Igor Galo
Kada bi postojala vaga, koja mjeri ljudske i profesionalne vrijednosti i kada bismo, na jednu njenu stranu stavili humanost, a na drugu profesionalne kvalitete, kazaljka te vage ostala bi, „zbunjeno“, na sredini, neodlučna da li prevagnuti lijevo ili desno. Da li je Igor Galo veća „ljudina“ ili je veći glumac, nakon razgovora s njim, teško je reći, jer svaka bi varijanta odgovora, na neki način, istovremeno, bila i prava i pogrešna.
Upravo se navršava 55 godina od njegovog prvog filma. Debitirao je 1968., ulogom Zorana u kultnom Golikovom ostvarenju „Imam dvije mame i dva tate“, nakon čega se brzinom svjetlosti vinuo u zvijezde.
Zasigurno jedna od najškakljivijih bila mu je uloga mladog studenta u za neke kontroverznom slovenskom filmu „Maškarada“, eksplicitnog, homoseksualnog sadržaja, koji je bio cenzuriran i zabranjen za distribuciju u Jugoslaviji. Film, koji je probijao led, na putu ka rušenju tabua bio je snimljen prije Bertoluccijevog „Posljednjeg tanga u Parizu“ i prije “Emanuele“ te je šokirao čak i Zapad, koji nije očekivao da će iz zemlje „iza željezne zavjese“, stići tako urbani film. Čak je i originalni plakat bio toliko šokantan da ga, uvjeren je Galo, ni danas niti jedan Cineplex u Hrvatskoj ne bi usudio istaknuti u najavi filma.
Do svoje 27. godine, Igor Galo je snimio više od petnaest igranih filmova, s čak osam glavnih uloga, što je danas, za mlade glumce, gotovo nemoguća misija.
„Tada je Holivud dolazio k nama, kao partner u filmskoj produkciji, a ne kao netko tko nas iznajmljuje, kao sobe, konobare, statiste…“, kaže nam Galo, te dodaje kako danas imamo enormnu hiperprodukciju umjetnika, glumaca, redatelja, dok filma i uloga ima samo za „dvorske umjetnike“, a ostali su osuđeni na „tržišnu utakmicu“ i čekanje „životne šanse“.
I sam je, iako sa zavidnom karijerom, od ratne 1991. čekao tu šansu, no, u demokratskoj je Hrvatskoj, snimio samo jedan „ozbiljan“ film -"Zlatne godine", Davora Žmegača. Unatoč nedočekanim šansama „u tržišnim utakmicama“ iza Igora je danas više od sedamdeset dugometražnih i kratkih TV filmova, a friško potpisuje i dokumentarac posvećen legendarnom Festivalu jugoslavenskog igranog filma (FJIF) u Puli, koji je, gle čuda, naišao na malo otvorenih, ali mnogo zatvorenih, pa i zaključanih vrata.
Zašto je u svom poslu naišao na zid i ignoriranje? Ima li danas u filmskom svijetu političke korektnosti? Koliko se od njegovih prvih, glumačkih koraka pa do danas promijenio život glumaca na našim prostorima nakon što je pozornica postala tjesnija, a domaća publika, koju je nekada činilo 22 milijuna ljudi, danas broji manje od 4 milijuna? Odgovori, koje smo dobili od Igora, vrijedni su čitanja, do posljednjeg slova.
Iza vas je više desetina uloga, ali u životu nemate samo jednu – privatno ste sin, suprug, otac, djed, a profesionalno glumac, redatelj, scenarist i producent - u kojoj se od njih najbolje i najispunjenije osjećate?
Pravo pitanje je u duhu „Kvaka 22“! Što god odgovorio, „nasukat ću se na hrid“ - pomorskim rječnikom rečeno. Sin sam i dalje, pošto mi je majka živa, u 102. godini - duhom živahna, malo manje u nogama, što je na neki način i dobro, jer bi svojim duhom vjerojatno voljela prošetati do tržnice i trgovine što bi mogao biti problem, a toga je svjesna. Za nju sam još uvijek njezino dijete, iako se jedva popnem na četvrti kat, gdje stanuje i o sebi brine, doduše, uz asistenciju nekih službi, koje skrbe o starijim osobama. Požaliti se na neku svoju muku nije pristojno, pored žive majke. U svemu ostalom što ste nabrojali bio sam „ispunjen“, ali ne u isto vrijeme. Suprug sam i u braku sam. Mirjana i ja prošli smo pola stoljeća zajedničkog života, kćeri su nam već u zrelim godinama, a prerastaju me i unuke i unuci. Paralelno sa svim nabrojanim, ostvario sam se i na filmu. Ne znam gdje više, a gdje manje, to će, ionako, netko drugi vagati i ocjenjivati… Sve u životu proživiš, ukoliko dovoljno doživiš - od ushićenja do razočarenja. Sretan sam jer nas zajednička proživljena radost ohrabruje da ustrajemo i opstanemo.
Upravo se navršava 55 godina od mojeg prvog filma… Slučajno sam uletio u njega i to prvenstveno zahvaljujući Kreši Goliku, a dočekao sam svoju 75. godinu kao filmski radnik, što je dodatno „ispunjenje“ zadataka. Čini mi se da nije loše za čovjeka bez akademije i bez diplome koji je odabrao „provinciju“ davne 1972. godine, maknuvši se iz „metropole“ i s ambicijom da živi od filma.
Debitirali ste ulogom u filmu „Imam 2 mame i 2 tate“ 1968. godine, čija je premjera bila na Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli. Pola stoljeća kasnije potpisujete dokumentarni film posvećen upravo tom festivalu. Kako je i kada rođena ideja za dokumentarac „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu“?
Film „Imam 2 mame i 2 tate“ bio je prikazan na FJIF u Puli, a ove godine je 70. godišnjica ukupnih filmskih festivala u Puli. Kada se radi o brojanju godina, treba dodati da je prva revija stranog filma održana u Areni, u Puli, davne 1938. godine, u vrijeme Mussolinijeve Italije. Tu činjenicu prešutjela je i Jugoslavija, kada je 1953. organizirala „Reviju stranog filma“, u Areni, a nije ni Hrvatskoj palo na pamet da o tome nešto kaže. Tek kada Festivala jugoslavenskog igranog filma (FJIF) u Puli više nije bilo shvatio sam njegov značaj i u europskim dimenzijama, pogotovo za ondašnju državu, njezinu kinematografiju i uopće kulturu ondašnje zemlje, kao i za nacionalne kinematografije svih republika i pokrajina.
„Tranziciju k demokraciji“, započetu kasnih osamdesetih, osjećamo još i danas, s malo šansi da ćemo demokraciju, kakvu poznaje Europa, uživati u dogledno vrijeme. U toj tranziciji koja predugo traje uništena je ne samo Jugoslavija, nego i sve vrijedno što je preostalo od privrede, poljoprivrede, banaka, zdravstva, obrazovanja i kulture… FJIF je najmanja šteta! Međutim, ostvarenjem svih „svojih vjekovnih težnji k samostalnosti“ niti jedna od novonastalih jednonacionalnih država nije uspjela nastaviti gdje su socijalističke republike stale - ni na kojem društvenom i političkom nivou, pa tako niti na filmskom.
Ideju za dokumentarni film nisam imao na umu sve do 2005. godine, ali sam imao potrebu da kamerom bilježim sve što sam smatrao bitnim u političkom i društvenom smislu u Puli od samih početaka „tranzicije“, što je naravno bio temeljni materijal iz kojeg se kasnije razvila priča. Moj film ima skromne želje, pričom i radnjom drži se samo razdoblja FJIF, koji je ukupno trajao nepunih trideset i osam godina, a na svoju 38. godišnjicu je ukinut. U dramaturškom smislu, on je samo „jedan čin u predstavi“ koju je igrala Jugoslavija. Međutim, sam za sebe taj „čin“ je zaokružen, ima glavu i rep. Netko drugi će jednog dana opisati, valjda, sveukupno razdoblje prikazivanja filma u Puli, a tada će trebati započeti priču od kraja 19. stoljeća. Na žalost, u cijelom tom velikom razdoblju u Puli su se filmovi samo prikazivali, a ne i proizvodili, osim u rijetkim i zanemarivim slučajevima.
Premijera dokumentarnog filma, održana je 1. travnja, u Beogradu, na Martovskom filmskom festivalu. Znači li to da su tamošnji krugovi imali više sluha za vaš dokumentarac? Kako je dočekan u Puli, da li je naišao na „otvorena vrata“ i „otvorena srca“ ili na zid i ignoriranje?
To je bio „aprilili“, film je imao samo jednu, javnu projekciju, van službenog programa, ali je dobio izuzetnu pažnju, kako gledatelja, tako i medija. Mislim da se ne radi o tome da su oni u Beogradu „imali više sluha“, čak mislim da bi, kod nas, u Hrvatskoj, bilo više interesa za takav dokumentarac da je film dobio zvaničnu potporu od HAVC-a - što imao nije. Prijavio sam projekt na natječaj HAVC-a u vrijeme dok je Danijel Rafaelić bio ravnatelj. Čovjek je, u pola mandata, dao ostavku. Jedinstven primjer u hrvatskoj praksi, gdje se „rukama i nogama“ drže za funkcije da je netko odustao. Uglavnom, projekt je „natrčao na zatvorena vrata“, a do Pule nije niti došao. Nitko mi, zvanično, nije rekao da ga želi, isto tako ni da ga ne želi, iako je u Puli snimljen, montiran i dovršen. Možda jednog dana i takav film zatreba nekome. „Mi ne spaljujemo knjige i filmove“.
Kako biste, u nekoliko rečenica, saželi njegov sadržaj i poruku i smatrate li da će biti etiketiran kao „jugonostalgičarski“?
U našoj praksi „etikete“ su standardni način kvalifikacije i vrednovanja djela i pojava koje se ne „uklapaju“… Međutim, ignorancija nadležnih, u bilo kojem segmentu društvenih djelatnosti, savršen je oblik zaobilaženja suštine i najbolji alibi za nečinjenje. Ignorancija je efikasnija od cenzure i javne zabrane, iza koje uvijek stoji nečiji potpis, pa se zna i tko je odgovoran. Iza „ignorancije“ nema vidljive osobe. Svi znaju da postojiš, ali te nema.
Vjerojatno bi ovaj dokumentarac mnogi odgledali s nostalgijom. Naravno, bilo bi i bit će i onih koji se zapjene na sam naslov filma. Trideset i nešto godina svjesnog prikrivanja činjenica o hrvatskoj i jugoslavenskoj kinematografiji čini zapravo ogromnu štetu i sadašnjoj matičnoj kinematografiji. Ništa novo, nismo mi dozreli da se suočimo s činjenicama - bez nostalgije.
Zanima me što će sadašnja uprava PFF-a i umjetnički ravnatelj, zajedno s Ministarstvom kulture RH, imati reći o 70 godina filmskog festivala u Puli. Ja sam pokušao filmom rekonstruirati jedno razdoblje nakon Drugog svjetskog rata u Puli, Istri i Jugoslaviji i uvjete u kakvim je 1953. pokrenuta „Revija stranog filma“, zatim 1954. „Revija domaćeg filma“ sve do nasilnog prekida, 1991. godine. Kao FJIF trajao je nepunih 36 godina, a obustavljen je nekoliko sati prije nego što je trebao biti otvoren u Areni, iako je zapravo već započeo jutarnjom projekcijom za novinare u Istarskom narodnom kazalištu.
Da li je, po vašem mišljenju, mogao u nekom obliku nastaviti postojati i nakon raspada države čiju je kinematografiju predstavljao? Je li kultura u ovom slučaju talac politike?
Festival se mogao nastaviti po istom obrascu, okupljajući iste republike, odnosno novonastale države i pokrajine nekadašnje Jugoslavije i njihove kinematografije - ali bez prefiksa YU. On je praktično bio međunarodni, od Ustava iz 1974. Naravno da takva varijanta nije bila niti u primisli novoj vlasti! Za boga miloga, mi smo se u Hrvatskoj bavili razdruživanjem iz „tamnice naroda“. Nikakvo „okupljanje“ nije dolazilo u obzir pa tako niti na kulturnom polju. Doduše, Dubrovačke ljetne igre su se, te godine održavale pod nešto težim uvjetima, ali zato što nisu bile YU igre, nego Dubrovačke.
Da li je itko iz glumačkog svijeta javno izrazio žaljenje zbog gašenja FJIF-a?
Ja, na primjer, jesam i nisam bio jedini… Režiser Mate Relja, koji je u tom trenutku bio u Puli, rekao mi je u kameru da je zatečen, a da ga „nitko nije niti pitao što misli“. Međutim, pojedinci tu nisu bili bitni, kao niti njihova mišljenja. Pravo razočarenje su institucije FJIF, Vijeće festivala i rukovodstvo festivala u Puli, koji su, „laka srca“, odnosno prešutno, prihvatili odluku i usmeno obrazloženje Antuna Vrdoljaka o razlozima obustave već započetog festivala. I sada, nakon 32 godine, ne znamo koja je državna institucija o tome odlučila, ali su sva nadležna tijela Festivala naknadno potpisala „opravdanost“ obustave. Dvije godine kasnije, pročitao sam poruku Ive Škrabala, umjetničkog direktora FJIF 1991. godine, gdje javlja direktorici FJIF Gorki Ostojić Cvajner da smo konačno „dejugoslavenizirali festival“ i riješili se „kadavera Jugoslavije i jugoslavenskog filma“!
Otvorenje pulskog festivala 50-ih godina (Foto:. Aleksandar Mitrović iz Pule, foto studio „Dragica“)
Da li su kultura i glumački svijet prihvatili nove granice nastale 90-ih kao granice unutar svoje publike ili je kultura ipak ostala iznad njih?
Filmski djelatnici, glumački svijet, ukupno „Kultura“, zapravo svi oni koji zavise od države i njezine milosti, koji su na javnim jaslama - na plaći, prihvatit će sve - generalno gledajući, pa i nove granice i novi vrijednosni sustav, koje nameće politika, dok drži šapu na kasi – odnosno, dok drži narodne pare i njima upravlja. Privatnog poduzetništva u filmu i kazalištu nema, privatni poduzetnici se nisu još dovoljno obogatili da bi postali „mecene“ kulturi, tako da nema ni izbora/alternative. „Reakcija“ većine filmskih radnika, kao i mojih sugrađana, bila je očekivana: nema je! . Samo se prilagođava „novim okolnostima“. Međutim, ja vjerujem i svjedočim iskrenim i otvorenim susretima, razmjenama kulturnih programa, gostovanjima… To nije strategija na nivou države, to je više pozitivan eksces.
U jednom ste razgovoru podsjetili na riječi Georgesa Sadoula, poznatog francuskog povjesničara filma, koji je 1960. gostovao u Puli, te je, tadašnji festival, opisao riječima: "Jedan festival, dva pisma, tri vjere, četiri jezika, pet naroda, šest republika, sedam poduzeća za distribuciju, osam producentskih kuća, devet filmskih studija i deset igranih filmova koje treba upamtiti iz Pule '60." Kako bi danas glasila ta brojalica?
Improviziram: „Desetak i više filmskih festivala u Hrvatskoj. Jedno pismo, jedna vjera, jedan jezik, jedan narod, niti jedan respektabilan filmski studio, nekolicina filmskih dvorana u vlasništvu lokalnih zajednica i niti jedan film za pamćenje! Ali - zato desetine multipleksa/cineplexa u stranom vlasništvu - za distribuciju američkog filma!
Što je razlikovalo FJIF od ondašnjih filmskih festivala, a što od ovih današnjih?
U vrijeme prvog FJIF pod tim nazivom, a to je bilo 1955. godine, u Europi je bilo svega osam filmskih festivala. Da ih nabrojim: 1932. Venice International Film Festival (Italija), 1935. Moscow International Film Festival (Rusija), 1939. Cannes International Film Festival (Francuska), 1946. Karlovy Vary International Film Festival (Češka), 1946. Locarno International Film Festival (Švicarska), 1951. Berlin International Film Festival – Berlinale (Njemačka), 1953. San Sebastian International Film Festival (Španjolska), 1953. Pula, Jugoslavija, „Revija stranog filma“, preteča budućem FJIF 1955.
Prva „krupna razlika“ je da je FJIF bio jedini festival pod otvorenim nebom. Druga razlika - bio je narodni, masovno posjećen i opće prihvaćen. Svi ostali festivali su bili ekskluzivni, za elitu, u izdvojenim i štićenim mjestima, uz relativno malobrojnu publiku, koja nije imala doticaj s glavnim protagonistima, ali uz ogromnu propagandnu podršku svih raspoloživih medija. Važno je napomenuti da niti jedan tadašnji filmski festival u Europi nije imao pokroviteljstvo predsjednika Republike u kojoj se prezentirao - osim FJIF, koliko je meni poznato. Sadašnji PFF zadržao je pokroviteljstvo predsjednika Republike Hrvatske, a sve ostalo je neusporedivo u odnosu na prijašnje festivale.
Prošle ste se godine kandidirali za umjetničkog direktora festivala, koje su bile vaše ideje navedene u elaboratu i put kojim bi trebao ići, kako bi se vratio na zapaženo mjesto filmskih festivala jugoistočne Europe?
Jesam. Sve sam napisao u svojoj kandidaturi. Očito su moje ideje bile u nesuglasju sa strategijom razvoja PFF-a. Da sam znao koja je, zapravo, dugoročna strategija Ministarstva kulture RH po pitanjima kinematografije, filma, pa i nacionalnog filmskog festivala, pokušao bih ideje uskladiti sa „strategijom“. A možda i nema strategije?
Od 1968., kada ste u svojoj dvadesetoj godini započeli glumačku karijeru pa do danas koliko se promijenio život glumaca na našim prostorima, s obzorom na to da su i pozornica, ali i publika, u međuvremenu, smanjeni, domaću su publiku nekada činila 22 milijuna ljudi, a danas manje od 4 milijuna?
Promijenio se život svakog čovjeka koji je živio od svoga rada, pa tako i život glumaca. Prvo što se dogodilo u našoj „demokratskoj tranziciji“, bilo je srozavanje vrijednosti rada i stvaralaštva - najprije je rad pojeftinio. Kapitalizam, ove prvobitne faze akumulacije kapitala, bavi se uz pomoć države proizvodnjom „viška ljudi“, kako bi se oni „međusobno tukli“ oko korice kruha i time sami sebi snižavali nadnice. Hiperprodukcija umjetnika, glumaca, redatelja je enormna, a filma i uloga ima samo za „dvorske umjetnike“ - ostali su osuđeni na „tržišnu utakmicu“ i čekanje „životne šanse“. Tako i ostare - čekajući! Ne znam tri glumice/glumca koji su, do svoje dvadeset i pete godine, uspjeli snimiti tri glavne uloge u hrvatskom filmu, a da su ti filmovi bili - hrvatske uspješnice, a kamoli regionalne! Čemu se glumice i glumci mogu nadati u ovakvom okruženju? Problem za hrvatski film je i taj da mi nemamo vlastitu i neovisnu kino mrežu. Sve smo kino dvorane uništili, a mi u Puli, od najvećeg kina u gradu, dozvolili smo da postane neugledni parking, ali i najskuplji. Kakve šanse ima domaći film, u takvim uvjetima?
Iza vas je zavidno iskustvo, od preko sedamdeset dugometražnih i kratkih TV filmova. Ratne 1991. imali ste tek 43 godine i bili ste u punoj, kreativnoj snazi, no istaknuli ste kako su vam "Zlatne godine", Davora Žmegača bile prvi, ali i posljednji „ozbiljan“ film, u demokratskoj Hrvatskoj. Nagrade ste dobivali, ali ne i uloge. Zašto ste naišli na takav zid u svom poslu, tko vas je „osudio“ i što vam je, po vašem mišljenju, „presudilo“?
Nemam o tome što novo reći. "Zlatne godine" Davora Žmegača bio je ozbiljan film u produkcijskom i umjetničkom smislu. Da je autor bio malo hrabriji i odlučniji u pristupu sudbinama glavnih likova i kritičniji prema društveno-političkoj situaciji tog vremena kada smo ga radili, bio bi već sada, nakon trideset godina, referentan film naše kinematografije. Ne osjećam se „osuđenim“ zbog toga što me nema na filmu. Živim na periferiji, film se događa u metropoli gdje se i inače sve „događa“, a meni takvi „događaji“ nisu više atraktivni. Producentima sam nepotreban trošak - sve imaju u metropoli. Ova kinematografija, odnosno ovdašnja filmska produkcija, koja živi prvenstveno od novca poreznih obveznika, zapravo nije produkcija, u takvoj produkciji nema rizika - pa nema ni odgovornosti.
Što mislite o političkoj korektnosti u filmskom svijetu?. Ima li rodne, rasne, vjerske, nacionalne ravnopravnosti kod angažmana i podjele uloga? Koliko to utječe na sam film?
Nema korektnosti, pogotovo ne u ovoj „maloj bari, s puno krokodila“. Nije bilo niti u socijalističkoj Hrvatskoj, ali ne tako beskrupulozno, tako masovno i tako očigledno. U nas ne dominiraju vrijednosni kriteriji, jer nema pouzdanog vrijednosnog kriterija ni po kojem pitanju. Sve je proizvoljno i voluntaristički. Evo, na mom primjeru. Nakon odsluženja vojnog roka, odnosno pauze od godinu dana, vratio sam se u Pulu obitelji 1975. godine. Nitko me nije pozivao, nitko nije nudio uloge, iako sam do tada snimio više od petnaest igranih filmova, osam glavnih uloga - sa svojih 27 godina. Nestao sam iz vidokruga, praktično. Nisam se pojavljivao na zagrebačkoj špici, niti kod „Zvečke“, niti u Kavkazu. Nisam se javljao, niti nazivao „Jadran film“, „Zagreb film“, „Croatia film“, a redatelje u životu inače nisam zvao, osim Krešu Golika, ali ne za neku ulogu, nego za razgovor i savjet. Uglavnom, nitko me nije trebao! Zaposlio sam se u „Kvarner expressu“, turističkoj agenciji, da budem obitelji od neke koristi! Tko me je vratio na film - ne biste nikada pogodili. Vratio me je Sam Peckinpah. Pripremao je snimanje filma „Željezni križ“, gdje je “Jadran film“ bio partner i pružao produkcijske usluge. On me je vratio u film. Pregledavao je neke jugoslavenske filmove, tražeći glumce s iskustvom za neke manje uloge i vidio je mene. Nitko me nije nudio. Sam Peckinpah me je vidio u filmu i pozvao. Pozvao je i Slavka Štimca, gledajući ga u TV seriji „Zimovanje u Jakobsfeldu“ Branka Bauera. Što je tu zanimljivo? Za naše iskompleksirane umjetnike vrlo je važno da netko važan, izvan našeg okruženja, odabere i procijeni…Tada to postane „vrijednost“ koju oni nisu bili u stanju raspoznati ili im to nije bilo važno, a bilo im pred nosom.
Da li je u bivšoj državi bilo slučajeva da kod podjele uloga glavni kriterij nije stručnost, nego podobnost? Jesu li se uloge dodjeljivale po nacionalnom ključu ili pripadnosti Partiji?
Na mom primjeru „podobnosti, nacionalnog ključa i pripadnosti Partiji“ nije bilo. Dok sam studirao u Zagrebu dosta se filmova snimalo, što domaćih, što stranih produkcija. Statirao sam za sitan džeparac u filmu „Tri sata za ljubav“, Fadila Hadžića. Fadilu sam se svidio, pa je improvizirao scenu sa mnom i nekom djevojkom. Tu me je primijetio Drago Bahun, asistent Kreše Golika, koji me je pozvao na audiciju, za film “Imam dvije mame i dva tate“, u Društvo filmskih radnika Hrvatske. Kada smo završili film, Krešo me je pozvao i rekao nešto što sam zapamtio za cijeli život: „Film ti je, Igore, kao tramvajska stanica iza ugla. Čekaš tramvaj, a kada konačno dođe, nemaš puno vremena za odluku, uđeš, a da i ne znaš kuda će te odvesti.“ Srećom, Golik je bio vrhunski režiser i divan čovjek, od kojega su i jedna i druga vrlina, meni bila od pomoći! Taj, vrlo uspješan film, gledao je Hajrudin Šiba Krvavac koji je pripremao film „Most“. Početkom 1969. godine Šiba je nazvao svog kolegu i prijatelja Krešu raspitujući se za mene, da bi zatim doputovao u Zagreb da me osobno vidi. Golik je, u kavani hotela „Palace“, organizirao susret. Nakon pola sata druženja Šiba mi je rekao: „Ti ćeš biti Bambino, evo ti scenario, za dva tjedna da si se nacrtao u Splitu - počinjemo snimanje filma“. Išao sam iz filma u film. U filmu „Tri sata za ljubav“ 1967., sam statirao, a u sljedećem Fadilovom filmu „Divlji anđeli“ 1969. igrao sam glavnu ulogu!
Eto, još se vozim u onom „Krešinom tramvaju“, s početka priče. Nisam imao ni „važnog tatu, niti važnu mamu“, niti Partiju iza sebe, kao mnogi moji kolege s nagradom „7 sekretara SKOJ-a“, koji su zaslužili stanove, potkrovlja, stalne angažmane u kazalištima... Na početku 1972. godine, u pauzi između dva filma, shvatim da sam u podstanarskoj sobici na Kvatriću, u Zagrebu. Od stvari imam jedan kofer, pun nepotrebnih stvari, fotoaparat i 22 godine. Vratim se roditeljima u Pulu. Više od četiri godine u Zagrebu, s prekinutim studijem šumarstva, petnaestak snimljenih filmova, glavne uloge u uspješnim filmovima i ni dinara ušteđevine. Dosta mi je bilo popularnosti, ako me netko stvarno hoće zvat će me i u Pulu.
To mi je, zapravo, bila najvažnija odluka i prekretnica u životu, koja mi je osigurala kasniju nezavisnost i samostalnost. Kao filmski radnik, filmski glumac sa znanjem engleskog jezika, imao sam realnu šansu da dobijem ulogu i zaigram u nekoj „top“ holivudskoj produkciji - što nikada ne bi dočekali pred vratima najjačih holivudskih studija - ali ste mogli dočekati u Zagrebu, u Hrvatskoj, tih godina. Tada je Holivud dolazio k nama, kao partner u filmskoj produkciji, a ne kao netko tko nas iznajmljuje kao sobe, konobare, statiste…
Igrali ste ulogu mladog studenta u slovenskom filmu „Maškarada“, koji je etiketiran kao najkontroverznije ostvarenje svog vremena. Film, u režiji Boštjana Hladnika, bio je i prvi koji je zbog eksplicitnog homoseksualnog sadržaja bio podvrgnut cenzuri pa je njegovo prikazivanje u integralnoj verziji bilo zabranjeno do 1982. godine. „Maškarada“, je nastala u jeku seksualne revolucije, s ciljem rušenja tabua. Smatrate li da je, po pitanju tabua, u međuvremenu došlo do značajnijih pomaka. Da li bi danas uopće bilo moguće snimiti takvu vrstu filma?
Film je bio zabranjen, ali samo za područje bivše zemlje. Zanimljivo je da je potpuno šokirao Zapad, nitko nije očekivao da će iz zemlje „iza željezne zavjese“, zemlje radnika i seljaka, stići vrlo sofisticiran urbani film koji je otvorio mnoge škakljive teme za puritanski svijet zapadne Europe i svijeta. Treba naglasiti da je snimljen prije Bertoluccijevog „Posljednjeg tanga u Parizu“ i prije „“Emmanuelle“. Igrao je u Londonu šest mjeseci, bez vidljive reklame i najave. Puritanska Engleska tog vremena nije se usudila izvjesiti originalni plakat filma, koliko je bio šokantan. Danas u Hrvatskoj niti jedan Cineplex ne bi se usudio najaviti film s takvim plakatom. Po mom mišljenju, zabranjen je za unutrašnju distribuciju u Jugoslaviji zbog toga što je u prvom planu bila obitelj moćnog čovjeka, pripadnika, danas bismo rekli, „crvene buržoazije“, na što se nije smjelo ukazivati u državi koja se dičila bratstvom i jedinstvom, radnicima, proleterima i „poštenom inteligencijom“. Već tih ranih sedamdesetih godina primjećivala se dekadencija društva privilegiranih i moćnih. Film je bio bolno istinit za tu privilegiranu kastu. Gledajući s ove vremenske distance sve je to bilo poprilično benigno u odnosu na ovo u što je sada eskaliralo.
Od 90-ih ste iznimno društveno angažirani sa suprugom Mirjanom, aktivni ste i kroz udrugu Homo. Smatrate li da se stvari, po pitanju ljudskih prava, nacionalizma, rasizma, homofobije, ipak mijenjaju na bolje ili je „hrđa“ mržnje i netolerantnosti nepopravljivo nagrizla naše društvo.
Ne mislim da je bolje. „Hrđa“ duboko nagriza, ušla je u sve društvene pore, po svim navedenim pojmovima. Ovako organizirano društvo nema adekvatan odgovor na izazove. Glavinjamo već trideset godina. Nema, doduše, međunacionalne netrpeljivosti u mjeri kakvu pamtimo s početaka devedesetih jednostavno zato što je „remetilački faktor“ sveden na minimum, tih je i snishodljiv i što je najjadnije - vrlo je kooperativan s vlašću! Međunacionalna netrpeljivost i rasizam buknu preko noći zato što i dalje tinjaju, vrlo lako se „vatra raspiri“. Porazna činjenica je da sada - kada smo se „konačno riješili“ autohtonih Srba kao remetilačkog faktora, svojevrsnog „utega hrvatskom prosperitetu“ - svjedočimo dubokom unutrašnjem nesuglasju, sukobima po svjetonazoru, ideologiji, odnosu prema religiji, a sve unutar istog nacionalnog korpusa. Što nam je sada remetilački faktor? Što nas sada sprečava da Hrvatsku uredimo na sreću i veselje vlastitih građana? Trideset i nešto godina smo u tranziciji ka demokraciji. To mi sliči na basnu o magarcu i gazdi, koji magarca cijeli život jaše dok na štapu drži mrkvu koju magare nikad neće dohvatiti, a mrkva se čini tako blizu! Hvala na pažnji.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu