Čudo kontinuiteta u državi bez pameti

Prvo je trebao biti spektakularan završetak. Dolaskom turskog pisca i dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Orhana Pamuka, te njegovim nastupima, zamišljeni kraj dvadeset i petog Sajma knjiga u Puli imao bi sve elemente spektakla kakvog ovo vrijeme i kultura površnosti traže. Pamuk je, naime, globalna književna zvijezda koja privlači medijsku pozornost kao da se bavi nečim što s pisanjem kao usamljeničkim poslom i čitanjem kao intimnim činom nema nikakve veze, na njegovim je nastupima gužva kao na koncertima i za njega znaju i oni što su im knjige ugrađene u police iz švedskih dućana namještajem.

Zatim je trebao biti razočaravajući kraj. Turski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Orhan Pamuk, otkazao je posjetu Sajmu knjiga i autora u Puli, tek nekoliko sati prije leta za koji je imao kartu. Obiteljski su razlozi, stvarno jesu, naveli globalnu književnu zvijezdu da se ispriča i ostane kod kuće. I džaba su, činilo se, mediji pokazivali spremnost da ga dočekaju kao da se bavi nečim što s pisanjem kao usamljeničkim poslom i čitanjem kao intimnim činom nema nikakve veze, planovi za odlazak na nastupe pisca na kojima je gužva kao na koncertima su mijenjani i bez godišnje doze kulture su ostali i oni što su im knjige ugrađene u police iz švedskih dućana namještajem. 

A onda se nije dogodilo ništa i to je, zapravo, pokazalo koliko je velik i važan Sa(n)jam knjiga u Istri: Orhan Pamuk nije došao, Sa(n)jam je zatvoren u nedjelju, petnaestog prosinca, već je narednog jutra započelo vraćanje Doma hrvatskih branitelja u stanje u kojem inače tavori i... I eto, to bi bilo to. Točno onako kako i priliči manifestaciji čiji centralni događaji nisu dolasci pisaca poput Pamuka, najvećih ovih i onih, poznatih tih i tih.

Cijelih četvrt stoljeća od one godine u kojoj je pokojni Boško Obradović smislio sajam knjiga i najavio ga za tri-četiri mjeseca, ispostavilo se kako je centralni događaj tog istog sajma – sam Sa(n)jam knjiga i autora.

Manifestacija koja može preživjeti ovakvu programsku promjenu je ili nevažna ili prevažna. Prvo, znamo, nije, dok drugog treba postati svjestan.

Nisu, da ne bude zabune, Pamukov nedolazak amortizirali sjajni ruski autori i autorice čiji je posjet ostao u turskoj sjeni, niti programi posvećeni pokojnom Tusti i KUD Idijotima – tako pulski, punkerski i radnički, a opet atraktivni koliko treba biti da se ne ostane općinski važan – pozicionirani u završne večeri, jer, da ponovimo, nikakva amortizacija i nije trebala da se književna smotra okonča kako i priliči: bez glamura s kojim je počela i dovoljno atraktivno da se oni što su nastupali dok se dio sudionika razilazio ne osjećaju kao neobavezni dodatak prehrani. Kao, drukčije rečeno, nešto bez čega se može, ali eto, ipak postoji iz nedokučivih razloga.

Tko god misli da je dvadeset i pet godina malo, neka ih proba provesti u zatvoru ili u siromaštvu. Tko god misli da je lako imati veliki Sajam nakon četvrt stoljeća postojanja, neka proba napraviti dvadeset i šesto nešto, što god. U društvu u kojem riječ kontinuitet postoji u rječnicima čisto da se slovo k ne osjeća zapostavljenim, trajati ovako dugo trijumf je sam po sebi. U zemlji u kojoj kultura nije zadnja rupa na svirali, samo zato što je i ta rupa zauzeta, istrajavati u organizaciji velikog, važnog, sjajno organiziranog i izvanredno produciranog Sajma knjiga je manifestativni oblik ludila u najpozitivnijem smislu te riječi. Let je to iznad onog kukavičijeg gnijezda u kojem se čvrsto vjeruje da je kukanje oblik rada i da samo treba biti uporan u njemu pa će se sve promijeniti na, normalno, bolje, iako nagomilano iskustvo govori suprotno.

Često je i ovdje i drugdje pisana povijest Sajma knjiga, opisivan put od male knjižare otvorene u danima u kojima su se masovno otvarali sanduci sa oružjem i municijom, preko godina seljenja Sajma od napuštenih kina do urušenih robnih kuća, pa do, evo, ovoga što Pula sada ima svakog prosinca svake godine, u danima u kojima je, dok se trgovci maglom nisu sjetili adventskih mogućnosti prihoda, svijet uz more slušao buru i čekao dulje i bolje dane, one što em traju, em u njima ima golim okom vidljivih dokaza da život nije otišao sa posljednjom skupinom turista.

Koga baš gola faktografija zanima, neka se obrati na poznate internetske adrese i tamo pročita podatke iz kojih se da naučiti svašta, samo se ne može sve razumjeti. Za razumijevanje, ipak, treba doživjeti Sajam, kao autor, autorica, posjetitelj, posjetiteljica, a najbolje kao slučajni prolaznik bez ikakvih očekivanja. Tada i iznenađenje bude veće.

Magija Sajma knjiga nije, naravno da nije, samo u tome što postoji, kao što nije ni u pulskom osjećaju da pisanje i čitanje knjiga nisu najuzaludniji poslovi na cijelom ovom svijetu, uzaludni koliko i servisiranje pisaćih strojeva i telefonskih govornica. Nije ni u iluziji da možda, ipak, nekim čudom, ne živimo u zemlji u kojoj se knjige prodaju tek malo bolje ili gore – sasvim je svejedno, jer je svakako bijedno - nego CD-ovi s glazbom ili solarni kalkulatori. Velika ambicija da se ne bude provincijski skup na kojem se strani gosti osjećaju kao da domaćinima udjeljuju milostinju samim svojim prisustvom, te nepretencioznost zahvaljujući kojoj su jednaki i debitanti i oni što su se, kako se to kaže, etablirali dok su novi autori učili slova, uz srastanje s gradom i gradskim životom, čine koktel zbog kojeg su neki ozbiljni ljudi spremni zimi putovati u Pulu, a to nije iskustvo za poželjeti, samo što ni ono istarsko nije za propustiti.

Ova, 2019. godina i ova dvadeset i peta obljetnica pokazali su koliko je narastao Sa(n)jam knjiga. Toliko da, eto, ne treba ni mrvica truda za preživjeti nedolazak dobitnika Nobelove nagrade. Borbu za preživljavanje, naime, vode oni što su na samrti, bukvalno ili bukvalnom slično, dok je Sajam živ da življi biti ne može. Uostalom, tek je napunio dvadeset i pet, a to što nije odrastao u pamuku, već u gerilskoj borbi, nije ga iscrpilo. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu