Treba sada biti iskren pred sobom,/nema nam druge:/to što nas je ostalo,/to nas ima -/razbijeni, zbunjeni, podijeljeni/kaj sviramo pod galgama/s'i skup - jedna slamka među vihorove/pod njihovim falangama/šatorskim krilima
Sanjam odavde
pod delftskoplavim, vermeerovskim nebom
moj grad u plavom, sanjam,
u krugu plavih tramvaja, uvijek
na putu ka Jugu,
i gore, na Sjever, ka Markovom trgu
Tamo, kao duh,
Mlinarec s gitarom, kao Petrica,
kao Rakuša pod vješalima.
U suncu i u našim maglama,
možda su to ipak bili najbolji dani
na zemlji što su nam dani
U pravu si bio, Džoni,
evo ih opet - oni
baš kao onda: posljednji pogled na grad
crno ljeto, lažna zaklinjanja, prave kletve, jad
i robe otete puni kamioni.
I tada, kao i sada, neman je ispred vrata –
ono sve između, bio je izgleda samo predah između dva rata.
Moj odavni drugozemljače
čovjek se ovdje zapravo sakrio
da ga ne vide dok plače, i za gradom,
za Trešnjevkom, Trakošćanskom
prašnom sirotinjskom tratinom u ljeto,
za Radničkom i Tratinskom,
naša neimaština i naša raskoš
i profano i sveto.
Ipak: kad mi nadođe sve to,
osjećaj, da nanovo tonemo u mrak,
onda gledam gore negdje,
u zrak, pa tamo vidim, i ne stidim se
(ti barem znaš kako je kad si vidilac
a govore ti – "luđak"):
nedoživljeno a živo,
vrati se kad dođu ovi majski dani
nešto kao flash;
ulazi vojska, mlade cure i momci
Partizani - kao pankeri, kao samuraji, nebolomci,
heroji,
i dok crne vrane još iznad glava kruže
čitam: rekao je netko u Frankopanskoj –
"ne boj se, druže"
i, gle, čovjek više se ne boji.
***
Sedamdeset godina prođe.
Oslobodili su se sada zaista od njih –
od jedne mladosti
od najljepšeg nemira i strasti
od sjêni najboljih
što su sjali na nas.
Oslobodili su se najgori, iskoristili posljednji (?) udar
rata, smrti, gladi i nove kuge –
u najgorem času, oni su dočekali svoj pak čas.
Treba sada biti iskren pred sobom,
nema nam druge:
to što nas je ostalo,
to nas ima -
razbijeni, zbunjeni, podijeljeni
kaj sviramo pod galgama
s'i skup - jedna slamka među vihorove
pod njihovim falangama
šatorskim krilima što lete let šišmiša u najezdi slavenskih Valkira
glavaša i šatoraša, u novom balu vampira.
Umjesto naivnih, negda srebrnih – lepet, crna krila
u crnim odorama, ponovo mračni pir vode.
Daju im sramnu podršku stari japa i stara omama,
a samo jedan dečko, panker i Domovine sin –
stao je pred njih bez srama.
U Savskoj je poplava – al' ne prolijevaju se riječne vode
ovaj put, i opet - za krvi je pomama.
Nekad bi se s brda,
s Gupčeva trga
spuštali niže, u mračni tunel -
i evo, tu je danas i najstrašnija zabuna
i ja se, naivno i unaprijed prezren, pitam:
a gdje su uz ove dane davnog oslobođenja –
Njihova, zaboravljena, izgurana
partizanska raspeća
gdje je, makar jedna za njih,
u Kamenitim vratima svijeća?
***
U svemu tome, i ja sam tamo stigao,
misleći da nikad neću dočekati to;
Evo me,
dok traje novo postrojavanje i zbor,
nakon deset godina
sišao na Kaptolski kolodvor,
sjeo u žuđene, a druge plave tramvaje:
vidi, i nakon svega,
grad, kao poslušna ljubavnica, još mi se daje.
Gledam sve, upijam kao sretno dijete,
u oku ponovno najželjenije slike
spajaju se na nove vidike,
s kojima zajedno skrivene polete.
I napokon
Ilicom do Trga
gdje se još trga zmija kojoj nitko nije znao za vrat stati
(a tko bi?)
bez obzira: pogled na prošlost
namah mi zapamćeno dobro vrati
i ljudskost, blagost, sve zaboravljene stvari,
i ljepota koju pamtiš i ti, koliko god se praviš, kad te nazovem,
da je više ne znaš, ni da je se sjetiš, moj stari
***
Ali što duže tamo bivam, shvaćam
nema, nema tu mjesta više za nas, javlja se misao
kao sat na Trgu, precizna, i točna:
treba otići
jer jedino kad smo drugdje sve naše dobija nanovo smisao.
I zato makar daleko od tamo skončao
kao Matošev pes kod plota
radije to, nego slušati mračni zov
i šutnjom pristati
na poniženje neiskorištenog života.
Bolje tugovati iz daljina,
i ne sramiti se,
tu biti, pa kako god, bivati.
Nek nam se i dalje podsmijevaju sa svojih pobjedničkih visina
(a, hoće - za to ti stojim dobar)
svaki od njih, svaki dragovoljni prošlosti grobar,
svaki što od nas pravi domovinsko kopile
umjesto Odmetnutog sina
Žalim, pak, samo ponekad
kad pomislim na grad,
što i jedni i drugi,
i dobri i loši,
neće mariti, neće ni znati
Tajnu uvijenu u veći tekst,
što se čita između redova
i između krajnosti,
istinu izgovorenu samo iznutra,
u vlastitoj, najdubljoj tajnosti
To, kako i u snu čovjek daleko odande
istim ulicama hoda
iz daljine istim mjestima nastavlja pružati željne ruke,
dok na javi, posred buke
nije ostalo ništa ispod modroga svoda;
samo dim, i mutna voda -
na vodi paučina
i vječna tišina
U Hillegomu, 25.5. ("ili bilo kog drugog")