"Čim kažem da sam samohrani roditelj, cijena rada mi pada"

Kao što se i očekivalo, s prestankom turističke sezone broj nezaposlenih je opet počeo rasti. Prešao je brojku od 300.000 nezaposlenih i sve do sljedeće sezone neprestano će se povećavati. U recesijskoj crnoj rupi izgubit će se još najmanje 40.000 ljudi od onih 1,364 milijuna, koliko ih je bilo zaposleno u kolovozu. Oni koji su radili u sezoni u sljedećih će dva do tri mjeseca koristiti slobodne dane koje su zaradili prekovremenim radom te eventualno pravo na godišnji odmor (podsjećamo da je novim Zakonom o radu to pravo smanjeno), pa će se prava brojka nezaposlenih vidjeti tek potkraj ove i početkom sljedeće godine.

Uglavnom, opet ćemo vidjeti sve ono što smo gledali prethodnih godina otkako traje recesija, s tim da će biti još i gore, jer se pad BDP-a najavljuje i za sljedeću godinu, dakle sedmu uzastopce.

Već potkraj 2012., prema nedavno predstavljenom UNICEF-ovu istraživanju, u Hrvatskoj je 20 posto djece do šeste godine živjelo ispod praga siromaštva. To znači da ta djeca nisu ni svaki drugi dan za obrok imala meso ili ribu, da žive u vlažnim i neadekvatnim prostorima, da mnoga nemaju ni vlastiti krevet, a o igračkama ili nekim drugim normalnim uvjetima za rast i razvoj da i ne govorimo. Posebno zabrinjava što je čak 68 posto roditelja koji su korisnici socijalne pomoći izjavilo kako nema dovoljno novca ni za hranu, što najbolje govori da je pomoć države najsiromašnijima nedovoljna za bilo kakav normalan život.

Šteta što UNICEF ili netko drugi istraživanje nije proveo i među odraslijom djecom, čije su potrebe još veće, jer idu u školu ili na fakultet, a jednako tako nemaju ni normalan obrok, ni sve ostalo što bi im bilo potrebno, dok se o nekoj nadgradnji (knjigama, putovanjima, kulturnim događanjima i svemu drugome) može samo sanjati. Jasno je da bi rezultati bili još porazniji, jer od posljednjeg je istraživanja prošlo više od dvije godine, a ekonomska se kriza kroz to razdoblje samo produbila. U njoj se iskristaliziralo da je cijena rada drastično pala, da je dobiti pošteno plaćen posao ravan zgoditku na lotu, da vlastiti poslovi ne mogu opstati zbog spirale neplaćanja, da ljudi s djecom završavaju na ulici jer nemaju od čega platiti stambene kredite ili podstanarstvo, da i ono malo ljudi koji rade strepe od toga do kada će raditi i trpe svašta samo da bi zadržali i nekakav bijedno plaćeni posao, kao i mnogo toga drugoga, što pokazuje da je život u ovoj državi izgubio svaki smisao, osim za one koji imaju podeblje bankovne račune.

Da je stanje više nego ozbiljno, pokazuje i prezentacija profesora Zorana Šućura objavljena u sklopu tribine održane u svibnju u Centru za demokraciju i pravo Miko Tripalo, a na kojoj se raspravljalo o nejednakostima i siromaštvu u Hrvatskoj. Prezentacija pokazuje da je u 2012. više od 55 posto kućanstava jedva spajalo kraj s krajem, da je rizik siromaštva najviše porastao kod djece i mladih te da su krizom pogođene obitelji s djecom, i to već ako imaju samo jedno ili dvoje njih, a najviše one jednoroditeljske. Nadalje, primjetan je pad učinkovitosti ukupnog sustava socijalnih transfera u redukciji siromaštva, a najmanje se izdvajalo (po tome smo na začelju Europe) za zaštitu u slučaju nezaposlenosti te za stanovanje i socijalnu skrb.

Novih istraživanja na žalost nema, ali kada budu objavljena, rezultati će – nije teško pogoditi – biti znatno lošiji.

Istraživanje prof. Zorana Šućura pokazuje da je u 2012. više od 55 posto kućanstava jedva spajalo kraj s krajem, da je rizik siromaštva najviše porastao kod djece i mladih te da su krizom pogođene obitelji s djecom, i to već ako imaju samo jedno ili dvoje njih, a najviše one jednoroditeljske

Kako u svemu tome biti dobar roditelj, pitanje je svih pitanja, a pogotovo za samohrane roditelje koji nemaju obitelj koja bi im mogla pomoći.

"Potencijalnim poslodavcima više ne govorim da sam rastavljen, jer čim kažem da sam samohrani roditelj, cijena rada mi pada. Znaju da moram raditi pod svaku cijenu, pa mi nude uvredljivo malu plaću. Ne govorim ni da imam stambeni kredit te da nemam obitelj koja mi može pomoći. Ne želim da me netko žali ili da iskorištava moju situaciju, nego samo da pošteno plati ono što odradim", ispričao nam je jedan samohrani tata, inače otac dječaka koji ide u osnovnu školu. Trenutačno radi, ali na određeno vrijeme, pa unaprijed – treba li reći panično – traži drugi posao.

Društvo će za ovog oca, ocijenila je psihologinja Mirjana Nazor, još i pronaći donekle razumijevanja jer je zbog dubokih predrasuda spremnije iskazati povjerenje muškarcu. Predrasude kažu da kad muškarac ostane sam, to najčešće nije njegovom krivnjom.

"Žena koja ostane sama (osim u slučaju  smrti bračnog partnera) češće je izložena osudama i češće percipirana kao krivac što ju je partner napustio, što može utjecati na spremnost pružanja pomoći od neprofesionalaca", naglasila je naša sugovornica, podsjetivši da je uz materijalnu i psihološku pomoć, bitno i suzbijati predrasude prema samohranim roditeljima.

"Samohrani roditelji čine oko 20 posto obiteljske populacije. Češće su, kako znamo, obitelji u kojima majka živi sama s djetetom ili djecom, a rjeđe je to otac. Bez obzira koji je roditelj suočen s potpunom brigom o djetetu, pomoć mu je nužna. I to različite vrste pomoći. Razmišljanje da su obitelji s jednim roditeljem neprirodne, pa samim time i nepoželjne, krajnje je nakaradno. Neprirodna ne može biti spremnost da se preuzme potpuna briga o djetetu. Taj je čin u današnje vrijeme gotovo herojski", kaže Nazor.

Govoreći o vrstama pomoći koja bi trebala biti pružena samohranim obiteljima, naglasila je da treba voditi računa o uzrocima zbog kojih brigu o djetetu vodi samo jedan roditelj.

"Razlog ili uzrok zašto jedan roditelj živi sam s djetetom ili djecom vrlo je važan – nije svejedno je li uzrok tome smrt bračnog ili izvanbračnog partnera, razvod (kvaliteta razvoda je također važna), nenajavljeni odlazak partnera, oduzimanje roditeljskog prava, dugo odsustvo zbog bolesti... Svaki od spomenutih uzroka zahtijeva nešto drukčiju vrstu pomoći i djetetu i samohranom roditelju. Jer napor podnošenja problema i poteškoća i samohranog roditelja i djeteta ovise i o uzrocima koji su im prethodili. Na primjer, ponekad je lakše podnijeti i djetetu objasniti smrt roditelja nego njegovo napuštanje obitelji", objašnjava.

Dodaje kako je vrlo važno ima li samohrani roditelj kvalitetnu podršku članova obitelji i prijatelja. Postoji li kvalitetna mreža socijalnih odnosa koja će uz roditelja biti oslonac djetetu  u odrastanju? Krizmanić vjeruje da je krajnje frustrirajuće za samohranog roditelja ako zna da dijete ovisi isključivo o njemu te da će u slučaju njegovih financijskih poteškoća ili teške bolesti dijete biti smješteno u socijalnu ustanovu. Objektivno gledajući, jedan roditelj ima sigurno manje vremena za bavljenje djetetom, za razgovor, šetnju, čitanje... To može rezultirati grižnjom savjesti i uvjerenjem da nije dobar roditelj. I tu je, naravno, potrebno pomoći.

Komentirajući istraživanja koja pokazuju da siromaštvo češće pogađa samohrane roditelje, kazala je kako je jasno da je i elementarne potrebe i režijske troškove znatno teže zadovoljiti samo s jednim prihodom, čak i kad je on relativno visok.

"Vrlo je važno, međutim, naglasiti da na normalan psihofizički razvoj djeteta mnogo više utječe atmosfera u kojoj ono odrasta nego struktura obitelji. Oba roditelja nisu jamstvo stvaranja tople atmosfere, međusobnog uvažavanja i poštivanja i pružanja sigurnosti djetetu u ozračju ljubavi", kaže Mirjana Nazor.

Javne politike ne samo da nisu uspjele pokrenuti rast gospodarstva i smanjiti broj nezaposlenih, nego nisu uspjele ni osigurati mehanizme za zaštitu najugroženijih slojeva građana. Broj gladne djece o tome dovoljno govori.

I tu dobru atmosferu u Hrvatskoj je teško postići, bez obzira je li riječ o jednoroditeljskim ili dvoroditeljskim obiteljima. Naime, kako pokazuje nedavno objavljeno izvješće o trendovima u kvaliteti življenja u Hrvatskoj između 2007. do 2012. (http://www.eurofound.europa.eu/), koje je proveo Institut Ivo Pilar u suradnji s Institutom za javne financije (financirala ga je Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (European Foundation for the Improvement of Living and Working  Conditions – Eurofound) – u Hrvatskoj je, najkraće, puno problema. U međuvremenu su se, kako je rekla voditeljica projekta Ljiljana Kaliterna, mnogi indikatori kvalitete življenja (životni standard, uvjeti stanovanja,  radni uvjeti,  obiteljski i društveni život, zdravlje i zdravstvena skrb, dostupnost javnih usluga, kvaliteta državnih institucija) pogoršali.    

Već tada je, dakle u razdoblju između 2007. i 2012. godine, bilo vidljivo da je do posla bilo teško doći. Više od 50 posto nezaposlenih posao je tražilo više od godinu dana, a trećina nezaposlenih i više od tri godine. Žene su uobičajeno teže dolazile do posla i bile su manje plaćene. Poslovi u Hrvatskoj su nesigurni, a radnici rade dulje i imaju manja primanja nego većina zaposlenih u Europi. Zbog toga, ali i nedostatka socijalnih usluga, čak 76 posto njih imalo je vrlo veliki problem s usklađivanjem poslovnog i obiteljskog života. Osim duljeg radnog vremena i nesigurnosti, istraživanje je, među ostalim, pokazalo da su hrvatski radnici izloženi i mnogim profesionalnim rizicima zbog loših uvjeta rada. Dakle, iako istraživanje pokazuje i mnoge druge zanimljive podatke, javne politike ne samo da nisu uspjele pokrenuti rast gospodarstva i smanjiti broj nezaposlenih, nego nisu uspjele ni osigurati mehanizme za zaštitu najugroženijih slojeva građana. Broj gladne djece o tome dovoljno govori.

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.