Emina Višnić Foto: HRT/You Tube
Već bi se iz pukog navođenja brojnih funkcija Emine Višnić (bivše direktorice europske prijestolnice kulture Rijeka 2020, ravnateljice Pogona, koordinatorice nacionalne mreže Clubture, Saveza udruga Operacija Grad, voditeljice kluba MaMa, osnivačice Urban festivala udruge BLOK...) moglo zaključiti da je i puno prije imenovanja na mjesto pročelnice zagrebačkog Ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo znala koliko su za razvoj kulture i umjetnosti važne javne kulturne politike i koliko je neophodno da se kultura tretira kao javno dobro. Prostije rečeno, koliko je bitno da kultura ima podršku države i lokalne samouprave.
Bilo je logično dakle pomisliti da osoba s takvim iskustvom prenese desetljećima zapuštanu zagrebačku kulturu u novu fazu koja će nametnuti hrvatskoj metropoli „stručna znanja iz područja organizacije, strateškog planiranja, vođenja projekata, kulturnih politika – ukratko, upravljanja u kulturi“, kako se sama Višnić izrazila u jednom od svojih (pre)rijetkih intervjua na početku mandata.
Nažalost, model kulturiranja à la Višnić u posljednjih godinu dana koliko ona obnaša tu dužnost je ne samo polučio posve suprotan učinak već i dodatno naštetio zagrebačkoj kulturi dokazavši da ako netko i biva decenijama u kulturi, o njoj u smislu primjene na političkom terenu – nema pojma. Kako to?
U prvom redu jer je gore navedeni poučak o upravljanju kulturom nešto što su Možemovci u predizbornoj kampanji predstavljali kao samorazumljivo (većina ih dolazi s kulturne scene), a što je stoga „sjelo“ bez ikakve pripreme s njihove strane na izranjavani grad – remek-djelo Milana Bandića i njegovih kadrova u kulturi na čelu s Duškom Ljuštinom kojeg Možemo složno adorira do danas. On je naime još davnih (osamdesetih) godina impresionirao generacije zapaljivim, navodno mladenačkim idejama o tome kako rokerski beli Zagreb-grad zahvaljujući njemu poput feniksa izranja iz uspavanog socijalizma pokazujući i u uskoro osamostaljenoj Hrvatskoj svu blistavost svojih „metoda“.
Onda mu je 2005. kao dodatna stimulacija, s neba pao Mile B. koji je u stvari - vidjela je to naša mala, zvana „zločesta manjina“ od samih početaka - prezirao zagrebačku kulturu, ali je shvatio da se u njoj nalazi ogroman potencijal u smislu kadrovskog i nadasve prostornog „dizajna“ za kumove i ostale lojalne dečke i cure. Koristio je Mile s Duškom u džepu s užitkom svoje brojne mandate da joj našteti, njoj, toj mrskoj mu kulturi, i to, zašto ne - na vlastitu korist.
Za razliku od njega, njegov nasljednik Tomašević se na početku predstavio kao iskreni anti-malograđanin koji voli poslušati dobar koncert, nešto i pročitati, voziti se na biciklu umjesto u službenoj limuzini te u HNK, zašto ne, ulaziti u tenisicama. Uskoro se san rasplinuo, a što mislim o njegovom pristupu u vođenju Zagreba napisala sam prije gotovo godinu dana ovdje.
Na tu se nimalo zahtjevnu podlogu savršeno nadovezala Emina Višnić, vrativši se u Zagreb iz samoproglašenog crvenog riječkog bastiona, iznakaženog dodatno u procesu projektiranja Europske prijestolnice kulture i to ponajviše od strane bivšeg komesara riječke kulture, izvjesnog Šarara. Poput tužne nam Rijeke, propala je zbog komesarovih i nadkomesarovih (Obersnel) igrica i sama Emina Višnić, ne bez vlastita dubioznog angažmana. Nju se međutim svrstalo u tragične figure tog neuspjelog filma akcije jer kao, ušrafljena u trulu podlogu, s komesarom i nadkomesarom na ramenima, nije ni mogla spasiti golemu, korupcijom iskompliciranu stvar zvanu EPK. Istina, teško da bi rasplet „krivog srastanja“ zvanog Luka različitosti uspio i najboljem kulturnom menadžeru na svijetu.
Model je propao kao rijetko koji, živio model!
Ukratko, Višnić je bez perja i smole koje se očekivalo iz mnogih krugova poslana na odmor u sjenu dok se stvari malo ne svare i ne smire, sve dok prošle godine na prvi dan lipnja nije izvučena iz šešira već posustale grupacije Možemo da poput blistavo odmornog zeca spremnog na najzahtjevnije trkačke izazove spasi ono malo preostale sirotinje zvane „ruševine zagrebačke kulture“:
Javila sam se na natječaj za mjesto pročelnice jer tu funkciju vidim kao priliku da sudjelujem u jednom transformacijskom procesu – da budem dio pozitivnih promjena u našem gradu...
...izjavila je Višnić, direktno s naslovnice Alise u zemlji čuda ustanovivši (posve točno) da ponajveći problem leži u tomu što se njoj, kulturi, nije pristupalo strateški i razvojno, već se održavalo postojeće stanje. Upravljanje kulturnim sustavom bilo je vođeno klijentističkim principima.
Briljantno rečeno. I što se promijenilo u posljednjih 350 Emininih dana za tu patološki izmučenu agramersku kulturu na samrti?
Ništa, i gore od toga. Postojeće stanje tj. status quo, kao i upravljanje po babi, stričevima i kumovima se pomno održava i dalje. Pri tome šutnja, posluh, sprega i strah struke nikad dublji, a poslovi i dani naše pročelnice i njezinih teku po odavno usvojenoj Milanovoj i Duškovoj inerciji lakih struna svakodnevnih. Tako svi glavni, ali i sporedni Banditovi likovi mogu likovati, uspjeli su u svemu, uključivo u ozakonjenju njegova nezakonito stečenog groba.
Paradigma Višnićkine neučinkovitosti je međutim otužna obnova kazališta Gavella osnivač tj. vlasnik kojeg je sve od 1953. Grad Zagreb, a koju je pročelnica odmah po stupanju na dužnost proglasila jednim od top prioriteta obećavši je završiti do kraja prošle godine, a kojoj se i dalje ne vidi kraja.
Usto, jedna od fatalnih pogrešaka njezine paradigme je potpuno zatvaranje u bastion tajni grupacije Možemo što se najkraće prevodi kao: nemamo povjerenja i poštovanja u nikoga izvan naših redova jer izvan naših redova mi ni nemamo nikoga koga poštujemo i kome vjerujemo.
Povjerenje i poštovanje, sastojci bez kojih se ne može graditi ništa na ovome svijetu. Bez kojih dolazi do sloma. Kojem svjedočimo.
A najveća pogreška Emine Višnić koja je uza sva nečinjenja u godinu dana jedva uspjela pokrenuti izradu obećane Strategije, jest to što je po drugi put svjesno preuzela tumačenje svoje glavne uloge kao sporedne, okupljajući oko sebe poput kakvog škrtog Molièreova junaka same nadriliječnike. Recimo, tu jadnu Gavellu koja je već odavno na koljenima, poželjela je na nagovor ministrice (kulturnog) nadriliječništva pošto poto udati za najistaknutijeg liječnika-šarlatana zvanog Festival svjetskog kazališta kojeg, usput budi rečeno, udavača Gavella ne može smisliti. Spomenuti Molièreov lik Argan za sve živo pita za savjet svog omiljenog nadriliječnika, na primjer koliko zrna soli treba ujutro dodati u kuhano jaje, a ovaj mu odgovara: šest ujutro, osam u podne, deset uvečer, glavno je da su zrna u paru, a ne u neparu...
Prevedeno sa staro-francuske na našku filozofiju menadžmenta u kulturi, umjesto da poduzme korjenitu promjenu koju je prošle godine sama ambiciozno najavila, Emina Višnić ponaša se kao sluškinja svoje uže familije Možemo i tamo neke moćnice loših namjera i još manjih znanja iz Ministarstva kulture dovodeći se u ponižavajuću situaciju da joj kultura, umjesto obećane strateške bude svedena na bandićevsku - onu u kojoj se dokazane zlostavljače i njihove zaštitnike pita koliko tisuća zrna soli iz gradskog budžeta trebaju mjesečno, tjedno, dnevno, po minuti i sekundi, koliko na parne datume, a koliko na neparne.
Na sreću, ta jadna udavača, u ovome slučaju Gavella, se ne da, izbacila je prema Uredu i Ministarstvu slabašan, ali zasad funkcionalan štit u obliku Kazališnog Vijeća koje se jednoglasno usprotivilo udadbi za fantomsku organizaciju zvanu Festival svjetskog kazališta. Na njima je da se zajedno s upravom i ansamblom još i jače postave u ovom dramoletu te pokušaju sve da spriječe pročelnicu i ministricu u organizaciji braka na silu. Mogu li u tome uspjeti, teško je prognozirati.
Čitajući međutim zapisnike KV Gavella pune vibrantnih praznina, šifri i tajni, čekajući danima uzalud odgovor njihove kazališne uprave i Ureda za kulturu na pitanje o kakvom se to „spajanju“ konkretno radi te što je u stvari u tajnom dokumentu (koji mi očito nikada neće stići bez pomoći povjerenika za informiranje) naslovljenom kao „Sporazum o organiziranju i financiranju Festivala svjetskog kazališta prema predlošku Ministarstva kulture i medija i Grada Zagreba“, mogu jedino zaključiti da će se KV Gavelle teško uspjeti oduprijeti naumu koji su nedemokratski naumile izvesti tri gospođe od užarenih telefona Obuljen, Višnić, Vrgoč, no lijepo je vidjeti da u našem gradu još ima kulturnjaka koji se ne daju.
U programu za kulturu Možemo sve je prije dvije godine vrvjelo od riječi timski rad i suradnja. Koliko će još njihova mandata proći da se one s papira napokon presele u život?
I hoće li ikada?
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu