Fleksibilizacija radnih odnosa, kako se politički korektnim novogovorom naziva smanjenje radničkih prava, uvjet je bez kojega nema napretka, uvjeravaju nas mjesecima poslodavci i političari u vodećim medijima
Vrijedi podsjetiti da je MMF nakon izbijanja financijske krize 2008. godine zdušno tjerao zemlje na strogu politiku štednje, da bi nakon nekoliko godina priznao kako se malčice zanio i pogriješio te da bi onaj poslovični remen trebalo opustiti za nekoliko rupa; MMF-ova čelnica Christine Lagarde Foto: EPA/Hina
Rezultati posljednjeg istraživanja Međunarodnog monetarnog fonda mogli bi ostaviti zbunjenima takozvane donositelje političkih i ekonomskih odluka u Hrvatskoj, koji su prethodno uvjeravali kako su promjene Zakona o radu prijeko potrebne za gospodarski oporavak.
MMF je u svojim travanjskim prognozama "World Economic Outlook 2015." uvijeno priznao kako nije pronašao dokaz da fleksibilizacija rada dovodi do rasta produktivnosti gospodarstva neke zemlje.
"Regulacija tržišta rada nema statistički značajne efekte na ukupni faktor produktivnosti", navodi MMF, ali se odmah potom pravda da bi to "vjerojatno moglo biti zbog poteškoća u mjerenju stupnja fleksibilnosti tržišta rada među zemljama".
Uglavnom, MMF u skladu sa svojom ideološkom pozicijom sada savjetuje fleksibilizaciju tržišta rada u krajnjem slučaju, kao posljednju strukturnu reformu koju treba provesti jer ne utječe na ukupnu produktivnost.
Hrvatska socijaldemokratska vlada odlučila je da upravo to bude prva provedena reforma.
Evo što nam MMF sada nudi pod nužnim strukturnim reformama: "Smanjenje regulacije tržišta proizvoda i intenzivnije korištenje visokokvalificirane radne snage te kapitalna ulaganja u informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, kao i veća potrošnja u istraživanje i razvoj, pozitivno će utjecati i statistički značajno utjecati na ukupne faktore produktivnosti." Recept je to koji vodi dodatnoj javnoj potrošnji, dakle ono što današnji ekonomski rječnik europskoga kontinenta, nastao pod perom Međunarodnog monetarnog fonda, strogo zabranjuje.
Fleksibilizacija radnih odnosa, kako se u politički korektnom novogovoru naziva smanjivanje radničkih prava, uvjet je bez kojega nema gospodarskog napretka, rasta produktivnosti i otvaranja radnih mjesta. To nas iz dana u dan uvjeravaju najzastupljenije skupine u prevladavajućim medijima – poslodavci i političari na bilo kojoj vlasti.
Ništa čudno s obzirom na to da prvi smanjivanjem radnih prava uvećavaju profite držeći radnu snagu u većoj pokornosti, dok drugi to rade jer uglavnom djeluju prema uputama znatno moćnijih igrača.
Jedan od takvih je MMF, koji je među prvima upotrijebio pojam "rigidnosti tržišta rada" zahtijevajući od država "fleksibilizaciju" radnih odnosa kao uvjet za pristup međunarodnim kreditima.
Vrijedi podsjetiti da je MMF nakon izbijanja financijske krize 2008. godine zdušno tjerao zemlje na strogu politiku štednje, da bi nakon nekoliko godina priznao kako se malčice zanio i pogriješio te da bi onaj poslovični kaiš trebalo opustiti za nekoliko rupa.
Europska komisija je u svojem opsežnom "Pregledu nezaposlenosti i socijalnih kretanja u Europi 2013." jednako tako zaključila da fleksibilizacija rada vodi dodatnom osiromašenju zaposlenih, pa je to svejedno nije spriječilo da nastavi pritiskati države članice da olabave radna prava. Stoga je za očekivati da ni ova MMF-ova naknadna pamet neće utjecati na promjenu smjera u većini država koje hvataju ubrzanje u utrci prema dnu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.