Dubrovačke špijunske igre

„Kako je zapravo lako upravljati ljudima, kako je lako njima vladati. Zar ne shvaćaju da sve to što rade nema nikakvog smisla? Gospoda pisci postaju glumci diletanti na jeziku koji ne razumiju i još su uvjereni da čine nešto vrijedno. Pa zašto onda onaj kaplar ne bi vladao njemačkim narodom i naveo ga da pali knjige? Zašto onda bilo tko ne bi vladao nad bilo kim?“ 

(Dejan Šorak: „Putnik usputne postaje“)

„Špijuni su među nama/ kvare našu idealnu vezu“, zavijao je u jednom starom turbo folk hitu klasik tog žanra Mitar Mirić. Specifičnom dijelu hrvatske publike – evo, recimo, Zdravku Mamiću – draži zbog stihova: „Ne može nam niko ništa/ jači smo od sudbine/ mogu samo da nas mrze/ oni što nas ne vole“.

„Špijuni su oko mene, zato od idealne veze nema ništa. Zapravo, jedan me idealno voli, dok je meni idealno s drugim“, mogla bi reći, ali to nije uradila, ne pristaje tekstu, Ivana Gortinski, kostimografkinja dubrovačkog kazališta i glavna junakinja romana Dejana Šorka „Putnik usputne postaje“ (Hena.com, 2024.) kojem, ali nikako, ne nedostaje upečatljivih likova, ženskih i muških, domaćih i stranih, ovakvih i onakvih, uvijek podređenih radnji špijunskog trilera smještenog u osvit i prve godine Drugog svjetskog rata, u Dubrovnik kojim je pisac opsjednut i to ne krije, te Zagreb kojeg opisuje kao „posve nezanimljiv grad za jednog špijuna“. 

Senzualna gospođica Gortinski, ipak, nije netko sa kim ova priča počinje, što ne znači da s njom ne završava. Njom i Petrom Benedictom, glavnim junakom, Londončaninom dubrovačkog porijekla, proznim i dramskim piscem koji možda ima talenta, samo što, sasvim sigurno, nema sreće: intendante ne oduševljavaju njegovi komadi, glumci i glumice u njima ne vide razloga da igraju volonterski – a ako i vide, entuzijazam ih, kako to već ide sa siromašnima, brzo prolazi – urednici u nakladničkim kućama ipak nalaze razloga da mu rukopise ne pretvaraju u knjige… 

„Putnik usputne postaje“ nije roman o geniju kojeg nitko ne razumije, umjetniku u gladovanju čija je vjera u sebe obrnuto proporcionalna njegovoj društvenoj nevažnosti, nepravednom svijetu u kojem zli mediokriteti najboljima ne dopuštaju da kao takvi dožive priznanje. „Putnik usputne postaje“ je sve suprotno: špijunsko-ljubavno-povijesni roman, upravo tim redom, oslobođen dugih esejiziranja, opisa atmosfere bližih pravomoćnim sudskim presudama društvu i dijaloga u kojima se ili nikada ne kaže ništa ili se sve uvijek kaže loše odabranim riječima.

Dejan Šorak je postao ozbiljan i produktivan prozni pisac nakon što je prestao biti filmski redatelj, najpoznatiji po jugoslavenskom filmu „Oficir s ružom“, iako mu je opus veći i u njemu je barem jedan, neopravdano zanemaren film: „Dva igrača s klupe“ iz 2005. i sa maestralnim Borkom Perićem u ulozi Duška, nesvjesnog da je, kao i njegov iznenadni cimer Ante (Goran Navojec), odabran za dvojnika ratnog zločinca sa popisa suda u Den Haagu.

U nekim drugim vremenima i većim, puno većim filmskim i televizijskim industrijama, „Putnik usputne postaje“ bi bio skupi film sa trajanjem od 120 minuta najmanje ili televizijska serija raskošne produkcije, jer ova priča drugačiju ne trpi. 

Dejan Šorak i kao pisac funkcionira u filmskoj strukturi teksta, bez obzira što ovaj roman vjerojatno – ma sigurno - nikada neće postati scenarij. Karakteri su izdiferencirani i uvjerljivi, njihove radnje jasno motivirane, radnju, iako je daleko od jednostavne, lako je pratiti, kontekst je izuzetno zanimljiv, autorov sud o povijesnim događajima i ličnostima je literarno vješt, koncizan i, naravno, filmičan kao u slučaju bijega Ive Andrića iz situacije iz koje se drugačije ne može izvući bez posljedica ili poziva Alojzija Stepinca ustaškim vlastima i dozirane demonstracije moći veće i od rasnih zakona Nezavisne Države Hrvatske. Šorku je, i to se jasno da iščitati, Krleža daleko važniji od Andrića, a žrtve urota, čak i kada su to svojom voljom, od urotnika. 

„Putnik usputne postaje“ je, dakle, roman o Petru Benedictu kojem britanske obavještajne službe osiguravaju literarnu i kazališnu slavu, prijevode i putovanja, a on zauzvrat na znamenitom kongresu P.E.N-a u Dubrovniku održanom 1933. godine zastupa interese Downing Streeta umjesto vlastitih i općenito etičkih stavova o Hitlerovoj vlasti prema kojoj službeni London toga doba ima potpuno pogrešan odnos, što će, je li, na naplatu doći u ljeto 1940. 

Godinu nakon početka nacističke Operacije Morski lav i napada Njemačke na Britaniju, a malo prije invazije na Jugoslaviju i nastanka NDH-a, Benedict je u Zagrebu, na proputovanju koje to prestaje biti iz niza razloga. Odlukom da ostane u tom gradu, on ne otplaćuje grijeh prošlosti, niti to pokušava, ali i ne uspijeva izbjeći plaćanje računa za onaj govor iz Dubrovnika u kojem nije kazao ništa što misli i od kojeg se, na niz načina, nije oporavio, niti mu je status cijenjenog i prevođenog pisca bio učinkovita terapija. Ili, kako to kaže Siegfried, Benedictov dubrovački poznanik i kolega sa kojim će, mimo volje obojice, postati sudbinski vezan: „Život u iluzijama je prirodno okružje svakog umjetnika. Jedna takva iluzija bio je tvoj govor u Dubrovniku: izlaganje o samoći i slobodi pisca Nijemci su shvatili kao navijanje za nacizam. Baš kao i Englezi s ostatkom svijeta u kojem svatko svakoga upotrebljava, a nitko ništa doista ne razumije“. 

Podijeljen na londonsku i dubrovačku epizodu, te na zagrebačku koju, daleko više od prve ipak određuje druga, roman „Putnik usputne postaje“ na malo više od 200 stranica donosi dinamičnu priču iz istih takvih vremena koja je najbolje ne doživjeti, jer ih je užasno teško preživjeti. Posebice onima što su prihvatili posao u kojem „nema 'ja više ne bih', nema ostavke, odlaska, penzije, ne možeš da odeš kao se setiš“, kako to već kaže agent Aranđelović iz MI6.