Bebè Na Volè: Povlastica je odsvirati koncert u tišini

Zagrebački je indie-blueser Adam Semijalac, poznat i po beskompromisnom nadimku Bebè Na Volè, na ploči "Time of Great Depression", samizdanoj potkraj siječnja, koja obilježava i zadnjih 10 godina rada, raspoloženje koje vlada scenom i svijetom u kojem je kao opičeni kretivac prisiljen egzistirati, opjevao motivom "gloryholea u svojoj tintari".

Kao gitarist i pjevač, Adam Semijalac debitirao je još u drugoj polovici 1990-ih kao adolescent u cafe baru Boeing na zagrebačkoj Šalati, e da bi nedugo zatim sazrio kao autor i osnovao bend Gloft. U međuvremenu je svoje žice rastegnuo i na kazališne daske kao autor glazbe za predstave i performanse te zahvaljujući pokretu Creative Commonsa raskrstio s uvriježenim poimanjem autorskih prava.

Za sebe će reći kako živi od poticajnih suradnji s kolegama koje predstavlja na Škrabici, večeri novih snaga kantautora i gitarista koju organizira četvrtkom u Booksi. Ili, da bez previše kompromisa spaja kraj s krajem. Od gotovo 40 cjelovečernjih predstava na kojima je surađivao izdvaja predstavu "Heroine" Mile Čuljak i performans "Salon" udruge OOUR. U potonjoj surađuje s koreografkinjom Selmom Banich, poznatoj po radikalnom performansu "Hrvatska narodna predaja", čija je splitska verzija dostupna na Jubitou. U izvedbi je Banicheva šest sati bez prestanka stajala ispred Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba uzdignutih ruku – te zaustavila tramvaj na križanju Ilice i Gundulićeve čiji joj je vozač pružio moralnu podršku i suosjećanje. Zadnjih mjeseci, Adam je skladao glazbu i foley za stop-animirani kratkometražni film "Kukuljica" Ivane Jurić, dio glazbe za film "Ti mene nosiš" Ivone Juke i Vladimira Gojuna, a glazbu za kazališnu predstavu "Kreket" Renea Medvešeka je i izvodio uživo. Na plesnoj sceni opetovano surađuje s Anom Kreitmeyer i Milom Čuljak, dok od 2009. sudjeluje u snimanju dokumentarnog filma – autobiografskog. Uz pregršt tema za razgovor, on je počeo od novog albuma.

"Time of Great Depression" napokon je na vinilu, izdanje s ulogom prve samostalne ploče koja pokriva raspon od posljednjih 10 godina... Kako je tekao postupak odabiranja pjesama i njihova produciranja u koji je bio uključen i producent Višeslav Laboš, inače profesionalni montažer?

Trebalo je, od 90-tak gotovih stvari, odabrati tih 13 pjesama. Nije bilo lako. S obzirom da smo o ovom projektu Višeslav i ja počeli razgovarati prije dvije godine, on je već imao gotovo cijeli moj 'opus' te je znao otprilike što bi htio čuti na ovom vinilu. Zapravo je najveće pitanje bilo da li na ploču staviti samo blues-pjesme ili miješati žanrove... Ja sam bio zagovornik tvrđeg blues-pristupa, dok me Viško ipak uvjerio da je bolje napraviti stilski miks svega što sam radio u zadnjih 10 godina. Mislim da je njegova uloga kao producenta neprocjenjiva u ovom procesu. Petnaest pjesama, 15 sub-ličnosti, a – jedan čovjek. Višeslav je neke pjesme nanovo miksao te je napravio kompletan mastering i pripremu za vinil. Genijalac!

Na sceni si već dvadesetak godina i u biti si već 1999. dobio nagradu Status Hrvatske glazbene unije kao najperspektivniji mladi glazbenik... Jesi li se u trenutku dobivanja nagrade takvim i osjećao?

Ja tu nagradu nisam uopće želio, nit’ mi je bilo jasno zašto su me nominirali... Imam doma tu neku fake brass-pločicu sa svojim imenom i kategorijom. Smislit ću nekakav performans i vjerojatno je prikucati na zid neke institucije koja mi ide na jetra. Naime, u tadašnjem HGU su se okupili određeni ljudi i međusobno si predložili kako bi bilo divno da se izmisli ta nova kategorija i meni da nagrada. Ja sam tada dosta nastupao i bio svojevrsna atrakcija na 'sceni': mlad, talentiran i što ti ja znam... Sve u svemu, ne sjećam se više tko mi je javio da sam dobio nagradu i da je to sad – to; ludilo! Meni je to sve skupa bilo – bezveze; meni je trebala konkretna pomoć, a ne tituliranje... OK, bilo je fora kad su rekli da je nagrada Fender US Stratocaster (gitara – op. suaut.). No, na kraju, bila je to još jedna u nizu notornih laži... Na dodjeli se nisam htio ni popeti na binu da preuzmem nagradu. Samo smo moj otac i ja došli gledati tu šaradu i preseravanje... No, prije tog debakla, ja sam probao, kad je već takva situacija, ispregovarati da mi HGU pomogne skupiti lovu za Berklee College of Music. Naime, dobio sam tamo (djelomičnu – op. suaut.) stipendiju od 4000 dolara po godini, na foru da sam se kod bratića snimio na kazić i poslao im snimku. Naravno da me HGU – odbio... Poslije sam kumio i molio po još nekim drugim institucijama, no odgovor je uvijek bio negativan. Obično bi rekli: "Eh, da je ekonomija ili pravo u pitanju..."

Pa, kako si to podnio?

Tada, OK. Sad mi je jasno koji je to bio propust i koja su mi se sve vrata mogla otvoriti. Moraš razumjeti da je to bila 1999. godina. Ono, početak interneta. Nije baš bilo toliko dostupnih informacija. Morao sam skupiti još 21.000 dolara za tu jednu godinu. Stvarno sam htio otići, no, eto, propalo je... Bio je to početak mog surovog buđenja na hrvatskoj glazbenoj sceni. Ubrzo sam počeo shvaćati kako stvari funkcioniraju.

Uglavnom funkcioniraš kao izvođač kroz DIY i gerilski način nastupanja, kako to da dosad nisi pronašao svojeg promotora? Odnosno, kakva su ti iskustva dosad s klupskom scenom?

Nije baš da i postoji interes. Nemam pojma... Deset godina je prošlo od prvog giga Bebè Na Volè i 'Channels' albuma a, zapravo, jako malo se pisalo o konkretnim nastupima. Puno koncerata je nekako otišlo u vjetar po tom pitanju, iako je 'word of mouth' funkcionirao besprijekorno. Znači, određeni pojedinci su debelo prepoznali o čemu se tu radi i odlučili podržati kako su god znali i umijeli... Bilo je nekih pokušaja suradnji ili barem govora o konstruktivnoj podršci, od strane pojedinaca, no to se već dan nakon koncerta istopi... Često znam reć da me boli rame od silnog tapšanja i hvaljenja. Ljudi mi ponekad u razgovoru kažu, "Pa... kad si tvrd". Ja to ne kužim, radim nešto u što vjerujem i stojim iza toga. Ne radim kompromise, niti trpim da me se patronizira samo zato što ih ne činim. No, to je oduvijek problem. Kad sam se pojavio na 'sceni', odmah su krenule glasine. Neki kolege su smatrali da ću završiti u ludnici, jer nije normalno da (kao netko toliko – op. suaut.) mlad imam toliko force i talenta i želje da radim i stvaram. Neki su me odmah proglasili umišljenim idiotom. Poslije polako shvatiš ono što je danas svima već jasno. Ako vrijediš, možeš i imaš talent i kapacitet da se realiziraš, onda si prijetnja i problem. Jal je nešto što bi Hrvatska u svakom slučaju trebala izvoziti.

Kakva su ti iskustva s klupskom scenom?

Pratim scenu više organizatorski. Nekoć kroz 'Sobarice' kluba Soba, a sada kroz Booksinu 'Škrabicu'. Mislim da je priliv novih talenata, kojemu sam svjedok, nešto prirodno i pozitivno, no ostaje isti problem infrastrukture i zaštite nekih osnovnih prava glazbenika. Već odavno nije dovoljno samo svirati, biti kreativan i nastupati što više možeš. Osim svog talenta i stvaranja, ljudi moraju promišljati na koji način to žele raditi, u kojim uvjetima se prezentirati... U konačnici, s kime i pod koju cijenu dijeliti svoj rad. Glazbenici/bandovi koji su se pojavili u posljednjih 5-6 godina su shvatili da im se politika "sviram svugdje za 0 novaca" vrlo brzo obila o glavu. S druge strane, institucije koje bi trebale biti nadležne za to da se stvari u "svijetu žive glazbe" reguliraju, ne čine ništa po tom pitanju. Ako te institucije nisu u stanju imati team, npr. pro-bono odvjetnika koji će ipak stati u obranu oštećenih stranaka, kad je u pitanju neredovita isplata honorara, onda koja je poanta 'unija' i 'društava'? Dodjele nagrada? Ako u 25 godina nisu u stanju bili napraviti adekvatnu kategorizaciju unutar struke, onda čemu sve to? U svakom slučaju, kad je lova u pitanju, premalo se cijenimo. Mislim da je vrijeme da se povjerenje s glazbenika prebaci na organizatora.

Kako je biti blues-glazbenik danas nekome tko živi u dinamičnoj kulturološkoj sredini, a metaforu kretanja mu predstavljaju informacije i promet, a ne kretanje rijeke i ciklusi žitarica?

To meni dođe više kao terapija... Posegnuti za nečim što ima korijene u nekim minulim vremenima. Ja u toj formi čujem istinu koja je danas gotovo i nestala. Mislim da isto pitanje možeš postaviti i nekom tko svira klasičnu glazbu, samo što su oni formom vezani – daleko više nego ja...  Opet ponavljam, nije to samo blues. Odrastao sam na klasicima rocka, elektronike i metala te kako se protok informacija širio, tako sam i ja sve više upijao. Danas je problem filtiranja tolike količine informacija. Kako od silnog smeća doći do jednog 'bisera'? Sve se više osjećam kao da bih trebao zakoračiti unatrag i što se više izuzeti iz sadašnjeg tempa života. Jebi ga, većina mojih uzora je već odavno mrtva i unatoč tome što se trudim među živućima naći inspiraciju, ne ide mi. Nisam toga donedavno bio ni svjestan.

Ako govorimo o žanrovima koje predstavljaš kroz pjesme ovo i nije tipični blues album oponašatelja stare škole? Koji su ti autori bili duhovni pratioci u intenciji da ne zvučiš kao sajam antikviteta?

Ahhahaha, sviđa mi se ovo naše upoznavanje. Meni je od početka bilo jasno da nisam ni Hooker ni McDowell ni Bukka ni Winter, itd... Imam prevelik respekt da bi mi to palo napamet. Moraš bit' lud da to pomisliš. Osjećam se vrlo skrušeno pred cijelim nasljeđem koje su svi ti umjetnici ostavili iza sebe. Taj stav o kojem pričam sam izgradio vrlo rano u svom životu. No, koristiti tu 'platformu' kao nešto na čemu ćeš graditi svoj izričaj mi se od samog početka činilo legitimno. Blues je početak svega. Drugih utjecaja je bilo u svakom obliku, ne samo glazbenom.

Pratiš li projekt Playing for Change koji kroz socijalni aktivizam na globalnoj razini pokušava glazbenike koji pripadaju toj nekoj historijskoj percepciji bluesera, folkera i singer-songwritinga spasiti od zaborava i što misliš o njemu?

Ne... Vidio sam na You Tubeu, ali ne pratim aktivno.

Voditelj si programa 'Škrabica' u klubu Booksa i kroz te koncerte imaš uvid u velik dio scene... Koliko su prosječno stari kantautori danas, koje bi trendove tu izdvojio, po granama i utjecajima... A ako možeš, navedi i par predstavnika?

Nisu to baš samo kantautori. Dobne granice i nema. Nedavno smo na Škrabici ugostili momka koji ima 13 godina i piše svoje pjesme; Elias Eichler mu je ime. Pred dvije godine u Škrabicu nam je došao Mr. Albino. Frontmen tog banda je David Alanović koji danas ima tek 17 i radi glazbu koja je miljama ispred svog vremena; 5. ožujka opet nastupaju u Booksi. Ne tako davno u Booksi je nastupio i Duo List čiju polovicu čini i Žare Jovanovski. On je za mene potpuni genijalac i dokaz da godine ne igraju nikakvu ulogu kad je u pitanju iskrena ekspresija.

Svoje profesionalne angažmane pronašao si što u kazalištu, odnosno izvan kazališta, u svijetu performansa na kojima izbija tvoja, recimo tako, eksperimentalna strana... Kako izgleda trenutak povratka u svijet akustičnog bluesa iz tih suvremenih formi neverbalne komunikacije i energije, te koje su njihove sličnosti i poveznice? I, može li naše društvo popiti nekoga tko sjedi na dvije stolice?

Društvo 'pije' i puno veća sranja od tih nekih ljudi koji se bave kreativnim stvarima i sjede, što egistencijalno, a što iz čiste potrebe, na više od dvije stolice... Korelacija između kazališta i solo-nastupanja kao Bebè Na Volè i nije neki povratak (možda: 'most'; ili: 'zatvoreni krug' – op. suaut.). Da živimo u malo protočnijoj sredini, vjerojatno bih imao i hair-metal band i death-metal band i soul band i nekakav eksperimentalni kolektiv.. Ne radim previše razlike u glazbi. Labeli su labeli, a dobra glazba je univerzalna. Uvijek te pogodi na pravo mjesto i izazove te da daš još malo više nego što si, do sad, mislio da si u stanju dati. Ono što je, pak, u kazalištu ipak povlastica jest činjenica da će tih 50 ljudi odgledati i odslušati tvoj rad – u tišini.

Bebe Na Vole - Baba Ljuba blues