Fleksibilizacija rada ili kako je radnik postao roba za otpis

Međunarodna organizacija rada (ILO) nedavno je na svojim internetskim stranicama upozorila da samo četvrtina zaposlenih u svijetu ima stabilne ugovore o radu te da je porast prekarnih (nesigurnih) radnih odnosa glavni krivac za povećanje siromaštva u svijetu. ILO, inače, ima podatke za oko 84 posto svih zaposlenih u svijetu, a među tri četvrtine zaposlenih koji nemaju stabilno radno mjesto, čak 60 posto njih radi bez ikakva ugovora o radu. Oni, pak, koji imaju ugovor, uglavnom rade na određeno vrijeme (58 posto, dok je u Hrvatskoj taj postotak među novozaposlenima posljednjih godina viši od 90 posto).

Kao što je bilo za očekivati, a o čemu je Forum.tm više puta pisao, fleksibilni radni odnosi ne samo da su povećali siromaštvo u zemljama u kojima je socijalna država kao zaštitni mehanizam za vrijeme nezaposlenosti odavno krahirala, nego nisu ni donijeli porast zaposlenosti, kao što su vlade, uključujući i naše, obećavale prilikom fleksibilizacije radnog zakonodavstva.

U ILO-u su izračunali da je u Europskoj uniji u razdoblju od 2008. do 2015. stopa novih zapošljavanja s 0,9 posto na godinu, kolika je bila između 2000. i 2007., pala na samo 0,1 posto. Uzrok tomu je, navode, smanjena potrošnja, koja stalno pada zbog nesigurnih i malih primanja.

Zaključuju kako fleksibilizacija ne samo da nije pomogla u izlasku iz krize, nego i je vrlo negativno utjecala na niz društvenih procesa, u što se svakodnevno možemo uvjeriti kako u Hrvatskoj (broj blokiranih građana, rast broja beskućnika, jačanje desnog ekstremizma, iz zemlje bježi svatko tko može pronaći bilo kakav posao u inozemstvu…), tako i u zemljama u okružju te Grčkoj, koju tržišni talibani napadaju iz svih oružja. Pritom tek rijetki spominju da je u Grčkoj posljednjih godina cijena rada drastično pala (kriza je uvijek dobar izgovor za smanjenje plaća), a ako su bili nezaposleni dulje od godine dana, Grci nisu imali pravo ni na socijalnu pomoć ni na zdravstvenu zaštitu.

Hrvatska je  više puta „fleksibilizirana“

Razmjerima humanitarne katastrofe u Grčkoj, koju su izazvale mjere štednje, te potpunom krahu socijalne države svjedočit ćemo na žalost još dugo, jednako kao i domaćoj katastrofi, koju dobar dio medija i službena politika naprosto voli ignorirati. Jedina smo, naime, zemlja u Europi u kojoj je dug građana veći od duga poslovnog sektora i u kojoj taj dug zbog premale zaposlenosti, malih plaća i visokih životnih troškova neprestano raste.

U predizbornoj kampanji, koja je odavno počela, dvije najjače političke stranke ne nude rješenja za to goruće pitanje, kao i mnoge probleme koje je dugogodišnja recesija i relativno visoka zaduženost države posljednjih godina izbacila na površinu. Na primjer, kako je moguće da 60-godišnja Zagrepčanka, kako su prije koji mjesec objavili mediji, već 100 dana živi u kartonskoj kutiji s dva psa te da je i iz tog skloništa tjeraju. Žena je bez posla, imovine i očito „prebogata“ da dobije socijalnu pomoć, a pravo na mirovinu nije ostvarila. Politici bez sadržaja takve su teme nezanimljive, pa se građanima nude rasprave poput promjena imena trgova i zračnih luka, partizana, ustaša, lustracije...

Da se ILO kojim slučajem pozabavio isključivo Hrvatskom, lako bi zaključio da se ovakvo stanje odavno moglo predvidjeti. Kriza u Hrvatskoj ne traje od jučer (loše je bilo i prije 2009., kada smo i službeno utonuli u recesiju). Radno je zakonodavstvo tu više puta fleksibilizirano, i to istodobno uz pad socijalnih prava. Kako je Forum.tm već pisao, 25 godina bili smo i bez stambene politike koja je sastavni dio socijalne politike. Uz sve manje zarade, građanima se jedino nudila mogućnost da se što više zaduže.  

Bivši predstojnik Katedre za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, a danas znanstveni savjetnik prof. dr. sc Marinko Učur, podsjetio je na razdoblja u kojima su hrvatski građani gubili sve više prava, odnosno objasnio kako smo došli u situaciju da se štiti kapital, a ne rad, pri čemu je radnik sveden na robu koju naprosto u jednom trenutku treba otpisati.

Radno bi pravo, podsjeća, trebalo biti utemeljeno na načelima modernog i demokratskog prava, slobodi organiziranja radnika i poslodavca, kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora, načelu zaštite osoba i zaštite prava na radu i u vezi s radom, primjenom za radnika povoljnijeg prava… Dosljedno bi trebalo poštivati odredbe Ustava i Međunarodne organizacije rada – da rad nije roba.

Da ne duljimo s definicijama, jasno je kako je već pri osamostaljenju države i kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji, koja nikad nije istinski procesuirana, ugrađena „sistemska greška“ prema kojoj se rad sve do danas tretira isključivo kao sve jeftinija roba. Prvih pet godina samostalnosti, zaposlenost i socijalna sigurnost građana zbog rata je bila u drugom planu. Tada su se primjenjivali propisi (zakoni i podzakonski akti) doneseni do 1990. godine pod uvjetom da su bili u suglasnosti s Ustavom iz 1990. godine.

Radno-pravni i socijalno-pravni odnosi bili su regulirani Uredbom o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti RH 1991., Zakonom o zapošljavanju stranaca (1992.) i drugim propisima.

Profesor Učur to ne spominje, ali sjećamo se da se u to vrijeme posao gubio i zbog „pogrešnih“ krvnih zrnaca, da su mnogi preko noći ostali bez državljanstva (bilo je dovoljno da su, na primjer, bili rođeni u BiH i da im ime i prezime ne djeluje baš „hrvatski“). Državljanstvo je bilo uvjet za dobivanje osobnih dokumenata, bez kojih se, pak, lako moglo izgubiti posao, a o pronalasku novog bez dokumenata nije se moglo ni sanjati. Čistku nepoželjnih građana, o kojoj se i danas rado šuti,  jednom će trebati detaljno istražiti.

Prva fleksibilizacija radnih odnosa

Početkom 1996. godine počeo se primjenjivati Zakon o radu usvojen u Hrvatskom saboru 17. svibnja 1995. Taj je zakon, naglašava Učur, potpuno promijenio kompoziciju radnih odnosa u Hrvatskoj. To je trebao biti reformski projekt, u vrijeme tranzicije i zaostajanja konkurentnosti gospodarstva u Hrvatskoj.

Zahtjevi su išli prema fleksibilizaciji radnih odnosa i tržišta rada. Promjene su bile neminovne zbog sve više stope nezaposlenosti, smanjenja prava u socijalnom osiguranju i socijalnoj zaštiti, visoke razine sive ekonomije i nepovoljnih demografskih trendova (dakle, kao i danas).

Regulacija tržišta rada ima znatan utjecaj na gospodarski rast i promjene u svijetu rada. Pretjerana regulacija rada i zapošljavanje znatno su smanjili realni rast tržnog sektora kao generatora zapošljavanja (troškovi kolektivnih otkaza ugovora o radu bili su visoki…). Rasli su i troškovi restrukturiranja poduzeća.

Ta fleksibilizacija, jednako kao i danas, ne bi bila problem da su oni koji su ostajali bez posla lako mogli pronaći drugi i da su za vrijeme nezaposlenosti putem naknade s burze rada ili socijalnu pomoć imali dovoljna sredstva za život te dodatno obrazovanje ili prekvalifikaciju. Zato fleksibilni radni odnosi nisu problem na primjer u Danskoj u kojoj sve to postoji. U siromašnim zemljama poput Hrvatske to je problem koji gotovo u startu znači odlazak u siromaštvo.

Da smo kojim slučajem 1996. imali odgovornu vladu koja je usporedno s fleksibilizacijom (olakšanim otpuštanjem s posla), provela i kvalitetnu  reformu obrazovanja, mirovinsku i zdravstvenu reformu, osposobljavanje menadžmenta, poreznu reformu..., ta prva reforma tržišta rada i radnog zakonodavstva još je i mogla imati nekakvog pozitivnog efekta. Međutim, ništa od toga nismo imali, ubrzana je samo privatizacija, a otpuštene se na silu tjeralo u prijevremene mirovine. Zato, prema nedavno objavljenom podatku u medijima, danas samo osam posto umirovljenika ima odrađen puni radni staž.

Fleksibilizacija tržišta rada imala je svoje zahtjeve i cijenu, podsjeća Učur. Utjecaj globalizacije, recesije i krize brisao je granice između nacionalnih pravnih sustava. Već je tada bilo jasno da je radno pravo u krizi. Kapital se slobodno kretao, a zaštita radnika slabjela. Stvorila se vojska nezaposlenih i sirotinje. Sindikati nisu mogli (ili znali) odgovoriti zahtjevima vremena. Ekonomska, a pogotovo financijska politika bile su i ostale jače od radnih odnosa. Socijalna je država već tada bila u krizi. Pravna pak je država, jednako kao i danas, bila neučinkovita, a privatizacija ubrzana. Otvoren je velik broj stečajeva, a proizvodnja i upravljanje gospodarstvom bilo je neadekvatno. Zakazali su i mehanizmi zaštite u sve većem broju radnih sporova.

Treće razdoblje počelo je potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Hrvatske i Europske unije 2001. godine. Za vrijeme pregovora dostignut je visok stupanj normativne usklađenosti propisa u radnim odnosima s europskim acquisom. Preuzeta je europska pravna stečevina, ali usklađivanje i dalje traje, što pred brojne subjekte u Hrvatskoj postavlja visoke zahtjeve u poznavanju nacionalnoga i europskog prava u kolektivnim i individualnim radnim odnosima.

Nakon što smo i službeno postali članica  EU-a, mnogi su se u Hrvatskoj ponadali da ćemo se napokon početi ponašati u skladu s praksom koja vrijedi u uređenim zemljama, no ispalo je da imamo europski „vozni red“, ali zbog izmjena ZOR-a koji se dogodio lani, opet vozimo po onom koji znači siromaštvo.

Epidemija protupravnih ponašanja

Učur podsjeća da načelo kolektivnog pregovaranja i zaštite kolektivnih ugovora nije naš izum nego rezultat stoljetne borbe sindikata za sadržajnije kolektivne i individualne radne odnose. Ali „naš brend“, koji je dodatno osmišljen zadnjim izmjenama ZOR-a i drugih propisa, jest omalovažavanje mjesta i uloge sindikata, kolektivnog pregovaranja, reprezentativnosti i kolektivnih ugovora, ali i podcjenjivanje poslodavca koji poštuju propisano.

Socijalni dijalog nam je, kaže, „u podrumu“. Socijalni partneri kao da žive u staklenoj boci pa, kao sve vide, ali malo čuju i ne razumiju se. Među socijalnim partnerima prakticira se načelo „batine i mrkve“, što sputava dijalog, kolektivno pregovaranje i postizanje cilja: boljih uvjeta rada. „Uzmi ili ostavi“, opasan je stav u svim odnosima, a posebno u odnosima rada, sigurnosti, zaštite zdravlja i radnog okoliša.

Bilo bi predugo da opisujemo brojne mane aktualnog Zakona o radu, koji je, zajedno s negativnim nasljeđem koje vučemo zadnjih 25 godina, kako je ocijenio Učur, poremećenost u odnosima rada i kapitala doveo do kaotičnosti koja poprima razmjere epidemije protupravnih ponašanja. Nisu krivi samo zakoni, nego određeni subjekti u dijelu izvršne (upravne) i sudske (sudbene) vlasti.

Korijeni su, naglašava naš sugovornik, u sirovoj i surovoj pretvorbi i privatizaciji i recesiji koja predugo traje. Ugroženo je zdravlje radnika i sigurnost na radu, provode se neviđeni eksperimenti s radnim vremenom, internom organizacijom rada i radnim okruženjem, zanemareni su odmori i dopusti, dobrobit radnika i socijalne službe u korist radnika.

Uništen je radni odnos neodređenog trajanja. I plaće i naknade stavljene su u kontekst „uzmi ili ostavi“. Poslodavci se njima poigravaju kao s cijenama sezonskog voća i povrća. Obrazovanje i osposobljavanje za rad podcijenjeno je i podložno improvizaciji. Neadekvatni uvjeti rada u brojnim tvrtkama ruše temelje socijalne države: ugrožena su temeljna prava i slobode, solidarnost je na periferiji mozaika što čine državu.

Nimalo optimistično, Učur zaključuje kako smo iz jednog (socijalističkog) sustava ušli u drugi koji je trebao biti bogatiji u svakom pogledu. Međutim, taj bogatiji urušio se već u trenutku kada je omogućena pravna i stvarno loša privatizacija i pretvorba. Pojedinci su se bogatili i obogatili, a većina koju su činili radnici siromašila i osiromašila. Proces traje i dalje. Snage za vladanje tržištem nema. Radna se snaga poistovjećuje s robom i „resursima“. Realizacija prava na radu i u vezi s radom pala je nisko, a zaštita je upitna ili je nema.

Na tragu svega toga javljaju se različiti oblici skrivene diskriminacije radnika i njihove osobnosti sve u interesu „zaštite vlasništva“ i prava poslodavaca. Nije slučajno što kao prekršaj nije okvalificirano protupravno ponašanje poslodavca ako od radnika „tijekom trajanja radnog odnosa… traži podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom“ (članak 25. Zakona o radu).

Nakon svega, Hrvatska se savršeno uklapa u rezultate istraživanja ILO-a, s tim da imamo i „izume“ kao što su socijalno isključeni zaposleni građani. Taj se pojam, naime, do sada odnosio samo na one koji su dugotrajno nezaposleni, a sada se može primijeniti na sve one koji premalo zarađuju i imaju premale mirovine i socijalne naknade, kao i na blokirane građane. To su svi oni koji u statistici „dobro izgledaju“ (nisu nezaposleni, imaju neka primanja), a u stvarnosti nemaju dovoljno ni za hranu, a kamoli za kakvu nadgradnju (obrazovanje, novine, knjige, putovanja, posjet kinu, kazalištu ili običan izlazak na kavu). 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija