Biskup Vlado Košić, i da je mogao, ne bi znao ispovjediti Zvonka Bušića

Mislio sam da me ovaj tjedan veći šok od članka Milana Ivkošića u ponedjeljak u Večernjem listu ''Otmica vlastitog života za svoju domovinu Hrvatsku'' povodom samoubojstva Zvonka Bušića neće zadesiti, ali sam se prevario. Rastužila me i obeshrabrila još jedna konstatacija o sposobnostima hrvatskih biskupa da koketiraju s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva.

Piše sisački biskup i predsjednik Komisije za pravdu i mir hrvatskog episkopata, msgr. dr. Vlado Košić, kako mu je rečeno da ''Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara vapi za njegovim riječima''. A pastir, utučen zbog tužnih vijesti, naime, o smrti Zvonka Bušića i o postavljanju ćiriličnih natpisa u Vukovaru, ne shvaćajući da teološko mjesto nije domovina i da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano u svojoj esenciji kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku, ne umije drugo doli dati svesrdnu podršku ovima koji s čekićima kreću na table i na policiju te konstatirati da je ''zgrožen brutalnošću vlasti koja pokazuje toliki raskorak od osjećaja svoga naroda''.

Doktor teologije Vlado Košić je odlučan pa bi po ovom vukovarskom događaju, kaže nam, sad mogao slobodno reći da vlast nije samo ''odnarođena'', kako ju je nazvao kad je ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom ''tragedije u Bleiburgu'' nego, što više, da je vlast ''očito protunarodna!''

Vlast, po biskupu Košiću, ''ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve''. Tiču se oni, dolijeva pastir, možebitnoj okolnosti jer ''ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim''.

Udara biskup u ratne bubnjeve, puše u jurišne trube, i pita se: ''Zar Vukovar ništa ne znači ovim našim vlastodršcima? Zar su oni na pozicijama srpskih osvajača?'' Naime, misli Košić, da je to nečuveno u svijetu, da toga nigdje nema pa opravdava ono što katekizam Katoličke Crkve ne opravdava ni slučajno, a biskup ne bi nikako trebao činiti – samoubojstvo: ''Nije čudo da Zvonko Bušić nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – kako rekoh prije godinu dana u Gvozdu – Protuhrvatska!''

Palo mi je na pamet da je, teoretski, moglo biti moguće da Zvonko Bušić, sluteći kraj, ili ne, zatraži od biskupa da ga ispovjedi. I to me je rastužilo, spoznaja da msgr. Vlado Košić to ne bi znao učiniti. Jer on ne razumije ni bit kršćanstva ni svoje biskupsko poslanje. A uz to se pokazuje i kao slab teolog.

Grijesi u ''nacionalnoj stvarnosti'' su činjenice pa bi, ponavljam, samo pretpostavljam, biskup trebao biti sposoban podsjetiti pokajnika da je zaista došlo vrijeme da okaljamo grijehe naše i naših otaca, te da prestanemo s tim nacionalističkim ludilom. Jer, usuđujem se to kazati kolegi Košiću, samo iz te perspektive kršćanska poruka ima itekako budućnosti. Jer je suvremena. A nacionalizam to nije.

A zašto biskupa Košića ne doživljavam kao teološkog autoriteta? Jer smisla nema ona teologija koja ne ispunjava zadaću kritičkog razmišljanja da bi se došlo do osloboditeljske uloge čovjeka i kršćanske zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Ispravno shvaćena teologija, svaka, ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće pothranjuju same crkvene ili vjerske ustanove.

Teološki govor, naročito govor biskupa, mora odgovarati na sedam stvari koje se tiču kršćanske poruke: a) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, jako prisutne u našim crkvama i vjerskim zajednicama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; b) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da naša povijest jest; c) trebamo djelovati pravedno a ne samo govoriti o mogućnostima pravde u Kraljevstvu Božjeg; d) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; e) moramo se prepustiti Duhu Svetomu koji djeluje u svakoj religiji; f) moramo izgrađivati krotkost našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.

Konačno, ''Locus theologicus'', teološko mjesto suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinom. Teologija nacionalnog anti-mita kakva se ovdje zagovara, jest u funkciji istine u kojoj Crkva mora transcendirati naciju.

Mislim da sam o biskupovim zabludama rekao dovoljno ali bi bilo potrebno dodati još nešto: iskoristio bih priliku da ukažem koliko su mnogi Hrvati zapravo nepismeni jer zaboravljaju ili ne znaju da je ćirilica i hrvatsko pismo. Najstariji dokument pisan hrvatskom ćirilicom je Povaljska listina s otoka Brača (kao što ime govori, nađena je u mjestu Povljima) koja je nastala 1. prosinca 1250. Hrvatskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnost hrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se hrvatska kultura odrekla kulturnih djela kao što su, pored spomenutog, Humačka ploča, Dubrovački molitvenik i ogromna franjevačka književnost: bosanska, hercegovačka i dalmatinska sve do 19. stoljeća.

Jeste, slažem se, traume su kod nekih jako velike. Traži se veliki broj nestalih iz toga kraja, a mnogi Hrvati vjeruju da neki Srbi znaju gdje su masovne grobnice, ali da to ne žele kazati. Pa ipak, koliko god te rane bile bolne, ratne traume svježe, a revolt prema ćiriličnim pločama jak, to nije i ne može biti opravdavanje za scene viđene u Vukovaru. To vam poručuje osoba koja je u ratu izgubila brata koji se vodi kao nestali hrvatski branitelj.

Na ovaj kritički osvrt sam se odlučio jer hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnog mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u sredinu u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u koju će se s poštovanjem građani odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje.

Reklo bi se čak i to da mirotvorstvu predstoji borba s politikom koja krivnju i zaborav pretvara u sredstva političke trgovine. Traži se ne samo proces pomirenja, već i izgradnja strukture povjerenja. Jedinstvenost i neponovljivost svake osobe vodi sve nas do toga da ustvrdimo osobnu odgovornost koju ne mogu drugi zamijeniti, niti je možemo prenijeti na druge.

Razumijem i poštujem bol. Znam, ponavljam, što je imati u obitelji nestalog člana. Ali se vodim riječima na Ovčari ubijenog novinara Hrvatskog radija Siniše Glavaševića: ''Mi svi dobro znamo gdje su žrtve. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni''.

Molim za još malo strpljenja. Ne želim zaključiti komentar bez da se osvrnem na rečeni Ivkošićev ispad (u jednom od najsramotnijih i najstrašnijih tekstova koji je taj čovjek napisao). Ako vam je slučajno palo na pamet da napišete grafit ''Zvonko Bušić – Heroj'', i ako ste među onima koji veličaju život i ''djelo'' Zvonka Bušića ponavljajući ne baš pametne tvrdnje da je ''robijao za Hrvatsku'', kažem: ''Zločinac''.

Bio je terorist i ubojica i kao takvog će ga se trebati pamtiti. Motivi koji su ga pokrenuli i one nacionalističke ekskurzije koje je imao po povratku u Hrvatsku su, meni, potpuno irelevantne.

Nije mi drago, posebno danas kada ga se sahranjuje, što je digao ruku na sebe (ako jeste). Nije mi svejedno što za njim ostaju tužni ljudi. Ali to što je on odabrao kao put je za svaku osudu.

On traži da mu oprostimo zato što si je isprašio metak u glavu? Ja mu nemam što oprostiti jer on mene nije zadužio. On je osramotio moj narod ako je već o nekom narodu riječ.

Da je Zvonka Bušića ubio njegov idealizam? Pa neka, ako je to bio idealizam, jer tko se mača laća od mača i umire.

Da je Bušić bio čovjek s povijesnom misijom? (Milan Ivkošić). Hvala Bogu što je ta misija okončana.

Jer on se samoubojstvom nije odlučio za vraćanje ''duga Hrvatskoj'', nama. Zvonko Bušić je živio jednu tešku zabludu, koja je ista kod svih terorista, pa i kod samoubojica Al Kaide ili talibanskih snaga, recimo. Bušić je živio moral fašista koji tvrde da se moralnima možemo smatrati utoliko koliko svoje potrebe poistovjećujemo s ''potrebama'' nacije''. On je uzdizao naciju i državu na stupanj božanstva.

On je bio, treba to tako kazati, loš Hrvat.

To je fanatizam koji ja, kao teolog i kao kršćanin, moram osuditi (osuđuje se ponašanje, ne osoba) i smatrati apsolutno neprimjerenim za pohvalu od novinara koji bi trebao mladima ukazivati na dobre primjere.

Neka Zvonko Bušić nađe mir u Bogu a neka Hrvatska bude bolja bez njegova fanatizma.

Teologija je uvijek u političkoj dimenziji. Sloboda je sakrament nade i mora biti korištena za ukidanje ropstva. Bog se predstavlja kao temelj i gospodar svemira, odnosno kao transcendentni temelj ljudskog postojanja u svijetu i, konačno, kao Bog nade. Želim pokazati samo jedno, a to je da je u nauku Katoličke crkve nepoznata statolatrija, odnosno pobožanstvenjenje države ili bilo koje političke vlasti.

To sigurno znamo bez doktorata u dogmatici i bez da si umišljamo kako smo reinkarnacija Veselka Tenžere.

Onkraj bilo kakve rezignacije i pobožnog bježanja, tako čestog kod kršćana naše regije, ali i vjernika drugih denominacija i vjera, trezven u duhu hladne kirurške preciznosti o kojoj ovisi ugrožen ljudski život, mislim da nam ovi događaji poručuju da nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, iskrene, prave građane, ali spremne na kajanje i na pomirenje.

Hoćete li vi biti takvi? Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?

To je, po meni, naše glavno pitanje, naša dilema.