Bila sam izložena pritiscima jer sam se na kleroljubivoj katedri usudila baviti marksizmom

Slađana Kavarić Mandić spisateljica je iz Crne Gore i, kako ne propušta istaknuti, marksistkinja. “Dio sam uredništva Normalizuj.me portala, u okviru kojeg sam dobila ugovor o radu na šest mjeseci. Prije toga sam bila nezaposlena, a na univerzitetu nepoželjna”, reći će. Pod mentorstvom zagrebačkog filozofa Lina Veljaka, nedavno je na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore doktorirala na temu Filozofija Danka Grlića, što je i povod intervjuu za Forum.tm.

Kako se dogodilo da ste za doktorat odabrali filozofiju Danka Grlića? Što vas je privuklo tom filozofu?

Tokom 2017. godine otkrila sam digitalnu arhivu Praxisa i počela da istražujem. Na sajtu su bili dostupni svi brojevi časopisa Praxis, veliki broj knjiga, članaka i intervjua filozofa okupljenih oko spomenutog časopisa i Korčulanske ljetne škole. Tu su bile i knjige Danka Grlića, koji mi je po liniji 'umjetnost – Nietzsche' bio unaprijed najbliži. U tom periodu sam i zvanično upisala doktorske studije na katedri za filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, koja je sve, samo ne lijevo orijentisana. Znala sam da mentorsku podršku tamo ne mogu naći, pa sam kontaktirala profesora Lina Veljaka sa Sveučilišta u Zagrebu. On je prihvatio mentorstvo i od prvog susreta koji se dogodio nedugo potom, svesrdno podržavao i pratio moje istraživanje. Na svom matičnom fakultetu sam nailazila na razne opstrukcije i bojkote, što me dodatno motivisalo da nastavim započeti rad.

Kakve su to opstrukcije i bojkoti? O čemu je riječ, i zašto ste ih doživljavali?

Zato što sam se na jednoj kleroljubivoj katedri usudila da se bavim marksizmom.

O praksisovskoj filozofskoj školi, kojoj je pripadao Danko Grlić, rasprave se vode i danas. Kako biste vi, mlada filozofkinja rođena dvadesetak godina nakon raspada Praxisa, odredili njezinu važnost? Jesu li te ideje, i kako, aktualne i danas, ili je riječ tek o fenomenu zanimljivom samo povjesničarima filozofije?
Ono što je Frankfurska škola za Njemačku, to je Praxis filozofska škola za Jugoslaviju. Činjenica da je Jugoslavija 60-ih i 70-ih bila centar najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća nedvosmisleno govori u prilog važnosti ove filozofske grupe. Nažalost, ono što joj ne govori u prilog je činjenica da se jedan dio praksisovaca, na čelu sa srpskim filozofima Tadićem i Markovićem, kasnije prestrojila u nacionalističke redove i tako skoro pa u potpunosti kompromitovala svoj praksisovski angažman. No ipak, s obzirom na to da su noseće ideje praksisa – posebno filozofske pozicije Danka Grlića – antidogmatizam i humanizam na temelju umjetnosti i svestrane stvaralačke prakse, a da su društveno-potrošačke i političke prilike usmjerene ka instrumentalizovanju i vulgarizovanju čovjeka i njegovih mogućnosti, čini se da su praksis ideje nasušno potrebne, a time i aktualne.

Što je Grlić značio za Praxis, te za filozofiju i društvenu misao uopće u naponu svoje stvaralačke snage u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća?

Danko Grlić je značio nepokolebljivu borbu za ideološki oslobođenog i antidogmatskog čovjeka od početka svog filozofskog djelovanja, ali i prije toga, budući da je krajem 40-ih eksomuniciran iz katoličke crkve, a potom 1948. zatvaran, pa upućen na Goli otok. Tek 1950. upisuje filozofiju i istovremeno studira i istovara ugljen na Zapadnom kolodvoru kako bi prehranio djecu, jer je u tom periodu njegova žena Eva bila na Golom otoku. To znači da je posve antidogmatski promišljao i prije nego što je objavio prvi filozofski članak 1953. godine. Prije osnivanja časopisa Praxis piše za list Industrijski radnik koji se bavi metalskom strukom, a koji je imao stranicu posvećenu kulturi koju je uređivao Milan Kangrga. Jasno je da je Grlić u ovom periodu vodio gerilsku, a u širem smislu gotovo nevidljivu borbu. Tad otpočinje i sa prevodilačkim poslom, pa su i sa današnjeg aspekta veliki doprinos jugoslovenskom prostoru Grlićevi prevodi Kierkegaarda, Hegela, Bernsteina, Windelbanda, te posebice Nietzschea. U smislu djelovanja pod okriljem Praxisa i Korčulanske ljetne škole, Grlić je značajan kao filozof koji posebno tematizira umjetnost, njen društveni potencijal, te na taj način uspostavlja neraskidivu vezu između umjetnosti i filozofije, a to znači i umjetnosti i društva uopšte.

Prilično se temeljito bavite biografskim činjenicama Grlićeva života. Koliko su okolnosti vremena i inače određivale mišljenja i stavove filozofa Praxisa?

Iz biografije možemo saznati da je Grlićeva filozofska pozicija više uticala na njegov život nego što je život uticao na filozofiju, iako je i tu određeni uticaj uvijek neosporan. To znači da je Grlić bio spreman da se žrtvuje i bori za svoj vrijednosni sistem, koji je ujedno i njegova filozofska pozicija. Okolnosti vremena su dodatno otežavale, što potvrđuju teški uslovi života ovog filozofa tokom 50-ih godina. U vezi sa tim valja podsjetiti da je Grlić diplomirao tek 1955. godine, a doktorirao 1969. Čini mi se da je situacija i s drugim vodećim praksisovcima dosta slična: Milan Kangrga i Gajo Petrović su bili nepokolebljivi kritičari fašizma i antistaljinisti, Rudi Supek je tokom Drugog svjetskog rata bio član francuskog pokreta otpora i zatočenik u logoru Buchenwald, Predrag Vrancki je bio partizanski borac…

Grlić se pasionirano bavio filozofijom i životom Friedricha Nietzschea. Danas to može zvučati kao opće mjesto, ali pedesetih, u Jugoslaviji, koja je imala i poslijeratnih i ideoloških razloga da bude podozriva prema Nietzscheu, to nipošto nije bila samorazumljiva filozofska naklonost. Opišite Grlićev interes prema Nietzscheu i važnost Grlićeva istraživanja tog filozofa za znanje o Nietzscheu u Jugoslaviji.

Vjerovatno zbog zajedničke pasionirane sklonosti ka umjetnosti, ali i kritici malograđanskih vrijednosti, Grlić se posebno bavio Nietzscheom. Štoviše, Grlićev prvi filozofski članak koji je objavljen u broju 12 časopisa Pogledi 1953. godine bio je “Neki problem morala kod Nietzschea”, a onda ne samo da je prevodio ovog njemačkog filozofa, pa ga tako učinio dostupnijim u Jugoslaviji, nego je 1969. i doktorirao na temi “Temeljna misao Frierdricha Nietzshea”. Na koncu, Grlić nije približio Nietzschea samo Jugoslovenima, nego i samim Nijemcima, jer je tokom 1978. godine nekoliko mjeseci kod profesora Heinza Volkmanna Schlucka na katedri za filozofiji u Kölnu predavao o Nietzsheu. U tom periodu ni u Njemačkoj nije bilo poželjno baviti se Nietzscheom.

Grlić je bio i ostao uvjereni marksist. Kako je čitao Marxa, i kako je fascinaciju Nietzscheom uspijevao pomiriti s nepokolebljivim uvjerenjem u ispravnost Marxove misli?

Danko Grlić je uprkos brojnim kritikama pokušao vidjeti Nietzschea izvan vulgarizovanih interpretacija. Na taj način Grlić je dao doprinos ne samo Nietzscheu, nego i marksizmu, jer je ukazao da marksizam nije ograničen samo na ono što slijepi pobornici ogrezli u dogmatizmu misle. Pored toga, neke od ključnih filozofskih stanovišta kod Nietzschea, poput smrti boga, volje za moć i vječnog vraćanja istog, u potpunosti odgovaraju marksističkom zahtjevu za okretanjem čovjeku, vraćanju umjetničkom u čovjeku i upravljenosti ka napredovanju na temelju stalnog propitivanja sebe, koja se javlja iz umjetničke potrebe za promjenom i oslobođenjem. Budući da je Grlić, ali i praksis-filozofi uopšte, bio primarno usmjeren na stvaralačkog, dijamatski oslobođenog Marxa, ovakva interpretacija Nietzschea samo je dio filozofske orijentacije ka humanizmu. Ili. kako reče Krleža – Nietzsche je duhovno odgojio čovjeka da slobodno razumije marksizam.

Danko Grlić najpoznatiji je kao estetičar. Kolika je povijesna važnost i današnja aktualnost njegovih istraživanja za estetiku na ovim područjima? Je li Grlić autentični mislilac ljepote i umjetnosti, ili prije svega historičar i naučavatelj estetike kao filozofske discipline?

Grlić je napisao četvorotomnu estetiku, koja je jedna od najznačajnijih na ovim prostorima. U tom obimnom istraživanju odnosa umjetnosti i zbilje od antike do danas, pokazao je koliko je umjetnost važna, ali da nije moguće svesti je na disciplinu, na shematsko-normativan odnos spram ljepote. Time je umjetnosti dao nadestetičku vrijednost i uzdigao je na nivo same filozofije.

Nasljeđe praksisovaca kompromitirano je vjerojatno ponajviše time što je dio beogradskih filozofa tog kruga, među njima i neki od najuglednijih, krajem osamdesetih i početkom devedesetih svesrdno podržao velikosrpski projekt Slobodana Miloševića, kao što ste već spomenuli. Nijedan zagrebački praksisovac, s druge strane, nije podržao hrvatski nacionalizam Franje Tuđmana; štoviše, neki od njih, poput Milana Kangrge, pa i vašeg mentora Lina Veljaka, bili su i ostali među njegovim najžešćim kritičarima. Kako to objašnjavate? Kako, u tom smislu, doživljavate osobne sudbine nekih od pripadnika Praxisa?

Mislim da se tendencija za okretanje ka nacionalizmu kod nekih srpskih praksisovaca mogla pratiti još u periodu ne samo prije devedesetih nego i prije obustave rada Praxisa. O tome je Kangrga pisao u knjizi Šverceri vlastitog života, spominjući da su pojedini praksisovci iz Srbije još i tad suptilno potencirali razliku između srpskog i hrvatskog. Već spomenuti Ljuba Tadić i Mihailo Marković su podrškom retrogradnoj politici Slobodana Miloševića nepovratno porazili svoje pređašnje filozofsko zalaganje. Ipak, ne mislim da je koketiranje sa nacionalizmom stvar nacionalne pripadnosti. To što su hrvatski praksisovci ostali dosljedni nadnacionalnom, antiratnom, antidogmatskom i humanističkom kursu upravo znači da su bili istinski mislioci i zbilja vrijedni filozofi koji su svim svojim bićem vjerovali u ono za što su se zalagali. To bi trebalo da bude normalno, zar ne? I među predstavnicima Praxisa iz Srbije bilo je ljudi koji su se cijelog života borili za praxis-vrijednosti, a posebno ističem Zagorku Golubović, koja je vjerovatno najveća teoretičarka na ovim prostorima, a koja je svojim i naučnim i životnim angažmanom pokazala dosljednost borbi za emancipovanog, oslobođenog čovjeka. Dakle, dosljednost Praxisu je bila stvar kakvoće karaktera i vrijednosti tih filozofa. Neki ih naprosto nijesu imali.

Današnji je svijet na rubu socijalnog, pa i egzistencijalnog sloma: razdiru ga klimatski kaos, ratovi, zdravstvena kriza, pandemija, raspad sustava UN-a, globalni gospodarski kolaps... Istodobno, i paradoksalno, kritičko mišljenje i humanistički bunt doimaju se slabijima nego ikad od Drugoga svjetskog rata. Mogu li i kako ideje Danka Grlića i Praxisa biti nadahnuće i izvor za obnovu samosvojnih ideja opstanka u miru, slobodi i dostojanstvu?

Iskreno vjerujem da mogu. Ali smatram da te ideje nije moguće ostvariti ispunjavanjem sumnjivih agendi, upumpavanjem para u kvaziprogresivne organizacije, trendovskim organizovanjem besmislenih konferencija na kojima se plaćaju pozamašne kotizacije i dovode jedni te isti govornici. Rast nacionalizma i klerikalizma u zemljama stare Jugoslavije, sad vrtoglavo i u Crnoj Gori, govori o tome da civilni sektor nije postigao dovoljno i da je za promjene na ovim prostorima potreban suštinskiji rad. A to podrazumijeva insistiranje na univerzalnim vrijednostima, koje neće biti stvar jednake dostupnosti McDonald'sa i Zare, nego dostupnosti drugog čovjeka na temelju udruživanja marginalizovanih, obespravljenih i eksploatisanih. Budući da je takvih najviše, vjerujem da je moguće biti solidaran i usmjeren na zajednički cilj – čovjeka. Na tome je Praxis utemeljen i zato je važno podsjećati da nije uzalud insistirati na dostojanstvu, kojeg u savremenom potrošačkom društvu jedino fali.

bila-sam-izlozena-pritiscima-jer-sam-se-na-kleroljubivoj-katedri-usudila-baviti-marksizmom-7820.jpg

S obzirom na to da su noseće ideje praksisa antidogmatizam i humanizam na temelju umjetnosti i svestrane stvaralačke prakse, a da su društveno-potrošačke i političke prilike usmjerene ka instrumentaliziranju i vulgariziranju čovjeka i njegovih mogućnosti, čini se da su praxis ideje nasušno potrebne, kaže Slađana Kavarić Mandić koja je na Univerzitetu Crne Gore doktorirala na temu filozofije Danka Grlića pod mentorstvom Lina Veljaka
S obzirom na to da su noseće ideje praksisa antidogmatizam i humanizam na temelju umjetnosti i svestrane stvaralačke prakse, a da su društveno-potrošačke i političke prilike usmjerene ka instrumentaliziranju i vulgariziranju čovjeka i njegovih mogućnosti, čini se da su praxis ideje nasušno potrebne, kaže Slađana Kavarić Mandić koja je na Univerzitetu Crne Gore doktorirala na temu filozofije Danka Grlića pod mentorstvom Lina Veljaka