Bogatunska država

I tako je doktor s poglavnikova groba sasvim očekivano dobio nogu iz vlade, a medijima je preostalo špekulirati hoće li nasljednik nastaviti s čudesnim projektima ovog genijalca koji je nekretnine množio kao u petrijevoj zdjelici. Hrvatski premijer i - što je mnogo važnije za ovu zemlju – predsjednik HDZ-a, spomenuo je kao razloge otkaza koronavirus i potrebu za nesmetanim predsjedanjem Europskim vijećem.

Neki su njegova objašnjenja nazvali bizarnima i omalovažavanjem pameti hrvatskih građana. Ali, što ako je premijer u pravu? Što ako s pravom smatra da su hrvatski građani dovoljno preparirani i istrenirani da se podrazumijeva pravo i obaveza svakog viđenijeg člana HDZ-a  - u skladu sa žrtvom koju svakodnevno podnosi još od stoljeća sedmog kako bi izgradio Domovinu za sve Hrvatice i Hrvate – na nesmetano gomilanje nekretnina i neštedimice trpanje svojeg štednog računa?  Sve na naš račun, naravno, jer nema te žrtve koju poslušni Hrvatica ili Hrvat neće priložiti na račun državotvorstva i jedine nam Domovine. Svaka sumnja u pravo svakog viđenijeg HDZ-ovca da se obogati na račun svih nas vodilo bi u opasno jugoslavenstvo i komunizam.

Počelo je još tamo od Ćaće Domovine, blaženopočinuvšim Franjom Tuđmanom, stvoriteljem vlastite vile u elitnom dijelu metropole i skrivenih štednih računa, stvoritelja hrvatskog neba i zemlje, a nastavilo se, evo, do današnjih dana. Kao što su članovi njegove obitelji u sebi naglo otkrili žicu za poduzetništvo nakon što je njihov otac i djed usvojio Domovinu, tako su danas jednako prijatelji, djeca, unuci i nećaci sve brojnijih otaca i djedova općina, županija, ministarstava, Sabora i braniteljskih udruga otkrili kako je sjajno biti uspješnim poduzetnikom u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zašto bi onda Andrej Plenković tako nešto smatrao krimenom Milana Kujundžića, koji danas može birati hoće li svoje kratkotrajne političke rane vidati u ogromnom stanu u metropoli, vili s bazenom u zavičaju, ili apartmanu na moru?

Jedino o čemu Plenković mora brinuti je da mu, recimo, Miro Kovač na krilima Stierove borbe protiv klijentelizma ne preuzme fotelju. Isti onaj Kovač koji je, prema svjedočenju izvjesnog Ivice Mlinarevića, otpočetka znao za pozajmicu veletrgovaca plinom, HDZ-u. Kovač je to, dakako, demantirao. Svi ti HDZ-ovci uvijek dobiju nekakve povoljne „pozajmice“, bilo od banaka, bilo od prijatelja, i sve se mjere u milijunima kuna. I kako su dobri dužnici, vrate ih daleko prije roka.

Dio Kovačeve ekipe je Ivan Penava, dojučerašnji profesor fiskulture, koji je kao mladac, nakon samo šest godina rada u vukovarskoj srednjoj školi, postao njezin ravnatelj. Očito je mladi Penava pokazao iznimne organizacijske i pedagoške vrline pa njegov dolazak na mjesto šefa škole nema veze s članstvom u HDZ-u, jer je poznato da u bilo kojoj županiji ili općini nije bitno u kojoj ste stranci.  Opće je poznato da se selekcija kadrova u ovoj državi vrši prema znanju, a ne stranačkoj pripadnosti. U to nas danas uvjeravaju, uostalom, i Stier, i Penava i Kovač. Ta, zašto im ne bismo vjerovali?

Budući da u HDZ-u ne sjede glupi ljudi, od početka su znali da trebaju zadovoljiti apetite mnogo moćnijih od Hrvata koji upravljaju nebitnom i malom zemljom na periferiji Europe. Pa su, kome god treba, redom davali telekomunikacije, financije, socijalni sustav, naftni i plinski biznis, farmaceutske kompanije, a zauzvrat su iz svega toga izlazili daleko bogatiji i moćniji. Članovi njihovih obitelji najčešće se pojavljuju kao vlasnici raznih poduzeća, od kojih se mnoge bave građevinom, naftom, turizmom ili trgovinom na veliko, uvjeravajući narod da je poduzetništvo oslobođeno regulacija i radničkih socijalističkih prenemaganja za boljim uvjetima jedino što ovu zemlju može izvući.

Kako izgleda poduzetništvo oslobođeno regulacije pokazuje i slučaj spaljenih tijela penzionera koji su, zbog velike potražnje za krevetom na tržištu staračkih domova, smrt dočekali gušeći se i gorući u štali u koju ih je smjestio poduzetnički um, reklamirajući svoju drvenu baraku kao dom.

Hrvatu je sve jasnije da njihovo bogaćenje plaća potpuno razrušenim socijalnim sustavom u kojem će, kad dođe vrijeme, vjerojatno izgorjeti, ili otegnuti papke u hladnom i vlažnom hodniku neke straćare koju su nazvali domom penzionera. Jer u privatiziranom mirovinskom sustavu koji je dizajniran da masti vrat bogate bankarske guske, u starosti sebi neće moći priuštiti ništa više od kartonske kutije. Ako ga prije toga otac ne baci s balkona na drugom katu jer nije bilo nikoga da ga skloni od poremećene obitelji.

Sada shvaća da je velika vjerojatnost da će umrijeti polaganom i bolnom smrću jer u sve privatiziranijem zdravstvu, u kojem je i Kujundžićeva obitelj u jednom trenutku pronašla svoju poduzetničku sreću,  nema novca da priušti sistematski pregled, osim ako ne plati, na primjer, privatnoj klinici kojom ravna Kujundžićeva supruga, a ako na nešto liječnici i posumnjaju, na red za pregled u javnom zdravstvu doći će za otprilike dvije godine, osim ako tom istom doktoru u javnoj bolnici ne plati pregled u njegovoj privatnoj klinici.

Zna i da mu pravdu neće donijeti hrvatski sudovi jer je njihova čistka počela još onda kad je Ćaća Domovine hodao po zemlji i na njima su se mogli zaposliti uglavnom poslušni Hrvati pa tek danas vidi da je velika razlika između bivanja Hrvatom i čovjekom koji zna što radi. Uostalom, tužbe danas mogu priuštiti uglavnom bogatiji ljudi pa nema druge nego čuvati onaj kalašnjikov na tavanu kuće.  

Mali Hrvat, međutim, dobro zna da ne može priuštiti ni stanovanje, a da se pritom ne zaduži do grla, iako stvoritelji Domovine na ovaj ili onaj način imaju građevinske firme i veselo grade po cijeloj Hrvatskoj, bildajući troškove gradnje, prebacujući stanove, račune i firme s jednog imena na drugi.

Ne shvaća zašto čita recenzije restorana, jer njega iznutra može vidjeti samo kao perač suđa ili konobar, ali onda poslušno prihvati da recenzije ionako nisu namijenjene njemu, nego njima.

I dok se pita što je to uopće štednja i kako se dolazi do tog čuda,  dotle viđeni HDZ-ovci i prijavljuju štedne račune od nekoliko desetaka, pa i stotine tisuća eura. Zamislite koliko bi bilo spektakularnih naslovnica kad medijima na raspolaganju ne bi bile samo imovinske kartice i katastar, nego skriveni računi u nekim od poreznih oaza?

Mali Hrvat će pjevati banalne i patetične stihove o ljepoti jadranske obale kakve nema na planeti, ali polako shvaća da je ona rezervirana za uvažene članove HDZ-a, ili njihove financijere.

Jedno od najvećih postignuća HDZ-a je da je uvjerio malog Hrvata da će postati veliki, dakle bogati Hrvat, ako se učlani ili glasa za stranku. HDZ je zapravo stranka bogatih i privilegiranih ljudi koji sa svojim glasačima ne dijeli ama baš ništa, čak ni javno dobro, osim mržnje prema drugima i ustaštvu kao ostvarenju sna o državnosti hrvatskog naroda.

Hrvatska nije daleko odmakla od svojih temelja. Država je to bogatih generala, spaljenih staraca, izrešetane mladosti i svakojakog siromaštva.

Zato je najveće postignuće HDZ-a da njihova bijedna država s još bjednijim ljudima, s trulim temeljima u koje se toliko kunu, začudo - još uvijek postoji.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu