Agrokor je početkom 2005. godine preuzeo PIK Vrbovec i Belje, a počevši s državnim proračunom za 2006. godinu, država je u 10 godina otplatila više od 230 milijuna kuna kredita tih dviju kompanija na temelju državnih jamstva koja su preuzimanjem trebala biti poništena Foto: Lovački vjesnik
Da se kompanije iz sastava Agrokora godinama nalaze među najvećim korisnicima državnih poljoprivrednih subvencija, stara je vijest. Jednako tako je poznato da je hrvatska država u trenucima kad je koncern Ivice Todorića preuzimao poljoprivredne kompanije opraštala pozamašne iznose poreznih i sličnih dugovanja.
Postoji, međutim, još jedan aspekt državne financijske pomoći Agrokoru koji dosad i nije bio baš tako poznat. Država je, po svemu sudeći, iz proračuna godinama otplaćivala dugove PIK-a Vrbovec i Belja i to tek nakon što su spomenute kompanije prešle pod okrilje Agrokora.
Ako je vjerovati proračunskim dokumentima iz razdoblja od 2006. do 2015. godine, hrvatski su porezni obveznici u tom razdoblju vratili više od 230 milijuna kuna kredita koje su podigli PIK Vrbovec d. d. i Belje d. d.
Početak priče
Priča počinje kasnih 1990-ih i početkom 2000-ih, kad su Belje i PIK Vrbovec – mesna industrija poslovali s velikim problemima i gubicima. Da bi zadržale glavu iznad vode, obje su tvrtke za redovno poslovanje morale dizati kredite, a s obzirom na to da je bila riječ o vrlo rizičnim plasmanima, jedini način da od banaka dobiju te kredite bio je da im država odobri jamstva, odnosno da država jamči za povrat kredita.
Dokumenti Vlade RH potvrđuju da je tako i bilo. PIK Vrbovec je, recimo, tijekom 2001. i 2002. godine dobio državna jamstva na dugogodišnje kredite vrijedne barem 250 milijuna kuna. Belju je, pak, još 2000. godine Vlada odobrila jamstva u vrijednosti od barem 80 milijuna kuna.
Prodaja PIK-ova
Potkraj 2004. godine Hrvatski fond za privatizaciju (HFP), u ime države, objavljuje natječaj za prodaju većinskih vlasničkih udjela u obje spomenute poljoprivredne kompanije. Budući da su one bile opterećene enormnim dugovima prema državi (porezi, doprinosi i slična davanja) te visokim kreditima, Agrokor, koji se javio na natječaj i na uvid dobio financijsku dokumentaciju, dobio ih je vrlo jeftino: za 52 posto dionica Belja plaćena je jedna kuna, a za gotovo stopostotni udio u PIK Vrbovcu plaćen je milijun kuna. U ime države ugovore je potpisao tadašnji predsjednik HFP-a Damir Ostović, a u ime Agrokora Tomislav Lučić.
Ugovori su sadržavali članke koji su određivali da Agrokor kao kupac mora otplatiti dugovanja koje su obje tvrtke imale prema državi, a na te dugove se odobravao značajan diskont. Todorićev koncern je tako pristao u roku od mjesec dana platiti obveze koje je Belje imalo prema državi uz diskont od 99,99 posto, dok je za PIK Vrbovec ugovorom predviđeno da će na ime povratka državnih potraživanja Agrokor u roku od dva mjeseca uplatiti 40 milijuna kuna. I tu cijela priča dobiva zanimljivu dimenziju.
Spomenute obveze Agrokora kao kupca u oba ugovora slijede nakon članka 3. te se najavljuju podnaslovima: "podmirenja obveza prema državnim vjerovnicima" i "preuzimanje ostalih obveza društva". U privatizacijskom ugovoru za Belje idući članak 4. tako opisuje da Agrokor mora podmiriti obveze Belja prema državnim vjerovnicima, dakle dugovanja za poreze, doprinose i slična davanja. Nakon toga slijedi članak 5., koji je naslovljen "Oslobađanje državnih jamstava", a koji prvim stavkom određuje da Agrokor mora "u roku od 30 dana (..) ispuniti uvjete koji su potrebni za oslobađanje državnih jamstava, danih kao garancija za podmirenje obveza Društva".
Idući stavak istog članka navodi da Agrokor mora "poduzeti odgovarajuće pravne radnje i sklopiti pravne poslove, kako bi se stekli uvjeti za vraćanje državnih jamstava Ministarstva financija, o čemu je dužan bez odgode dostaviti HFP-u pisanu potvrdu Ministarstva financija o oslobađanju državnog jamstva". Agrokor je, dodatno, morao "radi osiguranja ispunjenja ugovornih obveza iz ovog članka" predati HFP-u korporativnu garanciju na iznos ukupnog duga koja bi se aktivirala u slučaju da Agrokor "ne ispuni svoju obvezu".
No, ugovor o prodaji dionica PIK-a Vrbovec, sklopljen istog dana, između istih ugovornih strana, u gotovo identičnoj transakciji, takvog članka nema. Da stvar bude smješnija ili tragičnija, već kako se osjećate, privatizacijski ugovor za PIK Vrbovec nakon članka 3. također najavljuje da slijede članci koji se tiču "posebnih obveza kupca". I izričito se navode: "podmirenja obveza prema državnim vjerovnicima i zaposlenicima" te "izdavanje zamjenskih jamstava za obveze društva pokrivene državnim jamstvima".
Nakon toga, kao i u slučaju Belja, slijedi članak koji propisuje koliko će Agrokor, umjesto desetaka milijuna kuna dugovanja za poreze i doprinose koja je kroz godine nakupio PIK Vrbovec, zapravo platiti državi, dok članka 5. koji bi trebao odrediti da Agrokor mora poduzeti pravne poslove kako bi oslobodio državne garancije, jednostavno nema. Umjesto toga, članak 5. sadrži odredbe o programu ulaganja i poslovnom planu za PIK Vrbovec, nešto što se u slučaju Belja opisuje u članku 6.
Nekako je teško povjerovati da su se u Hrvatskom fondu za privatizaciju jednostavno zbunili i slučajno zaboravili u ugovor o prodaji dionica PIK-a Vrbovec staviti i odredbe da Agrokor mora poduzeti radnje kako bi se oslobodile državne garancije. Konkretne posljedice postaju očite iz proračuna u godinama koje su slijedile.
Otkud nova stavka u proračunu?
Godinu dana nakon privatizacije u državnom proračunu, u dijelu koji pokazuje koje kredite i njima slične obveze otplaćuje, država se tako pojavila zanimljiva stavka: PIK Vrbovec. U tom trenutku na čelu Ministarstva financija nalazi se Ivan Šuker, a upravo 2006. godine se na mjestu pomoćnika odgovornog za proračun pojavio i današnji ministar Zdravko Marić.
Spomenuta i još nekoliko dodatnih stavki vezanih uz PIK Vrbovec i Belje pojavljuju se u državnim proračunima sve do 2015. godine, a tijekom tih deset godina ukupna vrijednost iznosa u njima premašuje 230 milijuna kuna s time da na PIK Vrbovec otpada 207,8 milijuna, a na Belje tek 23,1 milijun kuna (iznos za koji se i dalje može sagraditi i opremiti jedna škola ili vrtić).
Državna jamstva su, inače, potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih bila jako popularna i dijelila su se šakom i kapom. Vlada Ivice Račana počinje uvoditi red u to područje, i između ostalog, početkom 2003. godine donosi Odluku o kriterijima za davanje državnih jamstava. Ono što je važno za slučajeve PIK Vrbovca i Belja jest to da je ta odluka točno određivala što se mora raditi prilikom prelaska državnih kompanija u privatno vlasništvo ako te kompanije od ranije imaju kredite koji su pokriveni državnim jamstvima.
U takvim slučajevima trebalo je doći do (a) povlačenja jamstva i/ili obnavljanju prema novim uvjetima; ili do (b) prenošenja na novog vlasnika, odnosno pravnog sljednika, ovisno o ocjeni poslovnog stanja korisnika jamstva, razvojnoj namjeri, interesu države, a o čemu bi odluku trebala donijeti Vlada RH.
Dodjelu državnih jamstava morala je pratiti i nekakva vrsta osiguranja. Dakle, kompanija koja je dobivala državno jamstvo morala je na neki način pružiti garanciju državi na temelju koje bi, u slučaju aktiviranja jamstva, država mogla povratiti isplaćeno jamstvo od same kompanije. Uvid u odluke Vlade o davanju jamstava PIK-u Vrbovec pokazuje da je Ministarstvo financija bilo obavezno sklopiti takve ugovore kreirajući založno pravo na nekretninama društva. Dakle, nakon što je država otplatila kredit PIK-a Vrbovec na temelju državnog jamstva, ona se mogla naplatiti i preuzimanjem nekretnina PIK-a Vrbovec.
Šutnja u Ministarstvu
Da bismo pokušali u potpunosti rasvijetliti ovaj slučaj, još početkom svibnja smo kontaktirali Ministarstvo financija s nekoliko pitanja. U međuvremenu smo kroz telefonske kontakte dobili uvjeravanja da se odgovori na naša pitanja pripremaju, a od Ministarstva smo naknadno zatražili i uvid u same državne garancije kako bismo vidjeli jesu li postojali instrumenti osiguranja iz kojih se država mogla naplatiti ako su jamstva aktivirana. Ovih dana ponovili smo i proširili upit Ministarstvu financija, sa željom da saznamo jesu li ti instrumenti ikad aktivirani i je li u državni proračun vraćen novac koji je isplaćen za kredite, no do sada nismo dobili nikakve odgovore.
Slučaj, a unutar njega posebno uloga Ministarstva financija, zanimljiv je jer dio proračunskih dokumenata o izvršenju proračuna koji u svojim analitičkim dijelovima nabrajaju točno koja su državna jamstva aktivirana i po kojima je Ministarstvo isplaćivalo dugove ni jedne godine u spomenutom razdoblju ne spominju aktivirana jamstva za PIK Vrbovec i Belje.
Budući da su druga jamstva za, primjerice turističke tvrtke ili brodogradnju, minuciozno pobrojena, teško je vjerovati da je riječ tek o omašci koja se uzastopno ponavljala barem deset godina.
Kako su nas pljačkali?
Sukus cijelog slučaja je da su porezni obveznici, građani ove države, umjesto Todorićeva Agrokora otplaćivali kredite PIK-a Vrbovec i Belja.
Je li Ministarstvo financija, na čijem se čelu u ovom trenutku nalazi bivši Todorićev kadar, u međuvremenu aktiviralo instrumente osiguranja koji su trebali biti ugovoreni uz državna jamstva na temelju kojih su se otplaćivali ti krediti, ostaje misterij barem do trenutka kad nam Ministarstvo financija dostavi odgovore.
Ako ti instrumenti nisu aktivirani, ili čak nisu postojali, onda je nemarom ili nepažnjom ministarstva nastala šteta od 230 milijuna kuna za državni proračun.
A tu bi onda posla moglo biti i za Državno odvjetništvo.