Kad je Adolf Eichmann već znao da ga nakon suđenja čeka smrt na vješalima, zamolio je Avnera Lessa da proslijedi oproštajno pismo njegovom najmlađem sinu Ricardu Franciscu u Latinsku Ameriku, gdje se, „štakorskim putem“, Eichmann mlađi bijegom preko Vatikana skrasio s ostatkom obitelji.
Kroz suze je govorio kako je bolno saznanje da će njegov sin rasti bez oca, kojeg, eto, neće ni upamtiti.
Kada ga je Avner Less, oficir koji ga je ispitivao i pratio na suđenju u Izraelu, upitao zašto plače i napomenuo mu da je on u koncentracionim logorima pobio stotine hiljada nedužne djece tog uzrasta, Eichmann mu je odgovorio - Da, ali to su bili Židovi.
O suludim i strašnim politikama koje su otvarale logore još će se govoriti i pisati. Najstrašnije je, međutim, kad se nađete u vrtlogu politika, koje na platformi nacionalizama, rasnih ili religijskih različitost, vječitog krivca za svoje zablude traže pokazujući prst prema onom drugome, pa se umjesto imenom ljudi počinju nazivati, ako to pretočimo u našu balkansku svakodnevnicu - onim Muslimanom, onim Srbinom ili onim Hrvatom.
Potencijalnih Adolfa Eichmanna imamo i danas u našim politikama, imamo ih u parlamentima, saborima, u državnim političkim i kulturnim institucijama - širom jugoslavenskog prostora.
Imali smo revizioniste i devedesetih kad smo nepovratno zaluđeni, prevareni i egzekutirani, ali to se njihalo strave, zatucanosti i revizionizma, zahvaljujući tim politikama, klati i danas o čemu se uporno šuti. Šuti se revizionistički tamo gdje bi se trebalo i moralo biti najglasnije - kod nas, u Jasenovcu. Pa da podsjetimo kurikulume da je prošle godine samo devet školskih razreda posjetilo Jasenovac.
Šta je rezultat tih politika?! Zatvarali smo i ubijali komšije, silovali njihove žene, ubijali njihovu djecu - tjerali ih s ognjišta.
Imamo to, nažalost i na sramotu - i napismeno!