Josip Broz Tito s Naserom i Nehruom
Na obilježavanju šest desetljeća od stupanja na globalnu političku pozornicu Pokreta nesvrstanih, upadljivo nedostaje jedna država. Ona koja je prije 60 godina ugostila prvi sastanak na vrhu zemalja, tek nekih dvadesetak, koje su odlučile ponuditi alternativu svijetu što je živio pod Damoklovim mačem blokovske podjele, utrke u naoružanju i stalne prijetnje nuklearnim sukobom; ona država koja će u desetljećima nakon toga postati nesporni i priznati vođa pokreta što će jačati, kako brojem tako i utjecajem, iz godine u godinu; ona zemlje, napokon, čiji je lider upravo zahvaljujući politici nesvrstavanja uživao, kao i ona sama uostalom, poštovanje i ugled širom svijeta, pa čak i u metropolama onih čijoj se politici suprotstavljala.
U Beogradu, glavnom gradu Srbije, u kojem se na prigodnom skupu okupljaju predstavnici više od stotinu zemalja, nedostaje država koje više nema. Nedostaje Jugoslavija. Naravno, Jugoslavija se raspala u krvavim ratovima prije tridesetak godini, pa se može činiti i irealnim uopće konstatirati kako nedostaje na skupu u glavnome gradu Srbije kojim se obilježava konferencija održana prije šest desetljeća u tome istom gradu koji je tada bio glavni grad Jugoslavije. Irealno? Ne, nije. Jer, rađanja Pokreta nesvrstanih nitko se naprosto ne može prisjećati, a da se u istome dahu ne sjeti i Jugoslavije i njezinog predsjednika, Josipa Broza Tita. I da se ne sjeti jugoslavenske vanjske politike. Hoće i se toga prisjetiti barem države-sljednice Jugoslavije? Vjerojatnost je vrlo mala.
Republika Srbija koristi Pokret primarno, ali ne samo, u funkciji usporavanja, ponekada i onemogućavanja međunarodne afirmacije Kosova. Ali, i u funkciji promoviranja vlastite važnosti na svjetskoj sceni. Jer, organizirati skup na kojem se okupe visoki predstavnici više od polovice država suvremenog svijeta nije mala stvar. Baš kao ni činjenica da zemlja koja s nesvrstanima nikada nije imala nikakve veze, osim što ju je njezina prethodnica bezuspješno pokušavala u blokovski podijeljenom svijetu privući na svoju stranu, šalje u Beograd svojega šefa diplomacije, nesporno jednoga od najiskusnijih, najkompetentnijih i najuglednijih ministara vanjskih poslova na svjetskoj bini. O visokom rangu kojim su zastupljeni Ujedinjeni narodi ne treba posebno govoriti, jer to je posve logično, mada – naravno – ni to nije mala stvar. Srbija, dakle, koristi nesvrstane u svojoj politici. I to joj se može prigovoriti samo, ako u tome ‘zaboravi’ Jugoslaviju. Kao što je, neka više, neka manje, Hrvatska svakako maksimalno, nastoje ‘zaboraviti’ ostale zemlje-sljednice jugoslavenske federacije ‘bježeći’ od činjenice da je Jugoslavija dio njihove povijesti (i ne nužno uvijek i samo onaj negativni dio). Kako se ponašaju državice izrasle na tlu Jugoslavije?
Kao prvo, sve su se one svrstale, ili iskazuju želju da se svrstaju. Hrle u okrilje Atlantskog pakta, nakon što je prešutno uspostavljen sistem u kojemu država što želi postati članicom Evropske unije, najprije mora ući u NATO, vojno-politički savez pod jasnom dominacijom Sjedinjenih Država kojemu – objektivno govoreći – nema mjesta u svijetu nakon prestanka blokovske podjele i koji se održava na životu koliko širenjem straha od opasnosti ruske agresije, toliko i vojnim intervencijama izvan Evrope – što je u potpunoj suprotnosti sa svrhom i ciljem stvaranja te organizacije. Tako svrstane, ili orijentirane na svrstavanje, državice na jugoistoku Evrope niti mogu, niti žele ne samo prihvatiti činjenicu prijelomnog značenja pojavljivanja Pokreta nesvrstanih prije šest desetljeća, nego ni priznati da bi od intenziviranja odnosa s državama Pokreta mogle imati itekakve koristi. A još im manje pada na pamet naglašavati kako su sljednice one države što je u stvaranju Pokreta odigrala ključnu ulogu.
Kao drugo, sve te patuljaste državice (nije ocjena, nego činjenica) prihvatile su za sebe ulogu više ili manje podređenih, izgubile su potpuno onu samosvijest (i samostanost!) što je krasila diplomaciju jugoslavenske federacije, odnosno državu što ju je ta diplomacija zastupala na svim kontinentima. Ili svoju politiku svode na članstvo u NATO i EU, ili na ambiciju da to članstvo ostvare, što vrijedi čak i za onu koja bezuspješno i svakako bez stila ponekada pokušava ostaviti dojam kao da slijedi jugoslavensku politiku laviranja među blokovima. Odrekle su se svake ambicije da progovaraju o svjetskim problemima (osim u prigodnim izlaganjima u forumima Ujedinjenih naroda), odrekle su se, grubo rečeno, toga da misle vlastitom glavom. Svojim političkim uspjesima pak smatraju povlačenje novca iz fondova EU, ili otvaranje perspektive takvoga povlačenja, dok u međuvremenu koketiraju s velikim silama koje u ponovo probuđenom hladnom ratu igraju svoju igru i na jugoistoku Evrope.
Ne treba ni obrazlagati kako prilike u svijetu danas nisu iste (mada u nekim ne baš nevažnim aspektima postaju sve sličnije) kao što su bile one prije šest desetljeća. Baš kao što ne treba posebno naglašavati kako se Pokret nesvrstanih u tim promijenjenim uvjetima nije najbolje snašao. No, on postoji i bez toga Pokreta u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda nije moguće izglasati ni jednu rezoluciju; što jest važno, ma koliko da te rezolucije nisu obvezujuće. Napokon, samo zahvaljujući podršci nesvrstanih Hrvatska je svojedobno izabrana u Vijeće sigurnosti UN, pobijedivši favoriziranu Češku koju su podržavale i SAD i EU.
Nesvrstani koji su u početku sami sebe nazivali neangažiranima (što je ubrzo promijenjeno, jer su oni itekako bili angažirani, ali ne i blokovski vezani) bili su odgovor manjih i malih zemalja na svijet neravnopravnosti kako političke, tako i gospodarske, bili su odgovor na svijet podijeljen u suprotstavljene blokove koji su svojim arsenalima prijetili višestrukim uništenjem kugle Zemaljske. Promovirali su slijedom ranije održane Bandunške konferencije načela aktivne miroljubive koegzistencije i unijeli su ta načela u svjetsku agendu. A ona znače, najjednostavnije rečeno, da države s različitim društvenim i političko-ekonomskim sustavima mogu živjeti jedne pored drugih (koegzistirati), da zbog tih razlika ne moraju biti suprotstavljene, da ne moraju biti neprijatelji (miroljubivo), pa i više od toga da mogu i moraju surađivati (aktivno). Ta načela podrazumijevaju, naravno, i nemiješanje u unutarnje stvari drugih i priznavanje prava svakoj državi da se razvija u skladu sa svojim specifičnim uvjetima i potrebama.
Beograd 1961. bio je senzacija, ali i prekretnica. Nije fraza ako se kaže da je u značajnoj mjeri promijenio svijet. Sjedinjene Države reagirale su ocjenom da je nesvrstavanje nemoralno, a Sovjetski je Savez ‘pozdravio’ prvi summit nesvrstanih obnavljanjem pokusnih nuklearnih eksplozija. Protekom vremena, međutim, Americi je jugoslavenski predsjednik Tito, i kao čelnik države koja je bila socijalistička, ali izvan sovjetske sfere, ali primarno kao nesporni lider Pokreta nesvrstanih postao ne samo zanimljiv, nego i nerijetko potreban partner (nije nimalo slučajno da se Tito susreo s trojicom američkih predsjednika), dok je Moskva uporno vodila borbu ne bi li nesvrstane privukla na svoju stranu, predstavljajući se kao njihov ‘prirodni saveznik’ (a u čemu nije uspjela zahvaljujući baš dosljednoj jugoslavenskoj politici i utjecaju te politike na Pokret.
Zvjezdani trenuci Pokreta bili su nedvojbeno u doba hladnoga rata. No, sasvim bi pogrešno bilo misliti kako njemu nije mjesto, ili kako za njega nema posla u svijetu koji tetura od bipolarizma, preko unipolarizma prema multipolarizmu i u kojemu jedno od najvećih zala s kojima se nesvrstani bore od samoga početka, a to je jaz između razvijenih i onih u razvoju (bogatih i siromašnih) postaje sve veći. Isto vrijedi i za neravnopravnost u međunarodnim odnosima koji su možda i nepovratno narušeni marginaliziranjem Ujedinjenih naroda i unilateralnim akcijama mimo Svjetske organizacije (često vojnima) kojima se mijenjaju ne samo režimi u pojedinim državama, nego dugoročno destabiliziraju prilike u cijelim regijama. Derivat upravo one politika protiv koje su nesvrstani ustali prije punih 60 godina rezultirao je, usprkos njihovim naporima, i međunarodnim terorizmom i valovima izbjeglica što zapljuskuju Evropu (ali i Ameriku).
Upravo zato obilježavanje šest desetljeća od prvoga summita nesvrstanih moralo bi biti prilika za objektivno sagledavanje današnjeg svijeta i za podizanje glasa većine, i to uvjerljive, država toga svijeta protiv politike koja je, najkraće i najjasnije rečeno, snagu argumenta nadomjestila argumentom snage. Moralo bi biti poticaj reafirmiranju bazičnih načela Pokreta nesvrstanih koja su danas (ponovo!) aktualna barem onoliko koliko su bila aktualna godine 1961. Moralo bi biti forum što će snažno osuditi kako sustavno marginaliziranje Ujedinjenih naroda, tako i politiku sve izraženijih podjela; na velike, bogate i jake s jedne strane i male, osuđene da slušaju i slijede – s druge, na jake koji diktiraju i slabe kojima je namijenjena uloga poslušnika, da ne kažemo uloga vazala.
Za zemlje sljednice Jugoslavije to bi trebala biti jedinstvena prilika da se prisjete ne samo konferencije u čijem su održavanju na ovaj ili onaj način sve sudjelovale, ne samo države u čijem su sastavu tada bile i od koje su (makar na polju vanjske politike) imale što naučiti. Za tih nekoliko državica s jugoistoka Evrope skup u Beogradu trebao bi biti šansa da shvate kako i na svoje međusobne odnose, a u vlastitom interesu, mogu i moraju primjenjivati načela aktivne miroljubive koegzistecije, ali i kako bi mogle međusobno uspješno surađivati u razvijanju svojih odnosa s tzv. Trećim svijetom.
Treba li biti zloguki prorok i pretpostaviti da ta prilika i šansa neće biti iskorištena? Ima li se u vidu činjenica da zemlja domaćin skupa nije našla vrijednim pozvati vjerojatno jedinoga od živih sudionika Beograda 1961., bivšeg šefa jugoslavenske diplomacije Budimira Lončara, čovjeka kojega su ne bez razloga zvali Gospodin nesvrstani (mr. Nonalignement) i kojega je jedna druga i drugačija vlast u Srbiji pozvala kao počasnog gosta na skup u povodu pedesete obljetnice Beogradskog summita, ima li se u vidu činjenica da ga se ‘nije sjetila’ ni Hrvatska, onda se takva pretpostavka čini prilično realnom I ako se obistini (naglasak je na ‘ako’), onda se s razlogom može reći da je u Beogradu 2021. nedostajala ne samo Jugoslavija (što je odraz političke realnosti) nego i zdrav razum i realna politička procjena država, ili većine država koje su iz nje proizašle (a što je odraz opasnog, potencijalno samouništavajućeg političkog daltonizma).
Tekst je objavljen na portalu Tačno.net