A da ukinemo Zagrebački holding?

Da u Zagrebu ima neke koristi od koktela s manjkom populizma, viškom građanske svijesti i proceduralnim fundamentalizmom, zvao bi se Stockholm. U tom slučaju ni Milan Bandić ne bi ostao zapamćen kao netko tko je demontirao što je stigao: od sustavnog vođenja gradske administracije pa do vodovodnih cijevi.

Sve je, je li tako – tako je, suprotno: nered kojeg su zatekli Tomislav Tomašević i Možemo je takav da će sve što znaju o pristojnom, odgovornom i suvremenom vođenju grada moći primijeniti - jednom. Nešto preciznije rečeno, onda kada završe proces tranzicije u kojem su metode bivše vlasti legitimne zbog drugačijeg cilja.

Shvatili su to, izgleda, u gradonačelničkom uredu pa su se vješto izvukli iz nimalo lijepog početka godine i, prvo, naivne greške s otkazima radnicima „Čistoće“ koji su ispraznili krivi kontejner u pravi kamion – može i obrnuto – a zatim i najavljenim, pa spriječenim štrajkom u „Holdingu“ koji je pokojni Bandić izmislio, nakrcao podobnima i ostavio kao tempiranu bombu nasljednicima.

Mogao je, naravno da je mogao, Tomašević kazati kako se ni on, niti njegovi suradnici i suradnice ne bave zapošljavanjima ili otkazima u komunalnim poduzećima, pa bi Zagreb bio naseljeno mjesto zatrpano smećem. Mogao je, također, sindikalnim predstavnicima i predstavnicama reći kako su im zahtjevi iracionalni, da novca nema i da ne može dalje opterećivati obiteljske proračune, pa bi Zagreb i izgledao i funkcionirao kao da je pod desetogodišnjom opsadom pripadnika „Wagnera“. Takvo što se, zapravo, i očekivalo - manje u takozvanoj javnosti i daleko više među političkim protivnicima, od onih u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, preko posmrtnih ostataka Stranke rada i solidarnosti, pa sve do manjih desnih stranaka za koje, nakon neuspjelog pokušaja da postanu izvorni HDZ pod drugim imenom, nije najjasnije zašto uopće postoje osim da im prominentni dio članstva daje izjave i saziva konferencije za medije. 

Da bi navukao radno odijelo s oznakom zagrebačke „Čistoće“, Tomašević je morao skinuti potkošulju aktiviste i sako skandinavskog političara, a da bi razbijenu, no još uvijek snažnu vojsku nekadašnjih Bandićevih glasača umirio, morao je – bukvalno morao – izvesti manevar u kojem takozvana druga strana dobiva sve što je poželjela da bi, u perspektivi, sve izgubila.

E sada, hoće li se to i dogoditi, nije sigurno. Možda, samo možda, nije ni neophodno, ali je onda uzaludnije vjerovati u happy end nego u visočke piramide.

„Gradska skupština Grada Zagreba donijela je odluku o prijenosu osnivačkih prava i poslovnih udjela 22 trgovačka društva s Grada Zagreba na Gradsko komunalno gospodarstvo d.o.o., koje preuzima funkciju holdinga“, piše na službenim stranicama najveće gradske tvrtke najvećeg grada u Hrvatskoj. Bilo je to 20. prosinca 2005. godine. „Društvo mijenja naziv u Zagrebački holding d.o.o.“, prvog siječnja 2007. i pridružuju mu se „Tehnološki park“ i „Vodoprivreda“, nakladnička kuća „AGM“ i „Zagrebačka stanogradnja“… Kraće rečeno, Bandićeva je vlast ujedinila sve što je mogla, dala tome zvučno ime i dobila osiguran smještaj za one što im se politički angažman sveo na stalno zaposlenje u javnom sektoru.

Zagrebački holding je, dakle, u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba kojem, vidjeli smo, može napraviti problem kada poželi. Gradonačelnik Zagreba zna, i to smo vidjeli, brzo reagirati kada se problem pojavi, samo što je on jedan, a mogućih problema koliko zatreba.

Kada je prije nekih pet-šest godina Zoran Zaev uspio vratiti makedonske socijaldemokrate na vlast, tadašnji ministar kulture, Robert Alagjozovski, je u Ministarstvu zatekao armiju zaposlenih čiji je radni elan bio na oštroj nuli, a volja da profesionalno obavljaju svoj posao i pod novom vlašću u minusu. Kako, ipak, kasniji savjetnik premijera nije mogao ukinuti Ministarstvo, morao je gotovo pa izmisliti sedam–osam radnih mjesta i zaposliti one što u tu instituciju nisu dolazili zbog besplatne klime i iste takve kave.

Možemo, međutim, može koliko sutra Zagrebački holding – ukinuti. Nije to, naravno da nije, lako ni jednostavno, jeste rizično, ali teško da postoji drugi, efikasniji način zatvaranja trajnog izvora nereda.

Birači ljevice i - što je paradoksalno, ali je jednostavno tako –ostatak takozvane javnosti uvijek imaju veća očekivanja od stranaka poput ove što je na vlasti u Zagrebu, nego od onih od kojih se očekuje da se ponašaju kao Milan Bandić nekada ili Andrej Plenković sada. Posljedično, razočarenje nastupa daleko brže nego što se akumulirana moć gubi pred biologijom ili, u rijetkim slučajevima poput Sanaderovog, organima gonjenja. 

Inače poželjno, ali u ovom slučaju potencijalno pogubno poštivanje strogog proceduralnog okvira, percipira se kao slabost, a ne kao vrlina nove vlasti koja će, nastavi li s dosadašnjom praksom, mandat potrošiti na spore promjene (i) u „Holdingu“, te zauzvrat dobiti namušenu masu koja je očekivala da Možemo za dva mjesec sanira štetu pravljenu dva desetljeća.

Tomašević i Možemo na mogu, jednostavno ne mogu, svako malo oblačiti različita radna odijela ili ispunjavati sve sindikalne zahtjeve bez obzira na konačnu cijenu, pa je zapravo pitanje hoće li pustiti da ih protivnici kontinuirano miniraju preko Bandićevog mastodonta ili će na njegovim ruševinama barem pokušati napraviti funkcionalnu, brojem zaposlenih neopterećenu gradsku tvrtku u kojoj neće biti ugrožena radnička, ali itekako hoće, nazovimo ih, politička prava mase koju je bivša vlast kupila kolektivnim ugovorima i izmišljenim pozicijama od kojih svaka košta puno i ne treba nikome. Osim, naravno, onima što zbog nje primaju plaću, zovu sa službenog mobitela i osam sati svakoga dana troše na surfanje, čekajući da se netko tko zbilja radi pobuni, pa da mu daju potporu.