Dok javnost polemizira o kulturi, radi se na privatizaciji zdravstva, obrazovanja, resursa…

"Pitanje duga i dužničkog ropstva jedna mi je od najtežih tema kojom sam se do sada bavio, no iznimno je važna i treba jeu obraditi vjerodostojno, bez obzira na to što se teško teatralizira, puno teže nego tema trobojnice i puške", kaže Borut Šeparović, osnivač i umjetnički voditelj Montažstroja, politički najosvještenijega kazališnoga kolektiva u Hrvatskoj, koji u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih završava novu predstavu "Crna knjiga". 

Iako je Montažstroj od osnutka prije 25 godina u svojim predstavama, performansima, akcijama i glazbenim projektima kao što su "Timbuktu", "Srce kuca za nju", "Budućnost je sada" i "Generacije '91. - 95", pa sve do maestralnoga glazbenog spektakla "Mali čovjek želi preko crte" i dokumentarca "55+", komentirao najbolnije točke društva, potvrdivši svoju socijalnu osjetljivost i angažiranost, u ovoj predstavi odlazi još korak i hvata se u koštac s vrlo aktualnim i bolnim fenomenom zaduživanja i života na dug, na osobnoj i državnoj razini, što nije ekskluzivno hrvatski problem nego je postao svakidašnjica u većini europskih zemalja. 

Predstava će biti praizvedena 11. ožujka u ZKM-u, a bit će, poput ranijih projekata Montažstroja, isprepletena elektronskom muzikom, brehtijanskim songovima i  pjesmama, na tragu viđenog u predstavi "A gdje je revolucija, stoko?". No to neće biti koncert, naglašava Šeparović, nego će se baviti nekim od najvažnijih socijalnih, financijskih i političkih pitanja vezanih uz dužničko ropstvo. 

Nova predstava Montažstroja "Crna knjiga" temelji se na ispovijestima članova Udruge Franak, koji su u njoj govorili o svom dužničkom ropstvu. Što vas je najviše inspiriralo da se pozabavite "Crnom knjigom", što je bio glavni okidač? 

Udruga Franak je 2012. godine objavila "Crnu knjigu" u kojoj su sabrana svjedočanstva korisnika kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Ta svjedočanstva nisu literarna djela, čak nisu ni srcedrapateljne priče, nego činjenični zapisi, kojima je zajedničko ponavljanje brojeva s kojima nešto ne štima. Svrha te knjige bila je ukazati na sve društvene posljedice koje su krediti u švicarskim francima ostavili na sudbine ljudi, od raspada brakova do zdravstvenih problema. Ta hrvatska "Crna knjiga" podsjeća na slične publikacije koje su 1990-ih godina objavili članovi francuskih akademskih krugova – prvo je objavljena "Crna knjiga komunizma". Nedugo zatim, kao odgovor na prvu knjigu, objavljena je i "Crna knjiga kapitalizma", kojom se željelo ukazati na činjenicu da i kapitalizam stvara svoje kolateralne žrtve. "Crna knjiga" Udruge Franak nije predložak istoimene predstave, nego je prije inspiracija. No ono što me najviše zaintrigiralo u cijeloj priči jest trenutak kada je ta ista knjiga postala subverzija unutar reklamne kampanje jedne banke. Udruga Franak položila je "Crnu knjigu" u vremenski trezor koji je banka otvorila u sklopu proslave stote godišnjice svog postojanja. Za stotinu godina, kada će se ta vremenska kapsula otvoriti, "Crna knjiga" trebala bi podsjetiti buduće naraštaje na to kako su banke poslovale na početku 21. stoljeća. Kad sam vidio taj kontradiktorni performans, pomislio sam da je najluđe što podrazumijevamo da će početkom 22. stoljeća postojati banke kao institucije od povjerenja i da će sve biti isto kao i danas. To je suludo! 

Već ste se ranije bavili ekonomskim problemima i žrtvama kapitalizma, poput nezaposlenih žena u "Srce kuca za nju" i ljudima starije životne dobi u "55+". Što je bilo presudno da najnoviju predstavu posvetite temi duga i dužništva?

Tema dužništva i dužničkih kriza ni po čemu nije specifično hrvatska, pa čak nije specifična samo za periferiju Europe kojoj pripadamo, zajedno sa zemljama kao što su Grčka, Španjolska, Italija… Dužnici pritom nisu marginalna skupina, što čini situaciju bitno drugačijom od one kada sam u predstavi "Timbuktu" radio s beskućnicima. Dužnici su pripadnici srednje klase, među njima je mnogo novinara, glumaca i osoba drugih profesija koje se smatraju "građanski cijenjenima" – da citiram jednog dužnika iz "Crne knjige". To je važno jer su zbog toga i bili kreditno sposobni, zbog toga su se i našli u situaciji da im se kreditno zaduživanje učini logičnim izborom. Oni su uzeli kredite početkom 21. stoljeća, u vrijeme zlatnog doba "sanaderovskog prosperiteta", kada je to bilo društveno prihvatljivo i poželjno. Ono što me posebno zanima u procesu nastanka predstave jest promotriti dužništvo općenito, odnosno dug sam po sebi kao odnos među ljudima reprezentiran brojkama, grafovima i krivuljama. U tom smislu, svi smo mi dužni jer smo građani Republike Hrvatske koja ima golem javni dug. Proteklih se godina često znalo govoriti da je dužnička kriza u Hrvatskoj posljedica našeg hrvatskog mentaliteta, ali ako povežemo da su događaji na Wall Streetu rezultirali ulaganjem u švicarski franak, zbog čega je njemu narasla cijena, onda je lako otkloniti ideju da je naša dužnička kriza, pa tako i bilo koja druga, puka izolirana slučajnost. Sve ove ideje potaknule su me da se bavim temom dužništva.

S obzirom na vaš poznati dokumentarni način rada, jeste li birali izvođače koji se i sami nalaze u nekoj vrsti dužničkog ropstva te sudjeluju li u predstavi i neki dužnici iz "Crne knjige", ili čak predstavnik bankarskog sektora?

U predstavi glume profesionalni glumci, članovi ansambla Zagrebačkoga kazališta mladih, naprosto zato što je riječ o društvenom problemu koji se prelijeva na društvo u cjelini i ne može se pripisati samo nekoj specifičnoj skupini. Od deset izvođača njih sedmero ima kredit, tako da su se i na vlastitu iskustvu jako dobro upoznali s problematikom. Neki imaju i ostale knjigovodstvene igračke koje danas jako volimo, poput minusa na kreditnim karticama, pa možemo reći da svi imaju neku vrstu duga. Izvedbeni tekst nastao je na dokumentarnim materijalima, iz intervjua s dužnicima i s bankarima. Razmišljanja bankara prije svega govore o tome kako ovaj svijet funkcionira, sviđalo se to nama ili ne. Time smo dobili dvije perspektive: Perspektivu dužnika, kojima se dogodilo sranje, i perspektivu bankara, koji na sve to kažu "shit happens". Predstava bi se uistinu mogla zvati "shit happens", pa čak bismo i "Crnu knjigu" mogli preimenovati u "Smeđu knjigu".

Koja pitanja otvarate u predstavi? Je li naglasak na socijalnim, financijskim ili političkim pitanjima? I može li se reći da je to predstava o procesu osiromašenja jednog dijela građana Hrvatske i posljedicama koje je to dužničko ropstvo izazvalo u životima ljudi?

Apsolutno, svi ti aspekti prožimaju se u predstavi. U Hrvatskoj je izdano više od 60 tisuća stambenih kredita u švicarskim francima, što s njihovim obiteljima obuhvaća oko 200 tisuća ljudi. Mogli bismo reći da problem zaduživanja i dužničke krize nema samo financijski utjecaj na ljude, nego i zdravstveni, socijalni, emotivni… Tako u dužničkoj populaciji možemo pronaći svega, od oboljenja i narušenog zdravlja, preko razvoda, do osjećaja krivnje, osamljenosti, stigmatiziranosti, nemoći… Nas zanima kako se ta dužnička kriza reflektira na sudbine ljudi, ali se bavimo i pitanjem tko će te dugove na kraju platiti. Hoće li troškove konverzije CHF-kredita u eurske kredite platiti banke kroz odricanje od svoje dobiti ili će ih platiti porezni obveznici Hrvatske? Ovo potonje je najvjerojatniji scenarij. Naravno da se neki građani mogu zapitati je li taj scenarij pošten, pogotovo jer nas u posljednje vrijeme bombardiraju imperativom smanjenja našeg javnog duga. A kod zaduživanja je problematična upravo ta etika duga, taj imperativ s kojim smo odrastali i po kojem se dugovi moraju vraćati pod svaku cijenu. Pitanje je mogu li se oni jednostavno otpisati, odnosno, otpuštati, kako govori poznata molitva – "otpusti nam duge naše". Kada razmišljamo o dugovima, onda vrlo brzo postaje jasno koliko oni konzerviraju postojeće društvene odnose, koliko budućnost vežu uz sadašnjost. Otplata kredita na 30 godina podrazumijeva vjerovanje da će u dolazećim godinama biti jednako kao što je to danas. Evo, unutar tih koordinata pokušavamo stvoriti predstavu koja nije dnevnopolitička, ali govori o mnogim aspektima dužničke krize.

Bavite li se i pitanjem monetarne politike, koja je pak odraz politike i ideologije određene vlade, prokazujete li direktno posljedice tog ljudožderskoga kapitalizma? Predviđate li ono što nas očekuje u budućnosti? 

Svaki kredit, pa tako i naš javni dug, vezan je uz neku ideju o budućnosti. I svaka ekonomija je politička ekonomija. Ekonomija koju imamo danas je podržana političkom paradigmom da uistinu postoji nešto što se naziva "slobodno tržište" i da to tržište zaista ima neke svoje zakonitosti koje nam donose više benefita ako ga pustimo na miru da radi svoje.  Problem leži u tome što taj "shit happens" koji se dogodio sa švicarcima ne predstavlja slučajnost – krize u kapitalizmu nisu iznimke nego su pravilo. Promotrimo samo taj pritisak da se mora događati rast svake godine, kamo to vodi? Mi živimo na ograničenom planetu, dok financijske krivulje rastu u beskonačnost. Financijski sektor se bavi spekulativnim kapitalom, koji je odvojen od realne proizvodnje i realnih vrijednosti, bavi se nakucavanjem nula i stvaranjem profita, potiče se potrošnja, a ne proizvodnja… A cijela ta priča zapravo funkcionira dobro samo za manjinu ljudi na svijetu. Opredijelili smo se za slobodno tržište, a tek se sada, kad smo suočeni s posljedicama, pitamo je li to bilo opravdano. Svi smo htjeli bolju budućnost, no čini se da tek sada učimo lekciju što to zapravo znači. U isto vrijeme to slobodno tržište kao prirodna sila, dapače, ono je posljedica političkih odluka i strategija. Nema tržišta bez kolektivne institucije kao što je država.

Možete li objasniti ideju o lekciju koju moramo naučiti? 

Neki tvrde da je ta lekcija samo dio procesa našeg tranzicijskog odrastanja. Ako opredjeljenjem za slobodno tržište i kapitalizam nismo razumjeli u što ulazimo, onda očito sada učimo tu lekciju. Doduše, još prevladava to uvjerenje da mi i nemamo pravi kapitalizam, koji bi bio dobar i uredan, koji bi imao ljudsko lice… Da se trebamo ugledati na Švicarsku, Švedsku i nadati se kako ćemo za 30 godina dostići tu razinu. Taj (neo)kolonijalni kompleks sprječava nas da shvatimo kako se klasni odnosi unutar jednog društva naprosto nastavljaju i na drugim razinama, na razinama država, regija pa čak i kontinenata. Zanimljiv je slučaj Islanda, koji je riješio svoj problem. Naravno, nije riječ o jednostavnim ni o jednodimenzionalnim procesima, nije riječ o lakim rješenjima, ali čini mi se važnim o tome govoriti. Da se vratim na lekciju koju učimo o kapitalizmu, samoća koju ljudi osjećaju pod pritiskom tog hladnog, matematički reprezentiranog duga, ilustrira sam sukus neoliberalnoga kapitalizma u kojem je svatko sam za sebe, i u kojem je svatko poduzetnik čak i kada želi osigurati osnovne životne potrebe za sebe i svoju obitelj. Mi pokušavamo otvoriti upravo ta pitanja.     

Kaže se da je ideja svake kvalitetne umjetničke provokacije da potakne na razmišljanje i angažman. Hoće li predstava "Crna knjiga" ponukati gledatelje na neku akciju?

Ne znam, ali ne vjerujem. Neki će reći "pa to smo sve znali", drugi će komentirati da smo napravili reklamu za bankarski sektor, treći će smatrati da govorimo iz pozicije hard ili light core-ljevičara. Netko će možda reći da kazalište uopće ne treba progovarati o ekonomiji, nego da se treba baviti nekim univerzalnim i vječnim vrijednostima i ljepotama. Ja uvijek radim predstavu s idejom da ljudi nešto osjete i da poslije razmisle o nekim stvarima. U predstavi ćemo ponuditi dvije perspektive upravo zato da se ljudi mogu zapitati je li "slučaj švicarac" pogreška samih dužnika koji su digli te kredite, ili je to odraz beskrupuloznosti banaka koje su trebale biti poštenije i fleksibilnije, ili je pak problem cijelog sustava koji bankama osigurava da posluju tako kako posluju, a građanima ne nudi neke druge oblike rješenja stambenog pitanja osim privatnog vlasništva kreditnim zaduživanjem. Također je važno napomenuti da se u samo godinu i pol dana, koliko istražujem ovu temu, dogodilo toliko različitih događaja i prevrata da gotovo na dnevnoj bazi čitamo novosti o CHF-kreditima u Hrvatskoj. Uđeš u projekt s jednom idejom, a onda zbog tih promjena odeš u nekom drugom smjeru. Zbog toga mi je bilo ključno da taj fenomen zaduživanja sagledam iz perspektive koja nije dnevnopolitička. Na kraju, teatar nije ni mjesto da se u njemu raspravlja o tome je li Zakon o konverziji dobro napravljen ili nije. Također nismo htjeli ispričati neku srcedrapateljnu priču, koja je možda kazališno efektnija, nego ostati u diskursu koji naginje dokumentarizmu, čak i pod cijenu toga da se odrekne spektakla, koji kazalište također voli.

Hoćete li pozvati novog ministra kulture na praizvedbu projekta?

U 26 godina mog umjetničkog rada i u isto toliko godina postojanja umjetničkoga kolektiva Montažstroj nijedan ministar kulture nije došao pogledati predstavu koju sam režirao. Tako da to ne očekujem ni ovaj put. Mogu pomisliti da to jasno pokazuje koliku vrijednost Montažstroj ili moj rad imaju za predstavnike državnih institucija, i to kontinuirano od 1989. godine do danas. Ali iskreno, meni to nikad nije bilo pretjerano važno niti mi je imponiralo da mi na premijerama u prvom redu sjede političari. Ja i ne radim predstave za njih. Volio bih da ovu predstavu vidi što više mladih ljudi, da organiziramo u Zagrebačkom kazalištu mladih tribine kao što je bila tribina "Dug pokreće svijet!" na kojoj su govorili sjajni gosti, pa čak bih radije na predstavi vidio ministra financija, bivšeg ministra financija, predstavnike Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske udruge banaka... A da ne govorim o onima kojima je odlazak u kazalište luksuz, uvijek me potrese to suočavanje s ograničenošću kazališta, koje je, htjeli mi to ili ne, najčešće medij samo za šačicu elitnih istomišljenika.

Pitam zato što je ministar Zlatko Hasanbegović izjavio da kulturnjaci, koje je etiketirao raznim imenima, od "ikona pozne socijalističke kulture" preko "veteranki ulične revolucije" i "uhljeba" do "subverzivnih diverzanata", žive na državnim jaslama. Što je ideološki temelj takvog shvaćanja kulturnjaka i kulturnog sektora?

Retorika oko uhljeba i državnih jasli proizlazi iz te ideje da sve trebamo baciti na tržište, pa će onda sve biti u redu. Znamo koji udio proračuna kultura zauzima, to nije djelatnost u kojoj se ostvaruju veliki profiti, kultura je prije simbolički plijen preko koje se odašilju političke poruke. Sasvim je izvjesno da je kultura nadgradnja i da u vremenima krize postaje sektor na kojem se određeni ljudi mogu dobro iživljavati. Ako imamo Vladu kojoj je na čelu premijer koji dolazi iz farmaceutskog i financijskog miljea, umjetnost je zaista najmanje bitna. Kulturu kao simbolički kapital teško razumije i prihvaća "financijski kapital", osim na razini prestiža i slikanja za medije, odnosno, razumiju ga onda kada objese na zid nekog recimo Rembrandta i time pokazuju svoju platežnu moć. U vezi kulture nemam nikakva očekivanja od ove Vlade, niti sam imao od bilo koje vlade. I to zato što kultura nikad ne ovisi o ministru kulture, negoo cjelokupnom društvu u kojem je ona sama marginalna. Za očekivati je da nam predstoji devastacija nezavisne, izvaninstitucionalne kulturne scene, da nam predstoje ideološke čistke i prepucavanja, ali bilo bi zaista licemjerno od mene plakati nad time kada će se to paralelno događati u svim sferama društva.

U javnosti se stvara dojam da je najveći problem nove Vlade novi ministar kulture i njegovi kontroverzni proustaški stavovi, dakle, fokus se prebacuje na pitanje ideološke naravi, međutim, čini mi se da se time skreće pozornost s mnogo važnijih problema ove zemlje? 

Mislim da se cijela ova situacija proizvodi kako bi se kamuflirali neki drugi procesi i problemi, koji potresaju Hrvatsku. Kao što se u ratu pušta dimna zavjesa, tako se i sada puštaju ovakve teme, znajući da će ljudi na njih reagirati jer ih to emocionalno izrazito dira, pa će se proizvesti ideološki konflikt, koji će kamuflirati neke druge, vrlo ozbiljne konflikte o distribuciji dobara, kapitala i moći. Jednako kao što te ideološke podjele jako dobro skreću pažnju s klasnih. Dok u javnosti traju polemike o kulturi, paralelno se radi na privatizaciji zdravstva, obrazovanja, resursa, što je puno važnije od zakona o lustraciji i sličnih gluposti. Ljudi kažu – vratile su se devedesete! Pa to je jasno, ali zašto se vraćaju devedesete u cijeloj regiji? To ne može biti slučajno. U tom smislu, ni ova Vlada nije slučajna vlada. Cilj joj je daljnja privatizacija zajedničkih dobara i daljnja devastacija javnog sektora. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu ​