Đuro Salaj Foto: Wikimedia
Krojački radnik, glumac, režiser, radnički i sindikalni vođa, spiker, novinar, urednik i šef sindikata. Sve to je bio Đuro Salaj, čije ime svakodnevno mogu zamijetiti prolaznici i stanari oko Krešimirova trga u Zagrebu, gdje na pročelju zgrade sindikata stoji natpis Radnički dom „Đuro Salaj“. Svestrani Đuro očito nikome nije smetao premda je pripadao „omraženoj“ socijalističkoj nomenklaturi. Njegovo ime je opstalo i postalo dio gradske vizure tog dijela Zagreba. Vjerojatno je tome doprinijelo i to što je Đuro umro davno; prije više od šest desetljeća pa nije ostavio duboki trag u sjećanju generacija, a opet nije bio toliko ni bitan u tom političkom sustavu da se njegovom ime pojavljivalo u školskim udžbenicima ili novinskim feljtonima.
Ni u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske koji stoluje u toj zgradi ne poznaju previše lik i djelo Đure Salaja, bar ove nove generacije sindikalaca, pa nam je Darko Šeperić, izvršni tajnik za javne politike, projekte i edukaciju SSSH-a, odgovorio kako je službeni naziv zgrade Radnički dom, a pod tim je imenom navedena i u dokumentaciji koju posjeduju. Šeperić, za one koji tu zgradu ne prepoznaju kao mjesto gdje su nekada bile smještene važne društveno-političke institucije, nego kao kultno mjesto koncertnog prostora i pogona Tvornica kulture, navodi kako natpis na zgradi, odnosno ime Đure Salaja, potječe „očigledno iz vremena nekadašnjeg Saveza sindikata Hrvatske“.
Zagubljen dokumenti
- Vjerujem da je sigurno postojala nekakva odluka i zapis o tome da se to ime postavi na zgradu, ali takav dokument nam nije poznat, a i nekadašnja arhiva SSH već odavno nije u našem posjedu. Ono što znam je da zatečeni natpis na zgradi od osnivanja SSSH 1990. g. nitko nije dirao, kao uostalom niti bilo što drugo na njezinom pročelju. Dobar praktičan razlog za to je činjenica da je zgrada zaštićeni spomenik kulture, te su bilo kakvi zahvati na pročelju komplicirani jer zahtijevaju posebna odobrenja, a o drugim mogućim razlozima i razmatranjima iz današnje perspektive ne mogu suditi, kazao Šeperić.
O Đuri Salaju škrte su biografske crtice u enciklopedijama, ali dobar uvid u njegov život i put daje knjige „Đuro Salaj – Prilozi za biografiju i izbor radova“, koju je na desetogodišnjicu Salajeve smrti objavio Istorijski institut Slavonije. Knjigu je uredio novinar Srećko Ljubljanović, a u tom pozamašnom radu, pored uvodne biografije, objavljeni su i novinski članci, pisma, izvještaji, govori...
U predgovoru knjizi njegov prijatelj i suborac Veljko Vlahović, koji je Salaja upoznao 1939. u Moskvi te su dvije godine zajedno radili na radio stanici „Slobodna Jugoslavija“, piše kako je u tom periodu upoznao Salaja kao skromnog i čvrstog revolucionara te da je gajio toplinu prema ljudima i sagorijevao na poslu, bez obzira da li se radilo o sitnijim ili krupnijim zadacima.
Zgrada Radničkog doma u Zagrebu (Foto: Wikimedia)
Đuro Salaj, za jednog komunističko pregaoca rodio na nezgodan datum 10. travnja 1889. u Valpovu pa je bio jedan od rijetkih iz poslijeratnog Titovog rukovodstva koji je bio stariji od njega. Doduše, Salaj nije nikada bio dio užeg Titovog tima, ni u ratu ni u poraću, ali bio je i te kako njegov vjerni sljedbenik, kojem je 1956. godine maršal uručio Orden junaka socijalističkog rada i tom prilikom kazao: „Predajem ti ovo odlikovanje kao znak priznanja za tvoj dugogodišnji, pedesetogodišnji rad u revolucionarnom pokretu. Svi te mi dobro poznajemo, i poznato nam je, što si sve pretrpio. Radujemo se, što si kroz sve bure, naročito poslije 1948. godine ostao vjeran svojim idealima i izdržao u ovoj bitci koju smo imali, pa možeš sada, zajedno s nama, da se raduješ novim vidicima radničkog pokreta u čitavom svijetu“, kazao je Tito Đuri, čiju je odanost cijenio, osobito kao čovjeka koji je godine proveo u Sovjetskom Savezu, a ipak je ostao uz njega i jugoslavensku partiju, suprostavljajući se Staljinu.
Ono što također dijeli s Josipom Brozom su i gotovo istovjetne prve godine života i uključivanje u radnički pokret, s time da je Salaj završio zanat za krojačkog radnika, a ne bravara. Idući trbuhom za kruhom Salaj je došao u Austriju, gdje je postao član Socijaldemokratske partije. Boravio je i radio još i u Njemačkoj i Švicarskoj, gdje je u gradu Tunu kao osamnaestogodišnjak bio biran za tajnika podružnice krojačkih radnika.
No, već 1910. vraća se u Hrvatsku i nastanjuje u Slavonskom Brodu, gdje je vrlo aktivan i organizira radničke štrajkove u godinama prije Prvog svjetskog rata. Bio je i među osnivačima Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) 1919., a 1920. izabran je na listi Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) za poslanika u Ustavotvornoj skupštini i gradskog zastupnika u Slavonskom Brodu. Pod optužbom da je sudjelovao u atentatu na regenta Aleksandra Karađorđevića 1921., na Vidovdanskom procesu osuđen je na dvogodišnju zatvorsku kaznu.
Na prijelazu u tridesete sudjelovao je u radu Politbiroa Centralnog komiteta KPJ u Beču, a potom je otišao u Rusiju. Tamo je bio predstavnik CK KPJ pri Kominterni 1941. bio na Prvom sveslavenskom mitingu u Moskvi, a 1942.-44. surađivao je, kao spiker i urednik, na radiostanici „Slobodna Jugoslavija“.
Moskovski dani
Sa Salajem je u Sovjetskom Savezu živjela i njegova žena Fanika, rođena Golub, s kojom se upoznao 1925. godine na jednoj konferenciji tekstilaca u Zagrebu. Fanika je došla za Salajem u Moskvu 1930. godine. Jedno vrijeme živjeli su i na Krimu u gradiću Jevpatoriji, gdje im se 1934. rodila kći Marta.
Đuro Salaj imao je izraženu humanističku, ali i umjetničku osobnost pa se tako okušao i kao glumac i redatelj u predstavi „Žrtve“, koja je postavljena i igrala se prije Prvog svjetskog rata u klubu „Sloboda“ u Slavonskom Brodu. Među poprilično neobrazovanim i zaostalim radništvom s početka stoljeća, Salaj se isticao svojom inteligencijom i širinom pogleda. Premda i sam formalno nedostatno obrazovan, shvaćao je važnost upravo obrazovanja i kulturnog rada pa je uporno forsirao i izgradnju kulturnog doma u Bordu. .
„Đuro nas je mnogo zadužio nečim što prije njega uistinu nismo znali. Naučio nas je još prije pet desetljeća da je knjiga, da je umjetnost, da su sve stvari duha isto toliko važno oružje radnika, kao i bilo koje drugo sredstvo naše borbe. Tada smo kulturno-umjetnički rad, osim horskog pjevanja, smatrali mekuštvom. Nismo isprva potpuno shvatili silno Đurino zalaganje da radnici podignu svoj dom. I uspijevao je, kao i svuda gdje zalegne svojom pitomom, a inteligentnom i neodoljivom riječju“, zapisao je svojevremeno njegov suborac Vike Vulinović u sjećanju na Salajev kulturno prosvjetni rad.
Titov pouzdanik
Kako piše u „Prilozima za biografiju“ Tito je u njega imao veliko povjerenje pa je na njegov prijedlog 1939. bio zaposlen u izdavačkom poduzeću „Klasika marksizma – lenjinizma“ u Moskvi. Tu ostaje do 1942., kada u travnju 1942. prelazi na rad u radio stanicu „Slobodna Jugoslavija“, gdje će sve do povratka u Jugoslaviju u jesen 1944. godine raditi zajedno s Veljkom Vlahovićem, glavnim i odgovornim za rad stanice. Radio stanica „Slobodna Jugoslavija“ emitirala je svoj program za slušatelje u Jugoslaviji prvo iz grada Ufe na Uralu, a potom iz Kujbiševa. Ključni čovjek te radio stanice zapravo je bio Đuro Salaj, koji je bio spiker te kako se navodi „njegov glas je dvije i po godine poticao na otpor, prenosio izvještaje Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije, obavještavao o uspjesima Narodno oslobodilačke vojske, stanju na drugim frontovima i zvjerstvima fašista“.
Njegova uloga je tim bila veća, jer nije bio samo spiker nego i novinar i redaktor vijesti, a ono što je bilo vrlo važno i urednik i voditelj emisija namijenjenih Hrvatskom domobranstvu. „Svakog tjedna počevši od 1. travnja 1943. emisije za domobrane rastakale su borbeni duh neprijateljske vojske, obavještavale hrvatski narod o zločinačkim djelima ustaša učinjenim u njegovo ime i doprinosile prelaženju domobrana na stranu Narodnooslobodilačke vojske“, navodi se u „Prilozima“ u tekstu Srećka Ljubljanovića.
Pogreb Đura Salaja na zagrebačkom Mirogoju. Na slici Josip Broz Tito, Ivan Gošnjak, Miha Marinko, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Petar Stambolić (Foto: Wikimedia)
U Domobranskoj emisiji br. 25 emitiranoj 12. i 15. rujna 1943. na Radio stanici „Slobodna Jugoslavija“ Salaj se obratio pozivom domobranima povodom kapitulacije Italije te ih pozvao da prijeđu na stranu NOVJ-a.
„Domobrani, časnici i dočasnici, Italija je izbačena iz ratnog stroja. Fašistička osovina se raspada: naša ruska braća pripremaju potpuni poraz hitlerovskim osvajačima na Istočnom frontu. Savezničke vojske iskrcavaju se u Italiju. Sada je kucnuo čas, kada se svaki iskreni Hrvat treba da digne u borbu protiv krvnika našeg naroda, protiv njemačkih okupatora i ustaša. Kucnuo je čas, kada oružje, koje su vam dali za bratoubilačku borbu okrenete protiv tlačitelja našeg naroda, protiv krvavog fašizma. Svaki onaj koji se u ovim sudbonosnim trenucima koleba vrši izdaju nad svojim narodom, jer svako zavlačenje rata koštat će novih ljudskih žrtva. Stoga domobranci, časnici i dočasnici ne oklijevate ni trenutak, već se ugledajte u vašu braću Varaždinske artiljerijske pukovnije, koji su s potpunom ratnom spremom prešli na stranu boraca za slobodu i zajedno s njima bore se za sretniju i ljepšu budućnost našeg naroda“, govorio je u mikrofon Salaj, a efekti tih poziva bili su golemi i sve veći broj domobrana je u domovini prelazio u redove NOV-a.
Rad na radio stanici bio je naporan, jer je svakoga dana trebalo pripremiti šest emisija te je Salaj ponekad u studiju provodio i čitava 24 sata. U redakciji sa Salajem, pored Veljka Vlahovića i Božidara Maslarića, radio je kao spiker za makedonski jezik i čuveni glumac Ilija Čuvelekovski, kojem gledatelji pamte po ulozi Profesora iz serije „Kuda idu divlje svinje“.
Krajem 1944. Salaj se vratio u Jugoslaviju i bio član AVNOJ-a. Aktivan je u obnavljanju sindikalnog pokreta i u siječnju 1945. izabran je za predsjednika Centralnog odbora Jedinstvenih radničkih sindikata Jugoslavije, u poraću Saveza sindikata Jugoslavije, na čijem je čelu ostao do početka 1958. kada je izabran u Savezno izvršno vijeće. Ali sudbina je htjela drukčije i Salaj nikada nije stupio na novu dužnost, jer je u Lovranu, gdje je otišao na liječenje u svibnju 1958. godine, doživio smrtonosni srčani udar.
Đuro Salaj sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju, a odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada, Ordenom bratstva i jedinstva i drugim visokim jugoslavenskim odlikovanjima. Pored natpisa na Radničkom domu u sjećanje na Đuro Salaja u Lovranu jedna ulica, odnosno šetalište, nosi njegovo ime.