Ovo je stanje rezultat dugog niza godina obilježenih neradom i stavom "lako ćemo" Foto: Rfrel.org
Nije više nikakva šokantna vijest da Hrvatska neće ostvariti zapanjujuće rezultate kad je riječ o stopi iskorištenosti fondova Europske unije. S početkom srpnja 2013. ušli smo u EU i počeli participirati u njezinoj regionalnoj (kohezijskoj) politici, drugom najznačajnijem području javne politike EU-a na koje odlazi gotovo 35 posto sredstava iz zajedničke europske blagajne. Istodobno, i dalje imamo mogućnost korištenja sredstava iz IPA-programa.
Iz iskustava ostalih zemalja iz tranzicijskog bloka koje su u EU ušle prije nas, nismo, nažalost, naučili puno. Njihova iskustva nisu nam bila smjerodavna da bismo zasjali kao uspješna priča (success story) dobre pripremljenosti za članstvo u EU i iskorištavanja svih prednosti koje to članstvo omogućava.
Iako se trenutna vlast ne snalazi najbolje s iskorištavanjem fondova EU-a, treba biti objektivan i zaključiti kako "krimen" za sadašnje stanje ne ide samo na dušu ministra Branka Grčića i njegove ekipe, nego je posljedica dugog niza godina obilježenih zanemarivanjem, politizacijom i aljkavošću vlasti kad je riječ o pripremi i podizanju kapaciteta za iskorištavanje europskih fondova za ostvarivanje strateških razvojnih ciljeva zemlje.
Takav zaključak potkrjepljuje svega nekoliko činjeničnih navoda. Zakon o regionalnom razvoju (ZRR), iako spreman još 2005., donesen je na jedvite jade tek potkraj 2009. Propuštena je prilika da se stekne dragocjeno iskustvo strateškog planiranja koje je taj zakon predvidio i da se do ulaska Hrvatske u EU isprave svi nedostaci koji bi se sigurno pokazali u njegovoj primjeni. S pripremom strateških projekata moglo se krenuti mnogo ranije, pa bi se članstvo dočekalo sa zalihom projekata spremnih za financiranje iz fondova EU-a. Trenutna vlast izradila je nacrt promjena ZRR-a, ali još uvijek taj posao nije finalizirala i uputila zakon Saboru na usvajanje. Tome je vjerojatno pridonijela i žestoka medijska i politička hajka koju su orkestrirali hrvatski župani, direktno interesno i financijski napojeni na sadašnjem sustavu mnogobrojnih županija i lokalnih jedinica.
Institucionalno preslagivanje ključnih upravnih tijela provedeno je tek nakon izbora 2011. spajanjem nekih upravnih resora i osnivanjem novog ministarstva nadležnog za regionalni razvoj i fondove EU-a iako je onima koji se bave kohezijskom politikom, javnom upravom i apsorpcijskim kapacitetom bilo jasno da treba poboljšati koordinaciju između domaće komponente regionalne politike i pripreme za korištenje sredstava dostupnih u okviru kohezijske politike EU-a.
Nova statistička podjela na dvije regije usvojena je nakon izbora 2011., a prijašnja podjela na tri, bila je rezultat tadašnjih političkih okolnosti i obračuna unutar tada vladajućega HDZ-a koji je rezultirao nastankom današnjeg HDSSB-a. Podjela na tri regije nije uzimala u obzir dugoročne razvojne potrebe zemlje i potrebu njezine cjelokupne izloženosti najizdašnijem modelu financiranja iz fondova EU-a. Zato je odluka o podjeli na dvije statističke regije donesena praktički preko noći, što je izazvalo pravu buru napada zbog toga jer se zainteresirana javnost o tome nije pravodobno konzultirala.
Partnerski sporazum (Partnership Agreement), glavni dokument na temelju kojeg se programira iskorištavanje sredstava iz fondova EU-a, još nije potpuno finaliziran i poslan u Bruxelles, a nije dostupan ni široj zainteresiranoj javnosti. U kojoj će mjeri on ukazati na prioritetne pravce razvoja i stvoriti mogućnost optimalnog iskorištavanja europskih fondova, još je otvoreno pitanje.
Racionalizacija teritorijalnog ustroja – smanjenje broja općina i gradova te transformacija županija u manji broj (najvjerojatnije pet) većih te financijski i kadrovski kapacitiranih samoupravnih regija – nije bila na dnevnom redu nijedne vlade dosad. Za to odgovornost snose HDZ i SDP, svaka sa svojim koalicijskim partnerima (HSS, HNS, IDS, umirovljenici, manjine), naravno, ovisno o tome koliko su dugo vladali ovom zemljom u proteklih skoro četvrt stoljeća. Bilo je bitnije u javnosti lamentirati o tome da, na primjer, Francuska ima gotovo 37.000 općina, nego se zapitati koja je zapravo svrha moderne lokalne i regionalne samouprave. Jesu li te jedinice skladište raznoraznih stranačkih kadrova ili instrument lokalne demokracije stavljene u funkciju razvoja, kvalitetnijih upravnih usluga i boljeg života građana. Sadašnja lokalna i regionalna samouprava nema kapacitet (personalni, financijski, stručni) da priprema, aplicira i sufinancira projekte u okviru kohezijske politike, a u velikoj većini slučajeva ni da samostalno pruža upravne usluge građanima.
Moglo bi se još štošta napisati o neadekvatnom softveru kojem je trebalo vremena da proradi, slaboj i lošoj koordinaciji unutar državne uprave, nedovoljnom personalnom kapacitetu i preopterećenosti službenika u nekim ministarstvima koji rade na europskim projektima, politizaciji cijele priče o predviđenoj podjeli Hrvatske na pet planskih područja, vrlo slabom kapacitetu lokalnih jedinica za sufinanciranje projekata, nepostojanju velikih (regionalnih) projekata, nesređenosti imovinsko-pravnih odnosa na nekretninama, odsutnosti vizije razvoja i strateškog planiranja te njihova povezivanja s proračunom, neracionalnim korištenjem državne imovine koju lokalne jedinice – iako se nalazi na njihovu području – ne mogu staviti u funkciju jer se vodi kao imovina središnje države te o brojnim drugim tehničkih i sličnim detaljima.
Zato je inzistiranje na tome kako su propusti u korištenju fondova EU-a isključivo rezultat nerada i nespremnosti sadašnje vlasti pokazatelj kratkog pamćenja i, djelomično, nerazumijevanja složenosti kohezijske politike i potrebe pravodobne pripreme. Da bismo sredstva mogli iskorištavati sada, ozbiljne pripreme trebalo je početi prije najmanje pola desetljeća. Ali, tada je 1. srpnja 2013. izgledao jako daleko, a dominantan mentalitet "lako ćemo" bio je u punom zamahu. Sada vidimo da i nećemo baš tako lako i da s ulaskom u EU nitko nije otvorio slavinu iz koje su potekli obećani euri. Slavinu moramo otvoriti sami i ispod nje postaviti dovoljno veliku posudu koju ćemo biti u stanju držati dok se ne napuni.
No, nad prolivenim mlijekom nema koristi žaliti, nego treba uprijeti snage da bi se stanje popravilo. Do 2020. godine, odnosno do kraja tekućeg proračunskog razdoblja EU-a (a i nekoliko godina nakon toga zbog N+ pravila) ostalo je još dovoljno vremena u kojem se stopa apsorpcije može popraviti i "europski" novac usmjeriti u realizaciju strateških razvojnih ciljeva. Da, strateških razvojnih ciljeva o kojima bi trebao postojati minimum konsenzusa ključnih političkih aktera kao što je to bilo s, na primjer, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju.
Bilo bi lijepo kada bi to postalo jasno poštovanoj gospodi i gospođama iz Kukuriku-saveza, HDZ-ovskog saveza, Saveza za Hrvatsku i ostalih političkih koalicija i saveza koji jako dobro znaju što treba napraviti dok su u opoziciji, a kada dođu na vladajuće položaje, uglavnom se ponašaju ignorantski prema stručnjacima i građanima ove zemlje i za sve optužuju one koji su bili prije njih. Ili nesposobnu "birokraciju" koja blokira njihove genijalne zamisli i koju su doveli opet oni prije njih, pa je red da i oni dovedu svoje kompanjone, zar ne?