Dunja Bonacci Skenderović: Ravnopravnost spolova nije visoko na ljestvici prioriteta

Nakon što je Vlada predstavila zakonske promjene za suzbijanje nasilja nad ženama i zaštitu prava djece, pri čemu se zakonski osnažuju prava žrtava, dio organizacija koje se primarno bave ženskim pravima u tom činu prepoznale su snažnu političku volju za rješavanjem problema te vrste nasilja. No ima i onih opreznijih. U povodu Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama donosimo razgovor s Dunjom Bonacci Skenderović, neovisnom konzultanticom koja se gotovo dva desetljeća bavi radnom ravnopravnošću i zagovaranjem suzbijanja svih oblika nasilja protiv žena.

Čini se da su vlastodršci konačno iskazali dobru volju za borbu protiv nasilja nad ženama i to nakon objavljenog izvješća GREVIO -a, mehanizma za praćenje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Nakon više sastanaka Radne skupine u Ministarstvu pravosuđa u kojoj su sudjelovali i predstavnici nevladinih udruga koji rade s žrtvama nasilja, najavljene su izmjene četiriju zakona kojima se jača zaštita žena – Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku i Zakon o sudovima. Novim mjerama femicid također postaje zasebno kazneno djelo, konačno s obzirom da prema podacima Instituta za rodnu ravnopravnost Europske unije Hrvatska se nalazi na trećem mjestu po broju femicida u odnosu na broj stanovnika?

Vlada RH nije iskazala dobru volju, već je napokon odlučila početi ispunjavati obaveze koje je preuzela prije pet godina otkako je 1. listopada 2018. ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, takozvanu Istanbulsku konvenciju. Velik dio ovih izmjena mogao je biti donesen mnogo prije, i uvelike se i provoditi, pa ne bi bilo potrebno čekati izvješće GREVIO-a o zakonodavnim i drugim mjerama kojima se provode odredbe Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a koje je 6. rujna i službeno objavljeno. Pozdravljam, dakle, predložene izmjene. Međutim, one najviše spadaju u područje tek jednog od stupova Istanbulske konvencije - procesuiranje. Kako bi provedba Konvencije bila sveobuhvatna ona obavezno mora zahvatiti i preostala tri stupa: prevenciju, zaštitu žrtava i koordinirane politike. Inače će sve ostati na pukim kozmetičkim izmjenama. Iako će se novim izmjenama Kaznenog zakona obuhvatiti “novo” kazneno djelo “teško ubojstvo ženske osobe”, to i nije neki veliki novitet, jer i sada postoji kazneno djelo teškog ubojstva (po članku 111. Kaznenog zakona) koje u stavku 3. navodi da će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniti  “tko ubije blisku osobu koju je već ranije zlostavljao”. “Novo” kazneno djelo je veoma ograničavajuće definirano jer u većoj mjeri obuhvaća intimni partnerski femicid, kod kojeg također imamo slučajeve da nije bilo ranijeg zlostavljanja, a žena je ubijena. Ono što svakako nedostaje je sveobuhvatni zakon o femicidu koji bi uključio i prevenciju i protokole o postupanju i bolju koordinaciju tijela u sustavu, jer brojna istraživanja na svjetskoj razini pokazuju da je intimni partnerski femicid jedan od oblika femicida koji se lako može prevenirati, no potrebno je dovoljno rano prepoznati znakove koji bi mogli do njega dovesti. Položaj Hrvatske na ljestvici zemalja po broju femicida u odnosu na 100 tisuća stanovnika varira od godine do godine. Zabrinjavajuće je da je Hrvatska u tom odnosu u razdoblju od 2015. do 2021. čak pet puta bila među prvih sedam zemalja u Europi po broju femicida. Prema podacima Eurostata 2015. bilo je 6 femicida; 2016. njih 5; 2017 ukupno 3; 2018 čak 16; 2019. još 14; 2020, zabilježeno je 6 femicida; 2021. ukupno 7.

Kakva su vaša iskustva i zaključci s istraživanjem femicida?

Moje istraživanje fokusira se na intimni partnerski femicid u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Do sada sam se većinom bavila prikupljanjem podataka te sam napravila nacrt prve analize. Prvi podaci pokazuju da je u čak 60 posto slučajeva bilo prisutan kontinuum nasilja kao i prisilna kontrola. Nerijetko je nasilje bilo prijavljeno policiji, ali izostala je reakcija. Uz to nasilnik bi govorio okolini da će ubiti nju ili sebe, a nerijetko je iste prijetnje govorio i žrtvi. Pokazalo se da zaštitne mjere ne sprječavaju nasilnika da izvrši femicid. Također se pokazalo da je femicid planiran. Dakle, ne radi se o tome da je nasilnik neki manijak koji “je pukao”. Radi se o osobi koja, kad je shvatila da gubi moć i kontrolu nad ženom (ne nad sobom i svojim ponašanjem), odlučuje ju ubiti te to ubojstvo planira i izvršava. 
Teško je predvidjeti kako će ostale mjere - povećavaju se zatvorske kazne za silovanje, spolno uznemiravanje više neće predstavljati prekršaj već kazneno djelo, itd. – djelovati na počinitelje,  stoga možete li usporediti neke druge države u kojima su već otprije na snazi slični zakoni u prevenciji nasilja nad ženama?
Nisam pravnica i ne bavim se područjem iz kojeg je postavljeno ovo pitanje, tako da mi je zaista teško odgovoriti na njega. Ipak bih kao primjer dobre prakse izdvojila belgijski zakon o femicidu, koji obuhvaća i prevenciju te edukaciju i protokole o postupanju. On ide dalje od same definicije femicida i penalizacije počinitelja. 

Smatrate li da bi i najavljena specijalizacija sudaca za rad u predmetima nasilja u obitelji mogla biti od koristi? Iz Ministarstva pravosuđa poručuju da će predsjednik suda voditi računa o tome da suci koji se raspoređuju na rad na ovim predmetima moraju imati izražen osjećaj i sklonost za rad na predmetima ove vrste. Edukacije bi se trebale provoditi u okviru Pravosudne akademije. Ne propušta li se specijalizacija kao kolegij uključiti na fakultetskoj razini prava, dakle od studija? 

Jedan od ključnih problema sustava, a na to ukazuje i GREVIO u svom izvještaju je rodna neutralnost zakona. Drugim riječima, nedovoljno razumijevanje pojma rodno utemeljenog nasilja nad ženama kao i njegovih posljedica. Iz tog razloga je itekako nužna edukacija na temu rodno utemeljenog nasilja nad ženama koja bi obuhvatila dubinski o čemu je tu riječ i koje su njezine posljedice. Ne znam na koji način će specijalizacija biti osmišljena, ali do sada se radilo o sporadičnim edukacijama za koje nisam sigurna jesu li bile obavezne. Naravno tu je i pitanje sadržaja. Takve edukacije nikako ne mogu napraviti ključni pomak u shvaćanju rodno utemeljenog nasilja nad ženama. Nadalje, smatram da je kasno raditi edukacije kada su ljudi već u sustavu. Mnogo bolje rješenje je, kao što navodite, krenuti s specijaliziranom edukacijom tijekom studija. Uz napomenu da onda taj kolegij mora biti obavezan, a ne izborni. Također, uz edukaciju (budućih) sudaca i sutkinja trebalo bi uvesti edukacije budućih policajaca i policajki te socijalnih radnika i radnica kao i drugih osoba iz pomagačkih struka koje bi mogle u svojoj praksi doći u doticaj sa ženama žrtvama nasilja. 

Što prema vama Hrvatska još mora promijeniti vezano uz izvješće GREVIO-a: primjerice što je sa psihičkim nasiljem? U Hrvatskoj je po prvi put provedeno viktimološko istraživanje čiji je koncept osmislio Eurostat o rodno uvjetovanom nasilju na uzorku od čak 23 tisuće ispitanika. Čak 27 posto žena izjavilo da je bilo žrtva psihološkog nasilja sadašnjeg ili bivšeg partnera. Podaci za Hrvatsku pokazuju da je u odnosu na fizičko nasilje njih osam posto izjavilo da je doživjelo fizičko nasilje od sadašnjeg ili bivšeg partnera, uključujući prijetnje.

Uz rodnu neutralnost zakona, druga velika kritika GREVIO-a Hrvatskoj je bila ta se nedovoljno adresiraju drugi oblici nasilja nad ženama kao što su seksualno, psihičko i ekonomsko nasilje, uhođenje, spolno uznemiravanje, prisilni brakovi i drugi oblici nasilja nad ženama jer je državi do sada bio fokus na nasilje u obitelji. Nadalje, problem je, što je GREVIO također apostrofirao, nedostatak istraživanja i podataka koji bi mogli služiti kao osnova za razvoj politika. To je jedan dio stvari koji se treba učiniti. Također u području zaštite žrtava, Hrvatska treba pod hitno osnovati centre za žrtve seksualnog nasilja, povećati broj obiteljskih mjesta u skloništima, kao i osigurati 24-satnu liniju isključivo za žene žrtve nasilja. Veoma mi je drago čuti da je Državni zavod za statistiku napokon proveo ovo istraživanje, koje se trebalo već prije provesti, ali je, koliko je meni poznato, zbog popisa stanovništva bilo pomaknuto. Dobiveni podaci govore o prevalenciji različitih oblika nasilja nad ženama. Na žalost. Uvriježeno je mišljenje koje se perpetuira i kroz javne kampanje da se nasilje dogodilo samo ako žena ima teške tjelesne ozljede – naročito je to uvriježeno kod obiteljskog i seksualnog nasilja. Zato je važno imati istraživanja i podatke koji će ukazati na postojanje i tih drugih oblika nasilja koji su obuhvaćeni Istanbulskom konvencijom. 

Sudjelovali ste u radnoj skupini Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelj ii socijalne politike. Što je glavna tema te skupine i možete li reći zašto Hrvatska već osam godina nema Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova kao glavni strateški dokument, unatoč tome što je to njezina zakonska obveza, propisana Zakonom o ravnopravnosti spolova?

Bez ulaženja u ikakve detalje, glavna tema skupine je izrada Nacionalnog i Akcijskog plana zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Što se tiče Nacionalne politike za ravnopravnost spolova, ona neće biti donesena tako skoro, budući da je umjesto nje u ožujku 2023. donesen Nacionalni plan za ravnopravnost spolova. Bez obzira na zakonsku obavezu, odlučeno je, opravdavajući se novim zakonom o strateškim dokumentima, da se umjesto politike donese plan. Nacionalna politika je u rangu strategije i ona treba biti izglasana u Saboru. Plan je niža razina dokumenta i usvaja ga samo Vlada. Mislim da je ovim potezom jasno dano do znanja da ravnopravnost spolova nije visoko na ljestvici prioriteta te da se dosta površno pristupa donošenju važnih dokumenata. 

Radili ste i za UNICEF Hrvatska vezano uz dječja prava. Moramo vas pitati: kakvo je stanje s najmlađom populacijom?

Radila sam za UNICEF Hrvatska od 2017. do kraja 2019. godine, međutim ne bih sebe nazvala stručnjakinjom za prava djeteta. Također, ovo je vrlo široko pitanje. Svakako situacija može biti puno bolja. Krenuvši od djece koja žive u siromaštvu, do broja vrtića, preko servisa za ranu intervenciju, pogotovo u manjim sredinama. Nadalje mentalno zdravlje mladih je problem koji postaje sve ozbiljniji, a o njemu se definitivno nedovoljno priča. 

Radili ste i s migrantima i tražiteljima azila. Karlovačka i Ličko-senjska županija su u zadnje vrijeme pod posebnim udarom ilegalnih migracija. Ipak ne čini se da Hrvatska dobro upravlja migracijama – migranti se javno često svode na babaroge koji izviru iz šume, upadaju ljudima na posjed, provaljuju, okupiraju školske autobuse i vlakove, pri čemu ima naravno i pretjerivanja? 

Radila sam u Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS) od početka 2015. do sredine 2016. godine. U jesen 2015. godine došlo je do velikog migrantskog vala i krize te sam izravno sudjelovala u organizaciji i pružanju pomoći izbjeglicama. U to vrijeme je uspostavljen sustav upravljanja kriznim migracijama, naravno u dogovoru s drugim državama u regiji i EU. Zašto su napušteni ti modeli je uveliko političko pitanje, na koje nemam odgovor. Kako sam otišla iz JRS–a prestala sam detaljno pratiti pitanje migracija i migranata. Reprezentacija migranata je senzacionalistička, te se svodi i na ovo o čemu vi govorite. U cijeloj toj priči žene i djeca migranti koji su u Hrvatskoj ostaju nevidljivi.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu