Greška u pakiranju

Priznajem, bez suvišnih zašto, da meni to s ljudima i bogovima nije najjasnije.

Prvo, ako je, kako kažu kršćani, bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, kako to da netko tko, prema islamu, sve i vidi i sve zna, ne primijeti grešku u proizvodnji. Primjeraka što su s trake izašli ozbiljno pokvareni, znamo, ne nedostaje. Samo u prošlom stoljeću imamo ih dovoljno da bi vrijedilo razmisliti o prekidu proizvodnje dok se uzrok kvara ne otkrije i otkloni.

Druga stvar koja me, da tako kažem, muči - jesu običaji. Nije li, hm, malo čudno, da je netko tko je stvorio svijet, cijeli svijet, rijeku, potok, brdo, tuku, čovječju ribicu, more, snijeg, pravog Ronalda i Michaela Jordana, imao vremena baviti se pravilnikom namijenjenom onima što su, svakako, nastali na njegovu sliku i priliku, a opet im treba milijun pravila koja, kada se sve sabere, služe samo zato da ih podsjete da vjeruju? Dobro, znam, reći će znalci, nije to išlo tako. Prošao je od postanka svijeta do uputa za upotrebu vjerovanja lijep komad vremena, dovoljan da netko organiziran sve stigne.

Ja sam, što je, mislim, očito – ateist, ali imam romantičnu sliku vjerskih praznika iz vremena kada se, je li tako, nije smjelo biti...  Nije se, izgleda, smjelo biti ništa, pa su nam zato najmlađi vjerski službenici oni što su s naobrazbom završili 1944., dok su naknadno otkriveni vjernici razne obrede obavljali u ilegali i inozemstvu. Uzme radni čovjek sa svojom radnom ženom godišnji, susjedima kaže da ide u Vrnjačku Banju, pa pravo s djecom u Italiju, Grčku ili Tursku, da se tamo slobodno učini što se učiniti ima. Mlađi se čitatelji tog mračnog doba ne sjećaju, na svoju sreću, dok se stariji, na našu nesreću, prave budale. Jebi ga, nije lako imati disidentsku prošlost i dvadeset pet godina partijskog staža, a nema lakšeg objašnjenja od onoga da se u partiju moralo, dok se u crkve i džamije – sinagoge smo temeljito porušili prvom zgodnom prilikom – nije smjelo. Inače su, treba priznati, svi oni drugovi i sve one drugarice bili istinski vjernici i tada, ali to baš nije pomagalo u usponu na bodovnoj listi za stan. Bili bi oni, inače, drugačiji, samo što između pakla podstanarstva i šezdeset četiri kvadrata u novogradnji, s centralnim grijanjem i ugrađenim kuhinjskim elementima, nije neki izbor.

"Da ima pravde", rekao je jedan moj prijatelj uživajući smotanu, ilegalnu biljku, "kurbanski ovan bi nosio uskršnja jaja. Kakav zec? To veze nema". Nakon još nekoliko dimova, misli su mu otišle u nepoznatom pravcu i nikada nije objasnio zašto bi – i kako – ovan mogao nositi jaja.

On, taj moj prijatelj, odrastao je, kao i ja, u muslimanskoj obitelji. Kasnije se, u najbližem matičnom uredu, konektirao i na jednu katoličku. U međuvremenu je upoznao dovoljno pravoslavaca za, barem, jedan novobeogradski neboder. Obojica smo dugo mislili kako je normalno da u ramazanske dane u redu za somune stoje i oni u čijim se kućama ne posti. On je šarena jaja - tako se kaže u Bosni, iako su, znamo, sva jednobojna, samo su im boje različite - koja smo ih dobivali za Uskrs i Vaskrs, skupljao, sve dok mu mater nije našla skriveno blago i umalo umrla od smrada. Nije dijete znalo da ta, kao i obična jaja, imaju isti rok trajanja. Meni nikada nije istekao: ja bih sva skupljena uredno pojeo.

Obojica smo, zatim, pratili vječiti sukob oko toga čiji je Božić ledeniji. I jedan i drugi znamo, pričao nam Zoka, za čovjeka koji se začuđujuće toplog božićnog jutra potkraj nekog prosinca, mahalom prošetao u potkošulji. Nešto kasnije, već je bio siječanj, susjedi su mu poklonili kremu za sunčanje. Te godine snijeg je pao tek u drugom mjesecu. Rezultat je bio – neriješeno.

Pravi vjernici poštuju jedni druge – kažu oni što ne misle kako je religija opijum za mase. "Ljudi nikada ne čine zlo tako savršeno i tako veselo kao onda kada to čine iz vjerskog uvjerenja", rekao je prije nekoliko stoljeća Blaise Pascal. Ne možemo reći da je bio budala. Bio je, naime, matematičar,  fizičar i filozof.

Otkako je došlo do emancipacije religije, kako "pravi" intelektualci nazivaju ono što je Nenad Veličković stavio u stih o zamjeni mjesta crkve i partije, porastao je broj neradnih, a svečanih dana. Istovremeno, započelo je otvoreno prvenstvo u iskazivanju radosti i sreće u tim i u nekim drugim, također neradnim danima. Gledao sam u Sarajevu kako Bajram zasjenjuje Novu godinu, svodeći je u tek jednu običnu noć, dok se grad u ramazanske dane, kako je napisao novinar Senad Avdić, pretvara u teistički gulag.

Za ovo godina u Hrvatskoj, na nešto drugo nisam naišao, osim što je, je li, riječ o Božiću, za koji pripreme traju kao da poslije života nema ili Uskrsu koji je najznačajniji katolički blagdan, ali se ipak nekako tiše i mirnije obilježava od Božića. Sve drugo je, kako se već kaže, u pet deka razlike. Gulag ovaj ili onaj...

Prošlo je još malo pa četvrt stoljeća otkako su se ovdašnji narodi sjetili svojih tisućljetnih snova o vlastitim državama. I svi su ih, manje – više, ostvarili. No, nigdje se, ali nigdje dan neovisnosti ne slavi kao kakav vjerski blagdan. Ispalo je, eto, da je sav smisao imanja države u tome da se u njoj može biti, recimo tako, javno religiozan. "Može se klanjati i u koncentracionom logoru", rekao je poodavno jedan, sada već umirovljeni liberal iz Bosne. Baš kao što se može dugo moliti. Sve dok straža ne dođe po odabrane za mučenje. Naša je povijest, daleka ili skora, takva da svjedoka u prilog ovoj tvrdnji ne nedostaje. 

Silan se svijet kroz sve silne godine, pozivajući s na ovo i ono, od navike do tradicije, živ slomi da se dodvori bogu, sve kako bi, u konačnici, izbjegao pakao. I sve, izgleda, uzalud: "Ideja pakla zajednička je nit svih civilizacija. Srećemo ju u najstarijim tekstovima, vezanu uz prve religijske pojmove, baš kao i u suvremenim ateističkim tekstovima. Star koliko i svjesno čovječanstvo, vezan je uz čovjeka koji u nj projicira svoja stradanja, mržnje, proturječja i svoju nemoć, jednako kao što je raj sublimacija njegovih nada, radosti i traženja sreće. Pakao je odraz nemoći svake civilizacije da riješi svoje društvene probleme, on je izraz čovjekove nesigurnosti. Dokle god čovjek nije u stanju riješiti vlastitu zagonetku, izmišlja pakao", piše Georges Minois u Povijesti pakla.

Nije li, onda, svaki vjerski blagdan tek zgodna prilika da se napravi izlet iz pakla u kratkotrajno blagostanje, praznik nesuzdržavanja u veselju i sreći, a bez smrtnih posljedica po druge?

Rekoh već, prije tri kartice, gore, na početku, kako ja to ne razumijem? Vidim, međutim, da ništa bolje ne ide ni stvorenim na sliku i priliku onoga tko sve vidi i sve zna...