Centri za kulturu - ižmikane krpe nevjerojatnih potencijala za oporavak društva

Pavlica Bajsić Brazzoduro godinu i pol je na čelu Centra mladih Ribnjak koji je u tom razdoblju postao nezaobilazno kulturno središte centra Zagreba i simbol onoga što bi slični centri u glavnom gradu Hrvatske trebali biti.

Ove godine Centar Ribnjak slavi 70. godišnjicu postojanja. Zanimljiva je priča kako je nastao…

Lani, otprilike u ovo isto vrijeme godine, stojeći na ljestvama vješala sam male zvučnike u krošnje stabala na Ribnjaku. Naime, u suradnji s bibliotekom Book&Zvook, započinjali smo eksperiment jedne takve slušaonice audio knjiga za djecu u sklopu tada prvog izdanja festivala Knjige u krošnjama koji radimo s Ibis grafikom. U jednom času me zaustavi gospođa sa psom, u djetinjstvu je bila vezana uz našu ustanovu, poslije je u nju dovodila svoju djecu. Kazala mi je da godinama promatra našu zgradu, po sitnim znakovima pokušava detektirati što se u njoj zbiva, prati promjene i ne-promjene… Zanimljivo joj je bilo što to sad radim u krošnji, raspitivala se o svim novim programima. Svjesno sam prešutila informaciju da sam nova ravnateljica, zanimao me je njen, susjedski pogled na razvoj situacije. Ispalo je da je njen otac, koji sada ima preko 80 godina, jedan od ključnih živućih svjedoka povijesti Ribnjaka i same zgrade. U meni se tada stvorio osjećaj da ja takva, s tim svojim zvučnicima u krošnjama i ljestvama - odjednom pripadam puno većem kontinuitetu i da upravljam prostorom koji pamti i sretne i sumorne trenutke.

Park Ribnjak je nekada bio Popov park, imao je željeznu ogradu 3 metra visoku i nije bio otvoren za javnost. Ogradu je izradio isti obrtnik koji je radio ogradu na Botaničkom vrtu. Ona je sada navodno u Medveji na Kvarneru i okružuje vilu koja je služila kao ljetnikovac zagrebačkim gradonačelnicima. Prema sjećanju njenog oca, dio parka, onaj od brežuljka pa prema sjeveru, nekada je bio prostor na kojem su bili staklenici za uzgoj cvijeća. Za vrijeme 2. svjetskog rata u Popov park su ušli Nijemci i na mjestu gdje je danas zgrada Centra - sagradili skladište za municiju.

U parku su Nijemci imali i poljsku vojnu bolnicu te je na današnjem brežuljku sagrađen bazen za rehabilitaciju vojnih invalida. Nakon rata staklenici su uklonjeni i taj prostor je postao također park izgrađen radnim akcijama susjeda iz ulice. Zgrada skladišta municije  je u početku bila mliječni restoran za djecu. Gospodin se također sjećao kako je cijeli park nekada imao čuvara koji je navečer skupljao ljuljačke i spremao ih. A često bi se moglo sresti i prodavača pereca koji bi uzvikivao "od pereca rastu deca".

Godine 1953. u organizaciji Socijalističkog saveza radnog naroda i Društva „Naša djeca“ i uz pomoć dobrovoljnih priloga i rada zagrebačkih obrtnika izgrađen je prvi dom kulture za djecu u Zagrebu, Pionirski dom Marko Orešković. Taj Dom je registriran u ožujku a u rujnu je počeo s redovitim radom. Temeljem toga, mi ove godine u rujnu slavimo 70 godina naše ustanove.

Moja pretpostavka je da su u to vrijeme nakon 2. svjetskog rata, kada je društvo bilo siromašno, potrebe za izvanškolskim aktivnostima djece naglo porasle, ne samo zbog svijesti o njihovoj važnosti, već i zbog činjenice da je sve više majki radilo i trebalo je djecu nakon škole negdje zbrinuti. U to vrijeme u Zagrebu nije baš bilo škola stranih jezika i muzičkih škola, tako da se u Domu dnevno okupljalo oko 600 djece, a nekad i više.

Bez obzira  što je možda „dobrovoljno“ imalo neke druge konotacije u to vrijeme, meni se jako sviđa da je u temeljima ove ustanove upisano da su zagrebački obrtnici svojim snagama izgradili dom kulture za djecu Zagreba. Ja to danas čitam kao svojevrsni “DNK ustanove” i mislim da je važno stalno na to podsjećati. Zajednica koja prepozna potrebu, zajednica koja poduzme solidarnu akciju.

Kako ćete obilježiti jubilarnu obljetnicu? Je li gotova monografija „Pričaj mi o Ribnjaku“?

Pa već u ožujku smo zapravo počeli s kampanjom prikupljanja sjećanja i memorabilija koja podrazumijeva i redovite „susjedske kave“ na kojima se susrećemo i s nekadašnjim voditeljima i korisnicima. Na njih svatko može doći. Bitno da se uspostavi taj neki transgeneracijski most. To je jednako bitno kao i monografija, odnosno neka vrsta spomenara, koju uređuje Katarina Kolega, a Daniel Kušan će napraviti kratku reportažu o Centru. Shvatili smo da ljudi imaju veliku potrebu sjesti oko stola s nama i ispričati svoja sjećanja. Te naše kave su postale neka vrsta društvenog čina i u meni je zadovoljna ona davnašnja mlada ja, apsolventica etnologije.

Za rujan planiramo svakako promociju monografije, scensko-glazbeni program u koji bi uključili djecu iz naših sve brojnijih grupa, kao i rezidente, ali i jedan diskurzivni moment na temu zajednice i kulture, te njihovih posrednika.

Na centre za kulturu još uvijek se dijelom gleda kao na neželjene ostatke socijalizma?

Ne mogu više to slušati. Voljela bih da se na njih gleda kao na itekako ŽELJENE ostatke ostataka 30-godišnjeg zapostavljanja i iskorištavanja koje je započelo u 90-ima - oni su ižmikane krpe. Ižmikane krpe nevjerojatnih potencijala za oporavak društva. Jednim dijelom, neki su centri uspjeli održati kvalitetne programe usprkos svojevrsnom zlostavljanju. Neki divni ljudi su tamo preživjeli i radili savjesno i predano i njima bi trebalo jednog dana skinuti kapu. Jer, lako je meni sada mahati svojim idejama i programima, vješati zvučnike po krošnjama. Divim se recimo iskusnijim kolegicama koje su uspjele održati niz kvalitetnih programa o kojima se danas malo zna jer se to nije cijenilo a pogotovo se nije promoviralo od 90-ih naovamo. Kako u našem Centru tako i u drugima. Ali neki nisu. Zapošljavali su se krivi ljudi na kriva mjesta koji su postali samo dodatno proračunsko opterećenje, krovovi su počeli curiti, programi smanjivati, a time se smisao ustanova gasio. 30 godina je puno vremena, znate. Sada se rane trebaju zaliječiti, zaposliti stručne i motivirane ljude, krovove popraviti. I ne zaboraviti da povijest ne počinje s nama. Treba iz svega uzeti ono najbolje, osluhnuti vrijeme u kojem živimo i gurati dalje.

Mislim da je to sve više jasno s cijelim ovim novim stavljanjem centara za kulturu u fokus čemu svjedočimo u protekle 2 godine.

Još uvijek ste, kako se to kaže, friška ravnateljica, ali opet ste dovoljno dugo na toj funkciji da možete sabrati dojmove. Kakvo je vaše iskustvo?

Što se mene osobno tiče, znam da sam sada u najvećem kreativnom potencijalu. U meni još ima strasti da guram a opet i dovoljno zrelosti u ljudskim odnosima, unutarnjeg mira jer se umjetnički osjećam realizirano i dovoljno jakih mišića s nezavisne scene koja je neusporedivo teža. Tamo stvaramo nešto iz ničega i svaki put ponovo od nule, kontinuitet je iznimno teško ostvariti. U Ribnjaku ipak imamo nešto. No, izazovi su sasvim druge vrste. Strašno je puno recimo procedura. I one su potrebne. Taman savladamo jednu, pojavi se nova koju trebamo savladati i pritom ne zaboraviti u toj šumi cilj prema kojem idemo. Jer inače se samo iscrpimo i ne dođe do transformacije. Također, tehnički i producentski kadar je sasvim podcijenjen u ovakvim ustanovama, a na nezavisnoj sceni u zadnjih 20 godina jako dobro smo naučili koliko je bitan. Kolektivni ugovori i sistematizacije kao da uopće nisu pratili razvoj tih struka, obrazovanja i njihovu bitnost. O bitnosti promocije da ne pričam, ali to je nešto s čime se bori cijela kulturna scena, ne isključivo centri.

Nedugo nakon vašeg dolaska Ribnjak je postao prepoznatljiv centar. Počeli su različiti projekti, s kojim ste najzadovoljniji?

Kratki rezime ovih godinu i pol? Moja osobna želja je bila za početak otvoriti vrata i prozore Ribnjaka, biti na jedan način na usluzi društvu, a opet ne propasti. I pokazati stav. Koliko god to izvana izgleda wow, mislim da je taj „proboj“ zapravo bio lakši, nego sada taj isti uspostavljeni nivo stabilno održavati i još  paralelno osiguravati temelje za daljnji oporavak i razvoj.

Najzadovoljnija sam s Rezidencijom Ribnjak i sa svim interkulturnim aktivnostima, kao što je bio Hurtok s Ukrajincima, te razne suradnje s udrugama koje rade s izbjeglicama i Uredom za ljudska prava koji vodi odlična Jana Radić.

Što je s Radio Ribnjakom?

Dakle, počeli smo prvo s audio knjigama u krošnjama. U planu mi je još napraviti „park koji dobro zvuči“, odnosno da s vremenom klupe u parku imaju QR kod koji će šetače voditi do određenih zvučnih sadržaja koje mogu kreirati umjetnici ali i djeca.  Tu se otvaraju nevjerojatni prostori i za umjetničku kreaciju, sound art, poeziju, dokumentarizam ali recimo i za pomoć učenju. Zamislite samo da ste dijete i da šećući parkom savladate gradivo za test iz povijesti kroz radiofonsku igru koju možete slušati.RadioTeatrom sam stavila radio na kazališnu pozornicu, a sada ga vidim u hodu, u šetnji parkom. To će biti jedan neobičan radio.  Samo da dođem do daha i krećemo.

Nedavno ste kazali da se suradnja između samih centara zna svesti na ono što uspijete napraviti sa svoje četiri kolegice?

Sada nas je već šest ravnateljica koje smo u vrlo dinamičnoj razmjeni informacija i podrška smo jedna drugoj. Nema tu nikakve opozicije, našle smo se jer smo si generacijski i možda po stilu vođenja i ciljevima najbliskije. Evo upravo kasnim na naš sastanak!

Imate li podršku lokalne zajednice, mjesnog odbora, vijeća četvrti…

Imam. Jako dobro surađujem s predsjednikom mjesnog odbora Ribnjak, Dankom Hećimovićem, poduzimamo razne zajedničke akcije, a i otvorili smo Galeriju USPUT  u njihovim prostorima na Ribnjaku 38, s Ladom Vlainić koja ju s naše strane kustoski vodi, proveli smo i javni poziv za izlaganje i tako je kreirana ova sezona izložbi. Potom,  Daniel Kušan je, recimo, vijećnik u MO Medveščak, što je zapravo isto naš odbor, pa me veseli da će pomoći oko reportaže o povijesti Centra.

Kako stojite s novcem. Uskoro će vam više zaposlenih u mirovinu?

Kroz povijest je ustanova bilježila i različite načine financiranja, na početku je dosta ovisila o vlastitim prihodima što je zanimljivo, a proračunski udio se postupno povećavao, da bi 80-ih godina, nakon što je zgrada temeljito obnovljena, nastala prava eksplozija aktivnosti, a ustanova dobila status ustanove od posebne društvene važnosti. Urušavanje je započelo 90-ih godina, ustanova nije imala kome pripasti, te je neko vrijeme lebdjela ovisna u velikoj mjeri isključivo o samofinanciranju, također se dosta orijentiralo na rad s darovitom djecom, što je po meni ograničavajuće.  Početkom 21. stoljeća započela je kvalitetna suradnja s Rock akademijom, što je pomoglo ustanovi da, sa što manje kompromisa, prebrodi vrijeme samofinanciranja.

Rekla sam vam kako su se kroz godine programska sredstva tako smanjivala da je u jednom času postao upitan smisao postojanja institucije. Centru mladih Ribnjak su ove godine povećana programska sredstva za jedno 140% i to se sada čini puno ali se zapravo samo radi o vraćanju na neki minimum. Morate znati da smo jedan od onih centara koji je, kad sam došla, imao među najmanjima ili čak možda i najmanja programska sredstva u gradu. Dovoljna da možda pokriju par mjeseci programa. S tim sredstvima sam odradila cijelu tu transformativnu 2022. godinu jer su bila planirana godinu ranije, kad još nisam ovdje radila. Zapravo je strašna vijest da je trebalo 140% povećanja da se vratimo na neki minimum.

Uz mene, imamo još 10 zaposlenika, jedan smo od najmanjih kolektiva i velikim dijelom ženski,  imamo samo dva muškarca, te je prosjek godina, istina, dosta visok što postaje problem kad dođe do bilo kakvog fizički težeg posla. A to je svaki dan a pogotovo vikendima. Morate znati da je centar u isto vrijeme i kazalište i galerija i koncertni prostor i tribina i radionice i događaji u parku i prostor za probe, konferencije i sastanke… Sve te praktikabele, stolove, stolice netko treba konstantno premještati, između proba i izvedbi prati podove... Odlasci u mirovinu će se jako osjetiti, pogotovo u našem dramskom studiju koji vodi Ksenija Rožman i koji svake godine upisuje jako puno djece baš zbog nje. Ne vjerujem u onu tezu da su svi zamjenjivi. Ali ima još nešto vremena do tada. Također se jako bojim izumiranja zanimanja u kulturi. To je nešto što motrim cijeli svoj život, kako se zanimanja u kulturi gase i kako svi postaju stručni za sve. Mogu, ali površno. O terminu „kreativne industrije“ također imam podvojene osjećaje. Ne znam jeste li primijetili da su kulturnjaci sve više stjerani u prekarijat a birokracija i menadžeri se osnažuju.

Ključno je da centri naprave dobru novu, suvremenu, sistematizaciju, proces je započeo, iznimno je kompliciran i zbog svih naših razlika i zbog usklađivanja s kolektivnim ugovorom, nadajmo se da neće dugo trajati i da ćemo svi shvatiti da nam je to šansa da udarimo temelje  promjeni iznutra.

Koliko zbog vašeg angažmana pati RadioTeatar na čijem ste građenju radili cijeli niz godina?

Ne pati uopće. Patim možda ja što ne mogu više biti toliko prisutna u svim segmentima, ali uživam i u tome da povremeno ostavim sve brige Ribnjaka iza sebe, postanem „samo“ umjetnica i stanem na pozornicu sa svojim Hoerspielom ili Soundtrackom za film koji nije snimljen. Zagrlim prijatelje na sceni i u publici. Imala sam veliku sreću  i nešto mudrosti da smo svih ovih 10 godina radili na tome da širimo krug suradnika, kao i načine djelovanja: kazalište, radio, edukacije, radiowalk, male forme Plana za bijeg…  To je stvorilo jednu šaroliku jezgru osobitih umjetnika različitih disciplina koja više nije toliko ovisna o meni a koju sada vodi mlada a nevjerojatno zrela Katarina Krešić. Ako je ta šarolika jezgra osobitih umjetnika rezultat neke moje ideje razvoja organizacije, onda je Katarina  taj moment puke sreće - pala nam je s neba. Svjesna sam da to sve skupa nije mala stvar i da mogu biti ponosna jer su takav proces i takva sreća rijetkost.

Onaj koji fali RadioTeatru i čiji je gubitak nepremostiv je Ante Perković, novinar, glazbenik, radijski autor, publicist, prijatelj i drug  kojeg smo izgubili 2017. Samo on.

 

Ukratko o programima

HURTOK - naš krug povjerenja

Kad sam prije godinu dana u trenutku izbijanja rata u Ukrajini pozvala na akciju, mnogi zagrebački centri za kulturu, kao što su KNAP, Cesarec i Pogon su stali uz Ribnjak i pomogli. Osmislili smo svoje programe, a KUC Travno je delegirao kombi i šofera koji je svake subote dovozio ukrajinske obitelji iz prihvatilišta k nama na radionice, a podigli smo i zajedničku internet stranicu. Tada u sklopu programa HURTOK, koji sam zamislila prvenstveno interkulturno, to jest kao dvosmjernu razmjenu kultura - pokazali smo da se, uz veliku količinu energije i inzistiranja, čak i u okviru institucija nekad može reagirati brzo.

HURTOK, što inače znači kružok, smo prozvali našim krugom povjerenja i nije samo pomogao malim Ukrajincima, pomogao je i nama samima da se vratimo onom prvotnom “DNK-u ustanove” o kojem sam ranije govorila.

 

Smanjivanje napetosti

Nakon toga je krenula suradnja s Uredom za ljudska prava Grada Zagreba i Janom Radić, platformom Upgrade, Centrom za mirovne studije, organiziranje Međunarodnog dana izbjeglica i drugih sličnih manifestacija, a zatim sve više interkulturnih suradnji s ciljem da kroz umjetnost i kulturu pokušamo smanjiti napetosti i strahove, obogatiti jedni druge i osvijestiti pozitivne strane društvenih promjena kojima svjedočimo. A ispostavilo se da su potrebe suvremenog društva, koje i postaje sve multikulturalnije - ogromne.

 

“oČAJavanje sa susjedima”

Imamo i krasnu suradnju s PADUH-om, Panafričkim društvom prijateljstva, posebno s afričkim glazbenicama, pa kolektivom Žene ženama (udruga Živi Atelje DK) koji okuplja tražiteljice azila i izbjeglice koje međusobno razmjenjuju razne vještine i iskustva - preporučujem od srca njihovo “oČAJavanje sa susjedima” - interkulturno putovanje kroz ceremoniju pijenja čaja ili keramičke radionice sa živom glinom. Prvo “oČAJavanje” nam je dovela upravo suradnja s kustoskim kolektivom WHW koji je možda bio prvi koji je pokucao na vrata Ribnjaka. Postali smo domom njihovog međunarodnog programa WHW  Akademija, što je zapravo jedna velika čast.

 

Interreligijski dijalozi

Cijeli taj interkulturni aspekt će ove jeseni biti zaokružen pokretanjem jednog novog programa radnog naslova Interreligijski dijalozi. Dijalozi bi se, za razliku od dominantnog diskursa u koji se ulaže puno napora a usmjeren je na stalno isticanje različitosti, usmjeravao na dijalog i na isticanje sličnosti vezano uz pojedine  teme, a obraćao bi se prije svega mladima. Osim debatnog dijela na kojem bi prisustvovali predstavnici različitih  vjerskih organizacija,  pojedine teme bi se obrađivale i kroz kazališne radionice Boalovog teatra. Ideja je vrlo delikatna, želja možda pretenciozna, svjesna sam toga - ali osjećam užasnu potrebu, pa gotovo i dug.

 

Subotnje Matineje u šlapama

Značajni su pomaci ostvareni i u glazbenoj i kazališnoj djelatnosti. Osim predivnih vanjskih suradnika kao što su Nenad Kovačić, Tena Novak Vincek, Lucija Stanojević, Jasmina Bojić  koji ovdje dolaze sa svojim edukativnim projektima, ušli smo u suradnje s nekoliko glazbenih škola grada Zagreba, njihovi ansambli nastupaju na subotnjim Matinejama u šlapama, a kad zatopli očekujemo njihove orkestre u našem parku. Smatram to sistemski dobrim pomakom koji najviše volim i koji generira najbolju energiju. Čista razmjena “dobara” u kojoj obje strane rastu. Njihovi učenici stječu iskustvo javnog nastupa, a mi imamo programe za razvoj nove publike.

 

“Neozbiljni u parku”

Ranije spomenuti program orkestara u parku nazvala sam “Neozbiljni u parku” i osim glazbenih škola ostvarujemo suradnje i sa Zagrebačkim orkestrom ZET-a, a  Sustav orkestara djece i omladine Ricarda Luquea i simfonijski orkestar kojim dirigira fantastični Ante Sladoljev - odnedavno su naši rezidenti.

 

Šlageristi - vječne pjesme, vječna mladost

S Ivanom Starčević i Matijom Antolićem započinjemo projekt “Šlageristi - vječne pjesme, vječna mladost” koji ćemo nuditi domovima umirovljenika - glazbeni program uživo sa šlagerima  na tragu radijske emisije “Želje i pozdravi”. Među glazbenim rezidentima je i bend/projekt Car je gol, Stanislava Habjana, s Mary May, Sretenom Mokrovićem i Antoanom Perkovićem. Nedavno smo s glazbenim programima krenuli posjećivati i bolnice, a dolazimo i u susjedni Centar za autizam s Klincima s Ribnjaka.

 

Glazbe svijeta

U nekoj svijetloj budućnosti bih voljela na našoj krovnoj terasi pojačati programe glazbe svijeta, što bi bilo u skladu sa snažnim interkulturnim zamahom ustanove, i to prvenstveno u suradnji s glazbenicima azilantima, ali i međunarodnim kulturnim centrima u Zagrebu i Piranha Arts-om iz Berlina koji organiziraju Womex festival. Ne zaboravivši pritom i redovite plesnjake koje želim revitalizirati kao jednu od najljepših zaboravljenih tradicija na Ribnjaku. Ali sada gurajući intergeneracijsku komponentu: “Ako povedete baku ili dedu - čekat će vas ulaznica gratis! “

 

Rezidencija Ribnjak

Što se kazališta tiče, na “vratima” Scene Ribnjak je prošlog ljeta osvanuo javni poziv za rezidencije i gostovanja scenskih i glazbenih umjetnosti. Tako je rođena Rezidencija Ribnjak na koju smo jako ponosni jer je pokušaj uvođenja nekog sustava u suradnji s nezavisnom kazališnom scenom. Cilj Rezidencije Ribnjak je osnaživanje nezavisne scene i osiguravanje stabilnosti u planiranju prostornih kapaciteta umjetnicima, umjetnicama, umjetničkim organizacijama i udrugama na određeno razdoblje. Tako smo u 2023. ušli s 19 rezidenata, a trajanja rezidencije su podijeljena na 6 mjeseci, jednu ili dvije godine. Partnerstvo je zasnovano na povoljnom korištenju prostornih, tehničkih i promotivnih resursa, te međusobnom solidarnom razmjenom vještina, iskustava i programa. Rezidenti besplatno koriste prostor za probe i co-working stol, za izvedbe imaju najpovoljniji dogovor vezan uz prihod od ulaznica  ali zato kao suradnici odrađuju dio naših sociokulturnih programa, radeći povremeno s ranjivim društvenim skupinama. Uz nekoliko vanjska gostovanja, upravo rezidenti svojim predstavama i koncertima tvore repertoar Scene Ribnjak, koja nije kazalište nego dio centra za kulturu. Tim je meni osobno ovaj koncept još izazovniji.

Ovog ljeta će nas na krovnoj terasi čekati izvedbe na otvorenom naših rezidenata a i ponovit ćemo suradnju s Ljetnim noćima Teatra Exit koje su lani bile iznimno dobro posjećene.

 

Knjige u krošnjama

Književna djelatnost ima svoju lijepu priču prije svega  s festivalom Knjige u krošnjama koji organiziramo krajem svibnja s Ibis grafikom. Osim književnosti za djecu i mlade, promoviramo i radiofoniju i audioknjige kroz suradnju s bibliotekom Book&Zvook. Među našim suradnicama je i susjeda Olja Savičević Ivančević koja je lani održala radionicu sa srednjoškolcima a sada skupa planiramo i nastavak suradnje vezan uz kreativno pisanje s mladima, ali tako da kroz jedan dugi proces polaznici osjete transformaciju svog sadržaja za različite medije . Sanja Baković i njena inicijativa Odvalimo se poezijom redovito kod nas organizira Humanitarni pjesnički buvljak. Ta suradnja je došla na ideju Đurđice Čilić, a ja sam buvljaku pripojila još i svirku. Kad Olji, Sanji i Đurđici pribrojimo i Stanislava Habjana, možemo reći da nam se u parku stvara jedna sasvim zanimljiva književna redakcija i da bi do kraja godine bio red da objavimo i jedan časopis!

 

Filmovi na mala vrata

Filmsku kulturu smo do sada stigli nažalost najmanje dotaknuti. Krenula je prva suradnja s HAVC-om (Maraton kratkometražnih animiranih filmova), Pom -pom film i Zagreb film pomogli su filmskih programima na Hurtoku, s udrugom Alternator surađivali smo na Festivalu prava djece, a s vanjskom suradnicom Mijom Pavlišom pripremamo strategiju kako da na mala vrata uvedemo neki vid manjih filmskih ciklusa, a upravo smo započeli i suradnju s Hulahopom i Animafestom.

 

Ekološka renesansa

Voljela bih uz sociokulturu, kazalište, glazbu i film naglasiti i da smo ojačali postojeći ekološki program Centra objedinivši ga pod imenom Ekološka renesansa i vodi ga kolegica iz Centra, Marina Ćurković. Građani mogu baš svake prve subote u mjesecu na Ribnjaku naučiti nešto novo o mogućim načinima odgovornog življenja na ovoj planeti.