Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Helena Klakočar i Kruno Lokotar na FALIŠ-u Foto: FALIŠ
Ovogodišnji FALIŠ u srijedu navečer nastavio se na tvrđavi Barone s temom zbjega Dalmatinki i Dalmatinaca u egipatski El Shatt tokom Drugog svjetskog rata. Nakon kapitulacije Italije, gotovo 30 tisuća ljudi, najviše žena, djece, starijih i nemoćnih iz srednje Dalmacije, otišlo je u daleku pustinju ne želeći biti prepušteni nacističkom teroru. Ova slobodarska epopeja nakon 1990. godine potisnuta je u drugi plan i ostala praktički zaboravljena.
Najprije je održana promocija stripa „El Shatt zbjeg“ na kojoj je s autoricom Helenom Klakočar, čiji su članovi obitelji bili u zbjegu nedaleko od Sueskog kanala, razgovarao Kruno Lokotar, koji je usporedio tadašnji zbjeg s današnjim dolaskom migranata u Europu.
„Strip Helene Klakočar je neka vrsta novinarsko-reportažno-dokumentarnog, a opet fikcijskog i umjetničkog stripa sastavljenog od pet pripovijesti“, kazao je.
Helena Klakočar, dobitnica najvećeg francuskog priznanja za najboljeg stranog strip autora Alph- art, odrasla je s pričama o El Shattu gdje je bilo čak šestero članova njene obitelji s majčine strane iz Podgore. Kazala je da je prve priče prikupila zapravo još kao dijete dok je o njima slušala, a na ideju o stripu o El Shattu došla je 2005. godine kada je o tome pitala svoju majku.
„Ona mi je rekla da nije vrijeme da to radim, da je to stvar partizana, da su komunisti to podignuli na pijedestal, da se ne smijem time baviti jer da je vrijeme HDZ-a i da ću doći na crne liste“, otkrila je Klakočar, neuspješno - kako je rekla – pokušavajući majku uvjeriti da čovjek sam sebi otvara prostore slobode. Strah je u svakom slučaju bio veliki, dodala je. Od velike joj je pomoći bio majčin brat, ujak, ujedno i novinar Gojko Borić koji je u vrijeme bježanja u Egipat bio dijete.
„Kad su krenuli osjećali su se kao da sada nas netko stavi u svemirski brod i pošalje na Mars“, istaknula je, dodavši da je njenoj obitelji iz Podgore otok Hvar bio daleko, Vis još dalje, kamoli Bari u Italiji, gdje su se kasnije našli i na kraju daleki El Shatt. Put je trajao čak četiri dana. More je valjalo, vjetar je puhao, a nitko od njih nije znao plivati.
U radu je koristila fotografije američke vojske koje je snimio službeni fotograf, koji ih je vjerojatno snimio pod pseudonimom, kao i fotografije partizanskih autora koje su joj poslužile da si bolje predoči to vrijeme i uvjete u kojima su izbjeglice živjele, kulturni program koji su imali pa i sami kreirali, prve susrete s filmom, pa i s tamnoputim ljudima. Mnogi od njih to razdoblje, usprkos teškim uvjetima gdje je njih najmanje 900 – najviše djece – ostavilo život zbog brojnih epidemija, smatraju najboljim dijelom svog života. Bila je to zajednica koja je funkcionirala kao - kako je to rekla nekadašnja političarka Savka Dabčević Kučar, a redatelj Ivan Ramljak iskoristio za naslov za film – nacrt za utopiju.
Razlog za to je vrlo efikasna organizacija života u pustinjskim šatorima nekadašnjeg britanskog kampa, kao i nada u bolji život i naprosto – uživanje u slobodi. Međutim, mnogi od njih su duže od godinu dana čekali povratak u zavičaj. Promociji i kasnijoj projekciji Ramljakovog filma prisustovalo je i troje živućih izbjeglica iz El Shatta koji su publici ispričali svoja iskustva.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu