Glavašević može pobijediti Milanovića

Bojan Glavašević može pobijediti Zorana Milanovića. Ako je prosječna HDZ-ova diplomatkinja Kolinda Grabar-Kitarović 2015. uspjela preoteti siguran drugi mandat uglednome profesoru i solidnom predsjedniku Ivi Josipoviću, može to tim više i intelektualac s političkim iskustvom Bojan Glavašević: izbaciti s Pantovčaka predsjednika čije je najveće postignuće da su ga omrznuli, među ostalima, i vlastiti birači.

Večernji list u utorak je objavio kako u Milanovićevoj bivšoj stranci, SDP-u, smatraju  da će Milanović “sigurno ići po još jedan predsjednički mandat”, ocjenjujući “kako tu trku teško može izgubiti”. Kao argument navode  što se “nitko ne gura u tu utakmicu” niti se itko spominje kao protukandidat. “O Milanovićevu potencijalnom izazivaču niti tko govori, niti se on nazire. Ostane li tako do lipnja iduće godine, aktualnog će predsjednika biti gotovo nemoguće pobijediti”, izjavio je Večernjem listu izvor iz vrha SDP-a.

Neobične tvrdnje. Zašto bi to što još nema protukandidata bio argument za uvjerenje da Milanović ne može izgubiti izbore? Paradoks je takvih tvrdnji u tome što je baš SDP upadljivo oprezan: da bi podržali Milanovića, kažu, čekat će da sam istakne kandidaturu, “jer ne može SDP kandidirati nestranačku osobu”. Čekajte: zašto SDP vlastitog predsjednika ne može unaprijed podržati za drugi mandat? Milanović je SDP napustio silom zakona, neposredno uoči inauguracije, a ne zbog političkih nesuglasica sa strankom. Zato bi, da političkih prepreka nema, bilo posve logično da mu SDP već sada najavi bezuvjetnu podršku za drugi mandat. Ali, eto, neće. Problem je, slutimo, u političkim razlozima – u oklijevanju i nevoljkosti SDP-a da podrži predsjednika koji je prevario vlastite birače.

Jer Milanović je učinio upravo to. Za njega su glasali većinom birači ljevice, neki zato što su vjerovali SDP-u, neki zato što su vjerovali njemu osobno, a mnogi – možda većina - i zato što nisu imali drugog izbora. Ali, postavši predsjednikom, Milanović je u dvije i pol godine uspio učiniti ono što se činilo nezamislivim: od proeuropskog  predsjednika lijevog centra i zagovornika uključivosti i suradnje, kakvim se predstavio u inauguralnome govoru, hotimice se prometnuo u nacionalističkog jastreba čije protudemokratske geste i nekontrolirane svađalačke tirade vrijeđaju zdrav politički razum, štete demokraciji i dodatno narušavaju ionako poremećene političke odnose i u Hrvatskoj i u susjedstvu – a nije se, bogme, ni u Europi proslavio.

Dobri su to razlozi da SDP dvaput promisli prije nego što potvrdi podršku Milanoviću. Jer, ionako uzdrmanu stranku mogla bi snaći politička inverzija: umjesto da SDP pomogne Milanoviću, Milanović bi mogao odmoći SDP-u, koji je u knock downu i bez riskantnih flertovanja s desnicom. Milanović, naime, nije više ni političar centra, a kamoli ljevice: desničar je, i to desničar poput Trumpa i Orbana, a ne od one izumiruće vrste koja još uvijek vjeruje da je politička pristojnost nezaobilazan dio kvalitetnog demokratskog društva. Pa ipak, ništa od toga neće mu donijeti glasove desnice: u ratu koji je s HDZ-om zapodjenuo, možemo biti sigurni da će Plenković prevrnuti nebo i zemlju da pronađe  protukandidata koji može pobijediti Milanovića. A ako spadne na podršku radikalne desnice, onog šatoraškog taloga kojemu se u posljednje dvije godine s toliko mučne snishodljivosti ulaguje – pravo mu budi, ali to za pobjedu naprosto nije dovoljno.

Zbog svega toga, ljevica i SDP trebaju naći vjerodostojnog kandidata. Kada je Josipović, tamo negdje polovinom 2008, obznanio namjeru kandidature i svoj onodobni slogan “Nova pravednost”, bilo je to iznenađenje. Ali, pokazat će se, pobjedonosno iznenađenje, usprkos tome što Josipović široj javnosti nije bio naročito poznat.

Danas, u kuloarima političke ljevice može se čuti kako su počeli razmišljati o protukandidatu Milanoviću, ali ime još nisu odabrali. Jedno je od mogućih - Bojan Glavašević. Nezavisni saborski zastupnik kluba Zeleno-lijeve koalicije i bivši predstojnik ureda ministra branitelja, Glavašević se iz više razloga može činiti opravdanim izborom za predsjedničkog kandidata ljevice. Temperamentom je uravnotežen i pristojan, ali ne i snishodljiv, što je dokazao u nekoliko nipošto ugodnih političkih okršaja, među kojima je vjerojatno najteži onaj sa “šatorašima” 2015. Glavaševiću je to, bez sumnje, moralo biti i osobno vrlo teško: želeći ga obeshrabriti i natjerati da se povuče, u više su navrata vrijeđali uspomenu čak i na njegova oca, časnog vukovarskog novinara Sinišu Glavaševića, ubijenog na Ovčari poslije okupacije grada. Te uvrede šatoraša na račun oca i sina iz Vukovara svakako su jedna od najnečasnijih epizoda u dugoj povijesti beščašća hrvatske radikalne desnice.

A za razliku od Glavaševića, koji uvjerenja nije promijenio ni pod takvim pritiscima, današnji je predsjednik učinio upravo to: premda su 2015. bili u istoj vladi, Glavašević je danas nezavisni saborski zastupnik lijevog centra, dok je predsjednik Republike degradirao u političara tipične “šatoraške” vrste, pa odlikuje osumnjičene za ratne zločine, brani nelegalne graditelje, negira presude Haškog suda i napada srednjoškolske profesore koji se usude suprotstaviti neprincipijelnim lobiranjima njegove vlastite supruge. Ima, jednom riječju onih koji misle da Bojan Glavašević, za razliku od Milanovića, objedinjuje osobine nužne za dobrog predsjednika Republike: osobnu uravnoteženost, intelektualnu širinu i političko iskustvo. To što je još mlad, 38-godišnjak, u današnjem dinamičnom svijetu može biti samo prednost: ako je Barack Obama s 48 godina mogao preuzeti vođenje Amerike, zašto ne bi Glavašević s 40 mogao postati hrvatski predsjednik?

O svemu tome trebali bi ozbiljno razmisliti na cijeloj lijevoj strani političke scene: nije, naime, nemoguće da kandidat ljevice izgubi drugi krug ako SDP podrži Milanovića a Zeleno-lijevi blok istakne nekog drugog kandidata, i tako rasprše glasove u korist HDZ-a i vjerojatnog kandidata Mosta i desnice. Ne bi li im bilo mudrije da se ujedine pa podrže vjerodostojnog kandidata i distanciraju se od Milanovića, nego da kredibilitet potroše podrškom političaru koji je izigrao povjerenje vlastitih birača – jer učine li ovo drugo, kompromitirat će i same sebe. A ako treba birati između Bojana Glavaševića i Zorana Milanovića – tu je izbor jednostavan, da jednostavniji ne može biti.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu