Dragana Milivojevića ucijenili su kao Srbina da Miri Furlan da otkaz

Dramaturginja Sanja Ivić zaposlena je u Hrvatskom narodnom kazalištu od 1987. godine. Bila je dugogodišnja ravanteljica Drame i vršiteljica dužnosti intendantice u tom kazalištu. Bila je, nije nevažno spomenuti, i dobra prijateljica nedavno preminule glumice Mire Furlan i u ona olovna vremena. Ispričala je za Forum kakva je atmosfera vladala početkom devedesetih u toj nacionalnoj kući kada je Miri Furlan naprasno uručen otkaz i to iz ruku ravnatelja Drame glumca Dragana Milivojevića. .

„Prije svega važno je reći da je 1989. godine bio veliki glumački štrajk, da se nakon toga promijenila uprava i da je bilo nekoliko v.d. upravitelja Drame. Zadnji od njih bio je pokojni glumac Dragan Milivojević koji je, kao Srbin i slučajni v.d. u to vrijeme, bio ucijenjen da Miri Furlan da otkaz. Milivojević je umro i smatram da ga sada ne treba blatiti. Intendant HNK bio je Vlatko Stahunjak, ali važno je reći da su tada intendatni imali znatno manje ovlasti nego danas. Moram reći da u HNK nisu postojale liste ljudi koji su trebali dobiti otkaz. Formalan razlog Mirinom pronađen je u tome da se tri dana nije pojavila na poslu. Naravno da se, ako se držite tog kriterija, otkaz mogao dati bilo kojem glumcu. Kazalište naprosto nije tvornica pa da svaki dan idete tamo na posao. Umjetnicima se izostanci opravdavaju, ali to pravilo na papiru vrijedi i za njih. Ponavljam da formalnih listi nije bilo, ali je, međutim, bilo neformalnih. Dio ljudi imao je probleme. Jako se dobro sjećam tko su oni i zašto su se na našli na toj listi, ali ne bih o tome. Ne zato što se bojim, nego zbog toga su neki od umrli, neki su u mirovini. Mira u tom trenutku nije bila oportuna vladajućoj politici i u HNK-u su u vrijeme promjene uprava to iskoristili. Tih godina kuću su vodili intendant Georgij Paro i kao ravnatelj Drame Jakov Sedlar. Jedini otkaz dobila je Mira. Radi se o vrlo kompleksnom problemu koji ni Feral Tribune ne bi mogao u potpunosti opisati. Događale su se teške priče. Trebala bi tri romana i dvije biblioteke da se sve opiše, a ja se toga ne želim više sjećati, jer mi se sve skupa gadi. Ili ćemo svi govoriti, ili nitko neće govoriti. Sve skupa zapravo podsjeća na Njemačku nakon rata. Svaka država se mora suočiti sa vlastitom prošlošću bez fige u džepu. Ne znam jesmo li mi spremni na to. Ja jesam. Morat ćemo to kad-tad napraviti. Neke intimne Mirine kolege također treba pitati, posebno one s njene godine s Akademije. Moramo se pogledati u zrcalo i reći što je bila istina“, govori Sanja Ivić, koja je svjedočila tim zlim vremenima.

U usporedbi sa situacijom na Hrvatskoj radioteleviziji gdje su početkom devedesetih postojale liste zaposlenih kojima je zabranjen ulaz u javni medij, u HNK je teror nad nepodobnima bio, kako kaže Sanja Ivić, suptilniji, opakiji i perverzniji.

„Nije bio toliko vidljiv. Treba se sjetiti što su radili Peri Kvrgiću. To se ne smije zaboraviti. Kvrgić je otišao u mirovinu. Da nije bilo tako, vjerojatno bi i sam završio slično kao i Mira. Možda ne bi, jer ni onda nije bilo oportuno takvog glumca proganjati, ali imao je velikih problema“, kaže.

Podsjeća da je Mira Furlan otišla iz HNK prije prvih ratnih sukoba.

„Mirina sudbina je na određen način bila najava svega onoga što će se tek dogoditi. Da je Mustafa Nadarević živ, rekla bih vam da pitate njega kakva je situacija bila tada u HNK. On bi vam rekao kako je bilo. Situacija je bila mračna, ali čistke u zagrebačkom HNK nije bilo. Za razliku od splitskog, što je bio zadatak Ive Sanadera, ali zato je bilo pritisaka i dezavuiranja koji su dovodili do toga da se ljudi osjećaju, ako ne ugroženo, onda sigurno povrijeđeno“, objašnjava Sanja Ivić, dodajući da se slična stanje protegnulo kroz devedesete te da su neki koristili političke okolnosti za realiziranje vlastitih umjetničkih ambicija.

Zanimljiva je usporedba s trenutnim stanjem u HNK, ne samo zbog sve žešćeg sukoba unutar te kuće, nego i činjenice da su se na nedavno održanoj sjednici saborskog Odbora za kulturu i obrazovanje, intendantica Dubravka Vrgoč i ministrica kulture Nina Obuljen Koržninek potužile da u toj kući postoji problem s glumcima koji su došli u određene godine i više ne mogu dati dovoljno na sceni, a ne idu u mirovinu pa da moraju uzimati glumce što zbog honorara opterećuje budžet HNK.

Prema riječima Sanje Ivić, HNK-ova Drama ima drugi problem.

„Mi imamo samo jednog 'dedu', Dušana Gojića, koji baš ovih dana ide u mirovinu. Umrli su Zoričić, Drach, Guberina, Nadarević. Nemamo ljude iznad 70. godina koji mogu igrati, a nemamo ni mlade ljudi. Problem je u Operi i Baletu, gdje ljudi fizički više ne mogu pjevati i plesati,  a nije riješen beneficirani staž. HNK je svaki mjesec uplaćivao oko 140 tisuća kuna baš na ime beneficiranog radnog staža. Ne znam gdje je taj novac. Kad sam bila v.d. intendantica pitala sam Ministarstvo gdje je taj novac, odgovorili su mi da je - negdje i da se čeka rješenje. Manja suma uplaćivana je i za beneficirani staž opernih umjetnica i umjetnika. Kolegice i kolege iz baleta, a ima ih oko stotinjak, prije su s 44 godine mogli ići u mirovinu. U Njemačkoj su riješili taj problem da je staž krenuo s prvima nastupom u baletnoj predstavi. Neki, na primjer, u „Orašaru“ kreću plesati već sa sedam godina. U Operi se, s druge strane, u starijoj dobi fizički ne mogu izdržati napori glavne uloge. Stalno pitam zašto to država ne želi riješiti i zašto se uplaćeni novac ne koristi u tu svrhu pa ljudi čekaju 65. godinu da idu u mirovinu. U Drami je prosjek iznad 40 godina, normalno je da uzimamo mlađe da igraju.

O stanju u HNK, Sanja Ivić kaže da se sustav urušio i to uz pomoć ljudi koji mu nisu dorasli. Ovih dana potpisuju se dva apela za spas HNK: na jednoj strani su oni koji žele smjenu Dubravke Vrgoč, a na drugoj oni koji joj izražavaju podršku.

„Temeljna funkcija umjetnika je da se bave sobom. Grupno druženje im nije prirođeno. Ako želite pojedine umjetnike uvjeriti u svoju viziju, to radite individualno. Tako se potpisuju i ti apeli. Vi njemu napravite uslugu, on vama… Problem je da ljudi moraju shvatiti da je u pitanju nacionalna institucija, a ne privatni interesi. Tužno je ako to ljudi ne shvaćaju. U jednom trenutku treba reći – stop i zapitati se imamo li kazalište ili nemamo. Jedna od karakteristika HNK je da ljudi ostaju u kazalištu zbog njega samog, a ne zbog plaće. Možda je to idealizam. Ljudi se bore za spas HNK, a ne za spas plaća. Bore se jer ne vide da HNK ide u dobrom smjeru i to poučeni iskustvom na dnevnoj razini. Neki misle da se sve treba svesti na osobnu razinu, a ne može se svesti. Da je osobna, odavno bi svi pobjegli iz njega. Sustav se počeo urušavati sam od sebe i počinje ulaziti sam u sebe, poput onih rupa oko Petrinji i zbog toga su se ljudi polarizirali“, ističe Sanja Ivić.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu