U Sisku je u toku završni ispit iz povijesti tranzicije: U Željezari Sisak, na području nekadašnjeg giganta koji je na vrhuncu svoje moći zapošljavao 14 do 15 tisuća ljudi u tri grada, danas radi njih 300-tinjak Foto: Kohom.hr
Ima taj most na ulazu u Sisak iz pravca Zagreba, uzak i vijugav, na kojem često morate čekati prolazak kad vam iz suprotnog smjera dolazi kamion. Što je veći, to se pokušavate više sabiti uz žutu ogradu. Na sreću po sve vozače automobila, kamiona koji prolaze preko mosta sve je manje, a i teret im je drugačiji nego što je bio prije 15 godina.
Imali ste sreće i prošli taj most, a s desne vam se strane pružaju Lidl, Kaufland, Yisk... Ide im, hvala na pitanju, više nego dobro, i vozači njihovih kamiona još će neko vrijeme prolaziti uskim mostom, a oni u osobnim automobilima i dalje će paziti da ih slučajno koji ne ogrebe.
Ali zato više neće prolaziti kamioni Herbosa, Željezare, a uskoro ni Rafinerije, jer to su mrtve građevine koje ni kamioni više ne posjećuju, gotovo nikome ne trebaju u novom preslagivanju karata koje se već 25 godina popularno naziva tranzicijom. I sve više postaju dio nostalgije za nekim starim, boljim vremenima, u kojima Sisak dijelom još itekako živi.
I tako vas put u sve manjem gradu vodi do nedavno izgrađenog velikog rotora u kojem se, ako imate vremena i avanturističkog duha, možete voziti ukrug koliko god želite. Jednako se tako i Sisak vrti već dugo i stalno mu prolaze jedne te iste slike, k'o cvijeće na sredini rotora: mrtva industrija – trgovina, mrtva industrija – trgovina... Jednom riječju – tranzicija.
Nema druge nego sjesti u jedan od kafića uz lijepo uređenu šetnicu uz Kupu, gledati ruševine nekadašnje luke i pričekati Danijela Prerada, sisačkog dopisnika Večernjeg lista, svojevrsnoga kroničara odumiranja ovog nekad petrokemijskog i metalurškog grada.
U Sisku je 1990. godine radilo oko 30 tisuća ljudi, danas je taj broj daleko manji.
Titov završni rad
Ne možeš se ne zapitati što o jednom gradu govori činjenica da je najveći poslodavac – bolnica. U njoj danas radi 1300 ljudi. Pogotovo o gradu koji se voli ponositi industrijskom tradicijom i u kojem je zanat učio i Josip Broz Tito, a eno i njegova završnog rada na stepenicama sisačkog suda.
Eno i završnog ispita iz povijesti tranzicije u Željezari Sisak: na području nekadašnjega giganta koji je na vrhuncu svoje moći zapošljavao 14 do 15 tisuća ljudi u tri grada, danas radi njih tristotinjak. Formula njezine privatizacije je svima dobro poznata: rascjepkaj tvrtku na desetak komada, operušaj ono što je vrijedno i ostavi samo takozvani core business, pa ga pokušaj nekome uvaliti.
U njezinim prostorima danas radi nekoliko tvrtki, poput Ciosa ili Applied Ceramicsa, koji zapošljavaju po 100 do 200 ljudi.
Ostatke Željezare, odnosno jedan njezin pogon, kupio je talijanski Danieli, nakon što se posljednjih 20 godina na njoj naredao impresivan broj vlasnika, i danas zapošljava oko 300 radnika koji zapravo ne rade, nego čekaju da vide što će gospa svjetskog tržišta reći.
Ma kakva proizvodnja?
Ukrajina, koja je tradicionalno izvozila čelik Rusiji, zbog sukoba s tom zemljom sada čelik izvozi u Europu, pa mu i cijena pada. Neki idu tako daleko da zahtijevaju stopiranje uvoza ukrajinskog jeftinog čelika. Baneli, koji u Sisku želi istu razinu proizvodnje kao u svojim talijanskim pogonima, čeka da se to riješi, a dio svojih viših sisačkih kadrova povukao je u talijanske pogone, da ne ispadnu iz štosa, obećavajući im da će se vratiti u Sisak.
A iz Siska, i s ovog svijeta, nepovratno je otišao velik broj sisačkih tvrtki: Herbos, tekstilna industrija Siscia, Segestica...
Za to vrijeme gradonačelnica Kristina Ikić Baniček obećava nove investicije i u svakom razgovoru ponavlja kako Sisak prolazi bolnu tranziciju koju, eto, treba otrpjeti.
"Kakva tranzicija kad državu ne zanima proizvodnja! Mi smo društvo koje ne zanima proizvodnja. Tranzicija valjda znači kretanje prema nečemu", pita se Prerad. Kaže da je Šibenik bio u istim problemima kao Sisak, ali se barem dio radnika mogao orijentirati turizmu.
"Sisak je uvijek imao višak radnika u industriji, a uz sustav koji ne podupire proizvodnju, automatski imaš višak radnika koji tranzicija ne može progutati", kaže Prerad.
Sljedeća je na redu Rafinerija Sisak, koja je jedina izazvala barem prosvjede radnika i građana na čijem je čelu stajala i gradonačelnica. "Ako izgubimo bitku za Rafineriju, izgubili smo bitku za Sisak", grmila je Ikić Baniček za vrijeme jednog prosvjeda. Iako se na početku činilo da će radnici uspjeti privući kritičan broj građana, možda i zahvaljujući energičnosti sindikalnog vođe Predraga Sekulića, stvar se ispuhala, građani se pomirili sa sudbinom. Rafinerija se polako pretvara u skladište u kojem neće raditi više od 300 radnika. Danas ih radi oko 1300. To se, valjda, zove tranzicija.
Applied Ceramics američkog biznismena Darka Sertića, koji zapošljava oko 70 radnika, radi u nekadašnjim prostorima Željezare zahvaljujući njegovom sisačkom porijeklu, inače se već davno mogao preseliti u Zagreb. Siščani se, ako ništa drugo, barem mogu pohvaliti da imaju čovjeka iz Silicijske doline.
Gdje je nestao čovjek?
A mnogi od njih su otišli izvan Siska u potrazi za poslom. "U pet godina Sisak je izgubio 7200 birača. Primjerice, velik dio ljudi iz Željezare otišao je raditi u Njemačku", tvrdi Prerad. Otišli su i neki njegovi bivši kolege iz razreda. Mnogi su završili u Londonu. "U Londonu u domu za starije osobe radi petnaestak Siščana. Jedan moj poznanik kazao mi je da on ne bi brisao guzice starcima u Londonu, brisao bi on i guzice tu, samo da ima kome", kaže Prerad.
Uvjeren je da će grad od oko 47 tisuća stanovnika, koji ima stopu nezaposlenosti iznad državnog prosjeka, biti sveden na pravu mjeru, na oko 35 tisuća stanovnika. "Višak nezaposlenih otići će iz Siska i vjerojatno se nikad više neće vratiti", smatra Prerad dodajući da to ipak nije pesimistična tvrdnja: "Sisak je ugodan grad za onoga tko ima posla. Ima sve: od kazališta, kina, zatvorenog bazena, klizališta, pa i famozni McDonald's. Ali nema posla za svakoga, na žalost."
Različitih inicijativa, međutim, ne nedostaje. Postoji tako jedna da se napravi nešto nalik muzeju industrije, u kojem će se povezati nekoliko tvorničkih zgrada kako bi posjetiteljima pričali industrijsku povijest ovoga grada.
Oni mladi ljudi koji su ostali odlučili su se organizirati i aktivno se uključili u borbu protiv apatije među omladinom. Zdravo mladi, pozdravljamo Darija Ljubojevića iz Saveza mladih Grada Siska koji okuplja pet organizacija. Štite okoliš, organiziraju koncerte, radionice, filmske festivale, tečajeve... i čude se čemu toliko buke oko industrije i zašto mladi u Sisku nisu aktivni.
Omladina je u nedavnom istraživanju navela da im je u gradu dosadno. "Ne znam kako im može biti dosadno kad imaju veliki izbor zabave: od koncerata, radionica, klizališta, plivališta, kazališta ili sportova, ali malo tko to zna od njih jer ih ne zanima, nisu aktivni. Sisak je depresivan grad jer ljudi ne vide dalje od Željezare ili Rafinerije, a mladi su tu apatiju pokupili od svojih roditelja i starije rodbine", kaže Ljubojević.
Dva svijeta
Kaže da su ovih dana izašle slike modela akvaparka koji će se graditi u Capragu, kvartu građenom samo za ljude iz Željezare. Grad će otkupiti tamošnji bazen i sagraditi akvapark. "Vidim po komentarima ispod teksta kako govore: to neće nikoga zaposliti, toga neće nikad biti... Ljudi bi htjeli da je ovo i dalje industrijski grad u kojem će raditi 50 tisuća ljudi", kaže Ljubojević.
Iako novac za svoje aktivnosti, kao i prostor u kojemu djeluju, Skwhat, dobivaju od grada i države, dovoljno su mladi da znaju kako novca imaju i u Europi, pa su se okrenuli i europskim fondovima. Zahvaljujući tome im u Sisak dolazi omladina iz drugih država i gradova. Uskoro će, kaže, doći mladi iz drugih inozemnih gradova koji će ocijeniti koliko im je grad zanimljiv. Politikom se, kaže Ljubojević, ne bave, i strogo je zabranjena u klubu.
Dva svijeta koja su oduvijek bila različita ne mogu se dogovoriti što je važnije u Sisku. Stariji bi vodili mlade u muzej, da im ganuto pokazuju izložbene primjerke industrije koju su gradili svojim rukama i što sada stoje samo kao otužni eksponati njihova neuspjeha. Mladi zijevaju, ne slušaju dosadne priče starijih i pitaju se koji koncert danas ima, kad će više taj akvapark. A Europa zasipa novcem, samo da se nitko od njih ne pita koji im je to majstor došao s metrom kako bi im svima uzeo mjeru.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.