrata dočepao se hrvatskog natjecanja za Pjesmu Eurovizije tek kada je jedna pjevačica odustala od takmičenja. Došao je, otpjevao svoj zarazni „Rim Tim Tagi Dim“ i hipnotizirao ne samo Hrvatsku, nego i cijelu regiju, a sve više osvaja i Europu. Hibridnu pjesmu o odlasku mladih iz sigurnosti doma na, kako se to danas zna reći, tržište rada, danas znaju svi. Pjevuše je čak i oni koji u životu nisu čuli ništa žešće od Miše Kovača, kamoli da znaju za njemačke industrijske velikane metal scene Rammstein, na koje se Baby Lasagna neskriveno poziva ili sve one silne skandinavske death metal bendove. 

Po melodiji koju je mladi Istranin sklepao u vlastitom domu od kupljenih samplova tanca pola Europe. Na Euroviziji je osvojio drugo mjesto, iza švicarskog predstavnika Nema, ali njegovo je srebro zlatnog sjaja, jer je dobio najviše glasova publike, dok je žiri ipak preferirao nebinarnog Švicarca/Švicarku, što je u Hrvatskoj, predvidljivo, odmah izazvalo žestoke reakcije o bjelosvjetskim urotama i moćnim lobijima koje ne dopuštaju maloj državi da pobijedi veće od sebe, ali to je ipak neka druga priča.

I ne samo to, Baby Lasagna posao je odradio kao da ima cijeli tim stručnjaka iza sebe, prvenstveno onih zaduženih za PR. Istina, Marko je studirao odnose s javnošću na jednom od privatnih fakulteta, ali bez prirodnog talenta – a iznimno je nadaren – nikada ne bi dosegao ovakve visine. Momak jednostavno zrači toplinom. Nema valjda majke koja ga za zeta ne bi poželjela. Dovoljno je reći da su ga na Euroviziju došli gledati roditelji od djevojke. Skroman mladić otkrio je Hrvatskoj novu razinu poniznosti, o kojoj je stalno govorio selektor reprezentacije Zlatko Dalić, ali na sasvim drugačiji način. Već decenijama estradnom, medijskom i političkom scenom, uz rijetke iznimke, vladaju bahati tipovi i samozadovoljne strarlete, tako da je pojava Baby Lasagne bila osvježenje za sve.

Ne čudi, stoga, da je praktički u deset minuta rasprodao dva koncerta na zagrebačkom klizalištu Šalata gdje stane blizu sedam tisuća ljudi, a najavljen je i treći koncert. Nešto kao u Hrvatskoj medijski marginalna srpska pjevačica Aleksandra Prijović, koja je uspjela prodati nevjerojatnih pet Arena, otprilike sto tisuća gledalaca.

Baby Lasagna dodatno je kupio javnost odlukom da se zahvali premijeru Andreju Plenkoviću na 50.000 eura koje mu je ovaj namijenio kao zahvalu za marketinšku reklamu Hrvatske na Euroviziji i proslijedi ih dječjim bolnicama. U vremenu kada je novac jedina vrijednost do koje se drži, a empatija i solidarnost smatraju se slabošću, Baby Lasagna kazao je da ne može prihvatiti novčanu nagradu, jer postoji puno drugih pojedinaca i organizacija kojima će ti novci daleko više pomoći pa će po 25.000 eura otići Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju s dnevnom bolnicom "Mladen Ćepulić" i Zavodu za pedijatrijsku hematologiju, onkologiju i transplantaciju krvotvornih matičnih stanica KBC Zagreb. Što reći, nego ustati i zapljeskati.

Pitanje je, međutim, koje pjesme će Baby Lasagna izvoditi na Šalati. Pod ovim nazivom ima tek tri skladbe, prvi album tek treba objaviti, bio je član grupe Manntra, donekle sličnog muzičkog opredjeljenja, napisao je i neke pjesme za njih, ali sve u svemu to neće biti dovoljno za cjeloviti večernji nastup koji bi se lako mogao pretvoriti u kupusaru. Jer Marko Purišić je, kao aktivni vjernik, autor i duhovnih pjesama od kojih jedna „Ne daj mi Oče“ stilski neodoljivo podsjeća na rane uratke Marka Perkovića Thompsona. Zasad je to jedina sličnost između njih dvojice. Držimo palčeve da tako i ostane, jer dok s jedne strane Thompson ljude dijeli promovirajući nacionalističke vrijednosti, Baby Lasagna ljude spaja. Bilo bi dobro da zajedničko ime ostane jedina poveznica.