Holiga: Odnos vladara hrvatskog nogometa prema ostalima odnos je feudalaca prema kmetovima

O nogometu?

Nogomet može biti i jest puno toga. Prije svega je u svojoj srži igra, radost; nogomet je sloboda, kako je rekao Bob Marley. S druge strane, sa sobom povlači svu silu društvenih silnica, kulturoloških pitanja i fenomena koji se kroz njega ocrtavaju na ponekad karikirane načine. To mu, čak i u današnje hiperkomercijalizirano doba, daje dimenziju koju nema nijedna druga igra i čini ga dodatno primamljivim.

U Hrvatskoj je nogomet nemoguće promatrati izvan konteksta šire društvene patologije – on je bolno prizeman i politiziran, zarobljen u parohijalnom shvaćanju svijeta oko sebe.

O HNS-u i Šukeru?

Odnos vladara hrvatskog nogometa prema svim ostalima koji ga čine je odnos feudalaca i kmetova. Prvi kroz mrežu vazalskih odnosa kontroliraju sustav čija je prvenstvena svrha zaštita njihove vlasti, moći i partikularnih interesa – a ne općeg dobra i napretka – dok su drugi obespravljeni i potlačeni. To je hermetični, netransparentni i truli sustav koji se koristi sredstvima poput emotivne ucjene, odnosno monopoliziranja domoljublja, huškanja podjela među navijačkim pukom i kupovanja političke zaštite, sve kako bi zadržao status quo. Ovakav HNS jedna je od najkrupnijih sramota hrvatskog društva, gotovo u rangu s Agrokorom.

Predsjednik Davor Šuker osobito je tragična figura tranzicije: ne toliko davno nacionalna ikona, u rekordnom je roku postao jedan od najprezrenijih osoba u zemlji. Njega se niti ne mrzi, kao njegova Raspućina koji ga je doveo na tron, nego baš prezire. Činjenica da je nakon sve slave, bogatstva i brenda koje je za igračkih dana stekao voljan sve to trpjeti, puno govori o njegovu karakteru. Previše.

O reprezentaciji i Rusiji?

Nisam zabrinut za reprezentaciju, odnosno za eventualni izostanak potpore. S približavanjem Svjetskog prvenstva i pripadajućim porastom zanimanja za nogomet kroz medijsko-sponzorsku ofenzivu izniknut će na tisuće i tisuće pravovjernih i lojalnih navijača koji su dosad bili manje zainteresirani i manje upućeni u probleme. Prepoznat ćete ih po klaunovskim kapama na 'kockice' i konzumaciji drugih „vatrenih“ artikala, poput navijačkog piva i navijačkog kiselog kupusa. HNS-ove medijske brigade nastavit će kampanju kanonizacije izbornika Zlatka Dalića kao velečasnog Zlatka Sudca i Nikole Šubića Zrinjskog u jednoj osobi, a reprezentativna ekspedicija moći će živjeti u iluziji da je nacija iza nje.

Moći će, ako to želi – igrači bi mogli ujedinjeno istupiti i reći da su za promjene u Savezu, čime bi se one posredstvom politike sasvim sigurno i dogodile, a time bi vratili i podršku i simpatije velike većine otuđenih navijača. Naravno, to se neće dogoditi, a sudska svjedočenja Luke Modrića i Dejana Lovrena daju nam naslutiti i zašto.

Što se kompetitivnosti na SP-u tiče, smatram da je minimalni realni domet prolazak skupine i osmina finala.

O (sportskom) novinarstvu?

Bio sam posvuda i radio svašta. Pisao vijesti, izvještaje, reportaže, recenzije, intervjue, pekao zanat. Nogomet me oduvijek najviše zanimao, ali nisam imao želje ni volje uspinjati se stepenicu po stepenicu kroz neku redakciju i počinjati s tri rečenice suhog izvještaja s neke drugoligaške utakmice kako bi jednog dana po snijegu ili kiši vrebao ispod maksimirskih štengi. Htio sam da, jednom kad i ako dođem u sportsko novinarstvo, to bude pod mojim uvjetima. Tako je otprilike i bilo, s time da sam se najprije morao „probiti“ vani da bih dobio priliku u domaćem mainstreamu.

U međuvremenu je taj fah u nas postupno propadao sve niže i niže, tako da sam se u njemu prije nekoliko godina isprva obreo pomalo poput Alise u zemlji čudesa. S jedne strane, vani su me nakon debija za Guardian 2012. zvali na sve strane, ubrzo sam ostvario osobne kontakte s najrelevantnijim stranim kolegama i redakcijama te surađivao s njima, a doma je ono što sam radio nailazilo na dosta oprečne reakcije u novinarskom miljeu, koji je vremenom navikao raditi stvari na određeni način i u koji se nisam mogao niti želio uklopiti. Posebno mi je neobično (bilo) to što mi, kako se čini, zamjeraju jer nisam izvorno sportski novinar, odnosno što sam se vrlo rijetko bavio „pravim“, izvještajnim novinarstvom u tom fahu. Ali ne vidim suštinsku razliku između izvještaja o koncertu ili o utakmici, kao ni između intervjua s Nickom Caveom ili sa Slavenom Bilićem. Ako dovoljno poznaješ materiju i imaš potrebne vještine, to su potpuno iste stvari. Nema baš nikakvog razloga da u sportskom vrijede drugačija pravila i standardi nego u ostalim područjima novinarstva, a kod nas se često čini da je tako. Od početka sam se tu osjećao kao autsajder. Aktivno sam se trudio da to i do danas ostanem.

O Telesportu i Paviću?

Očito je kako je nezahvalno i malo bespredmetno da puno govorim o izdavaču, odnosno poslodavcu. Ako imam nekih problema s njim, sigurno ih ne bih ovdje iznosio; ako ga hvalim, ispast će usiljeno i neuvjerljivo. Ajmo onda reći ovako: Miran Pavić bio je taj koji me zvao i doveo najprije u Jutarnji, a kasnije, nakon što sam ondje dao otkaz, i u Telegram. Također je njegova ideja bila da pod Telegramovim okriljem pokrenemo zasebni sportski „kanal“, kako smo to nazvali. Sve dalje, ali apsolutno sve – od samog koncepta, vizualnog identiteta i stila opremanja tekstova, preko uređivačke politike, dinamike objavljivanja do izbora stalnih i povremenih suradnika i bilo čega drugog – bilo je onako kako sam ja zamislio. Dobio potpuno slobodne ruke i autonomiju i to je bila prilika koja se ne propušta.

Telesport je projekt nastao iz ljubavi prema sportu i prema pisanju te otpora prema okruženju. Naša je logika suprotna od dominantne struje u današnjem domaćem „portalskom“ novinarstvu, koja polazi od pretpostavke da je publika glupa i da je njom lako manipulirati. Mi smatramo da je pametna, odnosno želimo onaj njen dio koji je pametan – a da pritom ipak budemo popularni i uspješni. Po mom mišljenju, u danim uvjetima to je moguće jedino tako da bude što je moguće kvalitetniji, što – između ostalog – uključuje okupljanje najboljih dostupnih autora na jednom mjestu. Telesport je u potpunosti autorski projekt, što znači i da je sav sadržaj na njemu autorski – time, dakako, i subjektivan – i da iza njega ne stoji nitko drugi osim, u potpunosti, onoga tko je imenom i prezimenom potpisan. Ako kažem da u velikom broju područja koja pokrivamo imamo širinu i dubinu kakvu drugdje naprosto ne možete naći i da publika to naprosto prepoznaje, onda mislim da su to činjenice, a ne snobizam ili podcjenjivanje drugih. Brojke izvan konteksta ne govore puno, pogotovo zato što nemamo neku referentnu, konkurentnu točku s kojom se možemo uspoređivati, ali za mene nema nikakve dvojbe da smo u relativno kratkom roku uspjeli ne samo podići kvalitetan projekt, nego i izgraditi vlastitu publiku koja nije mala.

O (Našem) Hajduku?

Hajduk je svaki dan nova bitka i tako će uvijek biti. Ponekad protiv mafije, ponekad protiv sistema, ponekad protiv ljudske gluposti i zloće, ponekad protiv svih drugih, ponekad protiv sebe samih. To nam samo dodatno pokazuje koliko je posebno i dragocjeno ono što imamo – kao član i suvlasnik imam i drugo pravo, ne samo emotivno, da kažem „mi“. Jednom kad dignemo ruke od te borbe, dići ćemo ruke od onoga što Hajduk jest.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu