Zbog nepoštivanja zajedničkih odredaba države članice mogu završiti pred Europskim sudom. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker Foto: FaH/EPA
Osnovna uloga Europske komisije definirana je dvjema riječima – čuvarica Sporazuma. Komisija je poslovodstvo zajednice, ona može (što redovito i čini) inicirati sve moguće projekte, intervencije, nuditi refomske pakete i krojiti prvi nacrt srednjoročnog proračuna, ali su na kraju države članice te koje će pustiti ili neće išta od toga.
Razumljivo, u procesu usklađivanja izmijenit će velike dijelove inicijalnog prijedloga, ponekad ih reducirati i korigirati do neprepoznavanja. Članice ne vole revolucije, bliži im je pojam evolucije, pogotovo ako su izbori na pragu. Europska komisija starta s točke zdravorazumskog zajedničkog interesa – ili bi makar tako trebalo biti, jer ni ona nije imuna na razne utjecaje – od lobističkih do onih nacionalnih vlada.
Nakon toga, dosjea se prihvaća Vijeće, dakle države članice, koje svaki Komisijin prijedlog osmisle tako da odgovara primarno nacionalnim interesima. To je točka u procesu na kojoj se sklapaju interesne koalicije, trguje uslugama, nateže, ucjenjuje i traži zlatna sredina. Najbolje je rješenje ono kojim nitko nije zadovoljan, a svi ga prihvaćaju – riječ je o kompromisu, zvanom i europski, s najviše točaka zajedničkih za 28 država članica. Kao i svaki kompromis, i ovaj europski uglavnom je nehrabar i kratkoročan. U svjetlu djelovanja Vijeća sve priče o federalnoj Europi i superdržavi te famoznom diktatu Bruxellesa padaju u vodu, pokazuju se pretjeranima, populističkima, stvorenima za trenutne potrebe domaće političke scene (ili ringa).
Točno je, države članice su se u ime života u Europskoj uniji odrekle dijela suvereniteta, no to je odricanje učinjeno isključivo u vlastitu korist. Diktat Bruxellesa nije ništa drugo nego dogovorena i usklađena politika! Nitko do sada nije imao štete od zajedničke poljoprivredne politike ili standarda zaštite javnog zdravlja… osim pokojeg muljatora.
S Vijeća dosje ide na Europski parlament, gdje ga čeka novi val napada na već usklađeni sadržaj. Parlamentarci su tek pri kraju zadnjeg saziva počeli isprobavati stvarnu moć koju im je dao Sporazum iz Lisabona spasivši obraz čelnicima kada su na Europskom vijeću, dakle summitu, izglasali pretanak zajednički proračun. Parlament ga je odbio, uslijedilo je pregovaranje u kojem su predstavnici EP-a dobili većinu onoga što su tražili. I svi zadovolj(e)ni! Tek kada su sve instance odrađene, predmet se smatra usvojenim.
Ovaj uvod o radu institucija EU-a potreban je da se naglasi prava uloga Europske komisije. Ona je u zadnjim pričama o izboru njezina novog predsjednika, Luksemburžanina Jean-Claudea Junckera pretjerana – opet za potrebe domaće politike, a u nekim državama, najmanje jednoj, čak i kao sredstvo smirivanja unutarstranačkih borbi. U ovom okružju definiranom Sporazumom Juncker neće stvoriti superdržavu, niti će mu u radu pomagati/smetati (nepotrebno precrtati! ) da je previše federalist. Galama oko Junckera, skupa s gadljivim spinovima o njegovoj sklonosti konjaku i naprasnom otkriću da "izgleda loše, umorno", nikome ne služi na čast…
Europska komisija bila je za Hrvatsku značajnija dok je pregovarala o ulasku u EU, kada je vodila pregovore u ime država članica, ali pod budnim okom i uz pasku zainteresiranih prijestolnica. Na kraju, nijedna ispregovarana etapa nije mogla proći bez blagoslova na Vijeću, i to jednoglasnoga! Europski apsurd: zatvaranje bilo kojeg pregovaračkog poglavlja za kandidate, primjerice Crnu Goru, brojem stanovnika i ekonomskim potencijalom manju od prosječnog europskoga grada, zahtijeva svih 28 glasova – za razliku od, recimo, potvrde reforme ribarstva koja traži kvalificiranu većinu. Taj je način odlučivanja u poslovima proširenja EU-a omogućio slovensku blokadu koje kao nije bilo: ostale su se članice pravile nevješte do mjere kada je otezanje zaista prešlo svaku razumnu granicu.
Navikao na dugogodišnje natezanje s Berlaymontom (glavnom zgradom EK-a), hrvatski državni aparat teško se prebacuje na drugačiji način komunikacije. Mnogi si tek trebaju priznati da na poslu predstavljaju ravnopravnu članicu zajednice. Komisija više ne dirigira, s njom se surađuje! Pomisao na gazdu i nalogodavca, a ne zajednički servis duboko je usidrena i traži mentalno resetiranje… Taj se element – kao posljedica predugačke izolacije zemlje – uglavnom ne uzima u obzir premda je po naravi poguban. Hrvatska, naravno, ponavlja boljke kakve su se događale i prethodnicama joj iz kluba velikog praska proširenja.
No, u dijelu u kojem obavlja dužnost čuvarice Sporazuma, EK je dobila ovlasti brinuti se o tome u kojoj mjeri svaka članica, dakle i Hrvatska, posluje u skladu sa zajedničkim propisima. Nakon procedure po svim institucijama EU-a, određeni zakonski paketi – primarno direktive – prelaze u praksu, što znači obavezu članicama da ih do zadanog roka uvedu u nacionalna zakonodavstva. Nacionalne vlasti u pravilu imaju dovoljno manevarskog prostora za provedbu, po nekoliko godina, pogotovo ako je riječ o složenijim intervencijama u kojima je potrebno uskladiti cijeli niz domaćih zakona i praksi da bi bili na crti europskih. Ovaj dio dolazi naročito do izražaja u propisima vezanima uz sve vrste sigurnosti ili ekološke zaštite. Duhanska industrija dobila je tako veoma dugačke rokove da bi se poravnala s odredbama nove, pooštrene direktive premda je, objektivno, sve tražene prilagodbe mogla provesti doslovce preko noći.
Prema proceduri, svaka dva mjeseca Europska komisija provjerava jesu li nacionalne vlasti obavile preuzeto, odnosno jesu li uskladile zakonodavstvo. Ako ocijeni da se to nije dogodilo – a to je prilično učestalo i od zaborava nisu cijepljene ni najstarije ni najveće, administrativno najefikasnije članice! – otvara se zakonodavni postupak zbog nekomunikacije… Prva faza procedure je pismo formalnog upozorenja u kojem se, prije bilo kojeg novog poteza, država članica obavještava da nije učinila ono što je morala učiniti te da joj prijeti otvaranje postupka.
Prema javnim podacima Europske komisije, u siječnju ove godine Hrvatskoj je odaslano šest pisama upozorenja, dva mjeseca kasnije, u ožujku, još dva. Komisija uglavnom završava postupak na ovoj razini. Mamuzanje nacionalnih administracija probudi one sporovozne te se usklađivanje, u koordinaciji s EK-om, rješava brzo i na obostrano zadovoljstvo.
U ovoj prvoj fazi EK se zadovoljava time da od članice zatraži očitovanje, naravno, u određenom roku. Pisma su neugodna po dijelove državne uprave – ali su uobičajena. Test su praktične spremnosti članice. Ozbiljnost pisma upozorenja određuje tema, jedna je priča kada državna uprava ne stigne implementirati relativno nevažnu direktivu, a drugo je kada pukne skandal s nedopuštenim državnim potporama brodogradilištima (Poljska, Španjolska, Grčka…), koji za sobom vuče veoma visoke kazne.
Zadnja dva slučaja, iz lipnja, odnosila su se na neadekvatno usklađivanje domaćeg zakonodavstva s Direktivom o borbi sa zakašnjelim plaćanjima. Pisma su odaslana članici osnivačici Italiji i novoj članici Slovačkoj.
Ako obrazloženja iz članice nema, nije zadovoljavajuće ili strane nisu pronašle zajednički jezik, EK uvodi proceduru u novu fazu, davanjem obrazloženog mišljenja prije nego što cijeli dosje proslijedi Europskom sudu skupa s prijedlogom kaznene mjere.
Kazna pretpostavlja i novčani iznos. Određuje ga težina prekršaja, važnost propisa na koji se odnosi, ali i platežna sposobnost članice. Odluka Suda je obavezujuća. Članak 260. Sporazuma tumači, prepričano: ako Sud ustanovi da država članica nije ispunila neku obavezu, dužna je poduzeti potrebne mjere da bi postupila sukladno presudi. Ako Komisija smatra da dotična članica nije poduzela mjere potrebne za postupanje po presudi Suda, može se obratiti Sudu nakon što je toj državi dala priliku da se očituje. Pritom utvrđuje paušalni iznos ili novčanu kaznu koju članica treba platiti i koju smatra primjerenom s obzirom na okolnosti i veličinu, između 177 eura na dan za najmanju članicu, Maltu i 11.120 za najveću, Njemačku…