Hrvatska je jedna od 17 članica Europske unije koja je, prema svježoj Eurostatovoj analizi, prešla dopušteni tripostotni prag proračunskog deficita. U odnosu na 2011. godinu, proračunski je deficit u padu za cijeli EU, što je, opet, rezultat poboljšanja trendova u 15 članica (uključujući Hrvatsku, koja tada nije bila u Uniji), pogoršanja u njih 11 i statusa quo u jednoj.
Najniži su postoci proračunskog manjka u Estoniji i Švedskoj (0,2 posto). Njemačka je u plusu od 0,1 posto. Najteži je teret duga u Španjolskoj (10,6), Grčkoj (devet posto) i Irskoj (8,2 posto). Hrvatski je javni dug na razini od pet posto, nešto više nego u Italiji 2009. godine.
Gori od Hrvatske su Portugal i Velika Britanija, ali ne i Slovenija koja je u nedopuštenom minusu od 3,8 posto na koji je došla postupnim rezanjem 6,3-postotnog deficita iz 2009. godine. Slovačka je lani ostvarila minus blizak današnjem hrvatskom, ali ga je dotjerala do 4,5 posto BDP-a.
Hrvatski proračunski deficit je, prema Eurostatovu paketu podataka, krenuo od 5,3 posto 2009. godine da bi u 2010. godini skočio na 6,4 posto, godinu kasnije na 7,8 posto, da bi se lani vratio na pet posto.
Ništa manji problem nije činjenica da je javni dug Hrvatske došao na razinu od 55 posto BDP-a, dok je gornja granica 60 posto kojoj bi se Hrvatska mogla približiti, čak i preskočiti je, potkraj ove ili početkom sljedeće godine.
U drugim je ekonomijama stanje šareno – najniži javni dug je u Estoniji (9,8 posto) i Bugarskoj (18,5 posto), ispred Luksemburga (22,7 posto) i Rumunjske (39,7 posto).
U 14 članica javni je dug preskočio limit od 60 posto BDP-a, s tim da su u dugu do guše Grčka (156,9 posto BDP-a), Italija (127 posto), Portugal (124,1 posto) i Irska (117,4 posto).
Stvari ne izgledaju ružičasto – u šest članica je, istina, javni dug snižen, ali u 22 je krenuo na gore... Utjehe radi, te su brojke "sitne" prema onima iz Japana čiji je dug dvostruko viši od BDP-a, ali poslovni svijet, pa i japanska javnost, od toga ne čine ni paniku ni predstavu.
Temeljem samo jednog od ova dva parametra, 22 članice EU-a će ovako ili onako pod lupu Europske komisije. Komisija mora pretresti državne financije kako bi na vrijeme detektirala slabe točke i opasnosti po ostale članice. Procedura procjene je jednostavna, makar na papiru: EK se pozabavi dosjeom, pa s prijedlozima ide na Vijeće EU-a, koje odlučuje je li određena država prekršila prihvaćene norme i obaveze te glasuje hoće li otvarati proceduru prekomjernog deficita.
Stvari su u EU drugačije nego prije ekonomske krize. Članice su prihvatile striktnije parametre i podržale (neke nerado!) zavirivanje u nacrte vlastitih proračuna kako bi se na vrijeme izbjegli mogući problemi. Proceduri znanoj kao Europski semestar, u skraćenom, pojednostavljenom obliku i na dobrovoljnoj osnovi podvrgavaju se i zemlje kandidati kako bi trenirale disciplinu kontrole državne blagajne i uvježbale se u finesama.
Iz svega ovoga slijedi da će Hrvatska zaista doći "na tapet", kao i ostala 21 država, što ne znači da će EK uzeti punu kontrolu proračuna u svoje ruke. No, Komisija neće ni popuštati. Moguće je da, kao i u slučaju drugih članica u financijskim poteškoćama, Hrvatska dobije izvjesno vrijeme odgode do pune aplikacije traženih parametara.
Ono što je tvrđi orah od ovog prvog seta brojki jest svježa procedura makroekonomskih neravnoteža (MIP, Macroeconomic Inbalances Procedure). Riječ je o mehanizmu koji predstavlja set alarma. Inicijalni semafor (scoreboard) sastoji se od 10 indikatora s indikativnim limitima – dva odražavaju vanjsku poziciju nacionalne ekonomije, tri ukazuju na parametre vezane uz kompetitivnost, a pet odražavaju unutarnje neravnoteže. To je već teren na kome će Hrvatska biti na tankome i prilično skliskom ledu, čak i ako se primjenjuje prijeko potrebna fleksibilnost pristupa.
Proračunski se deficit analizira tijekom tri godine, a granice fluktuacije su plus šest i minus četiri posto BDP-a. Procjenjuje se udio međunarodnih ulaganja u BDP-u, s pragom do – 35 posto. Ups! Pet godina izvoznih brojki sadrži limit od šest posto koji, kada se prijeđe, pali alarm. Promjena kursa nacionalne valute u odnosu na najvažnije svjetske ima granice od pet posto za eurozonu i 11 posto za ostale države EU-a. Postotak zaduženja privatnog sektora, prijeđe li 160 posto BDP-a, također inicira alarm. Fluktuacija indeksa cijena kuća viša od šest posto spada u upozoravajuće indikatore na semaforu. Zadržan je prag od 60 posto za javni dug. Pravilo je da se od članica u crvenom očekuje petpostotno godišnje sniženje javnog duga. Najmanje. Zadnji je indikator nezaposlenost u tri zadnje godine, uz limit od 10 posto. Sve iznad je alarm. Opet ups!
Dosadašnja je praksa pokazala da su većini članica u problemima prihvaćene olakšice i argumentacija, no do svega je došlo nakon tvrdih pregovora. Dodatno je vrijeme 2012. godine odobreno Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu. Kroz prste je progledano Nizozemskoj i Francuskoj.
U slučaju "zamjetnih devijacija" u parametrima Europska komisija može predložiti, a Vijeće EU-a prihvatiti, da država u prekršaju deponira iznos od 0,2 posto BDP-a čime se kupe kamate sve dok se stvari ne srede. Pravilo vrijedi samo za članice eurozone.
Procedura prekomjernog deficita povlači za sobom dodatni monitoring i pretpostavlja utvrđivanje krajnjih rokova za primjenu mjera pri čemu su glavne vremenske točke dva polugodišnja izvještaja EK, proljetna i jesenska ekonomska prognoza.
U ovakvim situacijama propuštanje sniženja deficita i nepoštivanje rokova sadrži opasnost kazne od 0,2 posto BDP-a, uz specifičan način izglasavanja: odluka je donesena na Komisiji, a države članice mogu je (ili ne moraju) glasanjem odbaciti, ako za to postoji kvalificirana većina. Kazna za nedomaćinsko ponašanje ide do pola posto BDP-a u slučajevima otkrivanja prijevara, ruku pod ruku sa suspenzijom sredstava kohezijskih fondova. Čitati kao: lekcija grčke i, izgleda, talijanske namještaljke.
Nije sve samo o kaznama: članice u problemima dobivaju sve vrste pomoći, uključujući financijsku.
Zajedničko uvježbavanje stvaranja razumnih nacionalnih proračuna – ili Europski semestar – ima svoju preciznu satnicu:
u listopadu se objavljuje jesenska ekonomska prognoza. Uz nju EK predstavlja izvještaj o godišnjim trendovima rasta i, što je važnije, izvještaj o mehanizmu uzbune u slučajevima poremećaja.
Tijekom prosinca i siječnja to na Vijeću razmatraju resorni ministri.
U siječnju i veljači se godišnjim izvještajem o gospodarskom rastu bavi Europski parlament.
U ožujku Vijeće daje osnovne smjernice, a mjesec kasnije Europska komisija iznosi dubinsku analizu problematičnih zemalja.
U travnju Vijeće ministara također ima ovaj dosje pred sobom pretresajući usklađene nacionalne proračune.
U svibnju, skupa s proljetnom ekonomskom prognozom, EK u javnost pušta preporuke za problematične zemlje koje će mjesec kasnije razmatrati i izglasavati Vijeće, prosljeđujući liderima na summitu da daju zadnju riječ.
Od kolovoza nadalje članice počinju primjenu mjera, a EK izigrava psa čuvara.
I to je to!
Mjere nisu ništa posebno inovativno, osim što stvarno prisiljavaju članice na ozbiljnost. Razumljivo, sa sobom nose neželjene, neugodne rezove na područjima gdje se nacionalne vlade nisu usuđivale to činiti.
S EU-om za vratom vlade svojoj bazi daju jednostavno objašnjenje – nismo mi ti koji stišćemo remen, to je EU! Galamite Baričeviću (šefu ureda EK u Zagrebu), a ne Grčiću/Liniću/Milanoviću pod prozorom!
A rezova će ionako biti.